Moja Petrinja - šarm malog grada

Petrinja je moj grad. Branim njegove boje. To je grad kulture i povijesti, prekrasne prirode počevši od parka nasipom uz Petrinjčicu i dalje prema Piramidi kroz šume Hrastovičke gore, čamcem po Kupi ili biciklom neasvaltiranim putevima, pješke po centru do Visoke učiteljske gdje je i počela moja petrinjska priča. Pogled, osmjeh, moja duga kosa, njegove oči, izblijedjele traperice, prohladan sunčan dan tko zna što se još uplelo i dogodi se ljubav. U trenu sasvim neočekivano spoje se dva svijeta u jednom pogledu i prepoznaju se zauvijek. Početak nove vječnosti i moje ljubavi za Petrinju......

Beskrajne šetnje nasipom, "kampiranje" na oronulim klupama, zagrljeni i zagledani u oblake i boje oko nas. Igor je prenio svoju neiscrpnu ljubav spram ovog grada na mene. Sa žarom je pričao njenu povijest utkanu u kore širokih debla lipa Ilirki što rade sjene u petrinjskom parku i čuvaju uspomene na Francuze koji su ih tamo zasadili još za doba Napoleona. O zgradama čije fasade u nizu daju vizuru ovom gradu koja svjedoči o vremenu još iz doba Vojne Krajine (16. stoljeće), a kasnije Banske Krajine tj. Banovine. Lovrenčevo se slavi 10. kolovoza kao spomen na dan oslobođenja Petrinje od Turske vlasti.

Gledali smo njihove ožiljke koji pričaju jednu tragičnu priču. No, kao i svi ožiljci na živom organizmu i oni zacjeljuju. Nestaju. Povezale su nas i duge šetnje ulicama toga grada, planinarskim putevima prema Vili i još dalje do Piramide dok još i nije bilo Planinarskog doma. Pjevali smo zajedno u Slavulju. Plesali smo svoj tango al' ne u Parizu nego u Petrinji baveći se sportskim plesom. Slavili nove godine na Pigiku i ljeti se kupali na kupalištu. Spajajući umjetnost i prirodu nastala je i Galerija Žilić koju krase brojna ulja na platnu akademskog slikara Davora Žilića kojemu su petrinjski motivi nepresušan izvor inspiracija. Kako je svoju ljubav pretočio u boje pogledajte na http://zilic.com/
Planinarili smo i prenosili svoje ideje u HPD-u Zrin dok je Igor bio njegov predsjednik. Krčili smo šikaru koja je izrasla oko stare ruševine Svetog Duha. Održavali izvore. S izviđačima smo čistili divlja odlagališta kad se riječ ekologija i nije tako često spominjala. Eko nije bio u modi uvijek pa su nas čudno gledali dok smo skidali plakate i razne oglase tipa Pilim drva vadeći hrđave čavle iz stabala u parku. Čamcima smo prolazili dio toka Kupe i čistili. Nismo bili jedini. U ovom našem gradu ima ljudi koji ga istinski vole i koji ne vide samo ožiljke i nedostatke. Ima onih koji ga mijenjaju i grade stvarajući budućnost za svoju djecu. Mi nećemo nikud otići. Petrinja je naš dom. Grad po mjeri čovjeka. Baš poput onog Stars Hollowa ako ste pratili Gilmorice. Šarmantan i zanimljiv. Dovoljno malen a opet velik.
I dok Radić drži svoj govor njemu iza leđa preko Trga narodnih učitelja stotine studenata i budućih učitelja kreće u svoja spašavanja svijeta. Bit ću učitelj zbog LOVE! pisalo je jednom mom kolegi u iznajmljenom stanu pored radnog stola. I tako dok neki odlaze zbog love drugi ostaju zbog iste te riječi (čitaj eng. ljubav). Zelenoplave nijanse Petrinjčice dok se u širokom ušću ulijeva u Kupu preskačući u slapovima divlje patke i čaplje mom su oku smiraj. Obronci Hrastovičke gore što prelaze u plave tonove neba na rubovima moj su Velebit u malom. I topole cvijetaju pa izgleda kao da sniježi ljeti. I lipe mirišu zanosno.













Kad se ginko u jesen zažuti svojim nerealnim žutilom kao da je iskapio i posljednju kapljicu sunca toplina tog prizora je nenadmašna. Sliku upotpunjuju još djeca koja razbacuju to žuto lišće i igraju se snijega. A u proljeće pak žapci (skulpture dječaka na kornjačama) u fontani počnu pljuvati vodu stvarajući dugu od kapljica u zraku i igre svjetlosti. Sagovi sitnih glavica tratinčica i krupni cvjetovi magnolija ujedine se kako bi privukli nove parove da prošetaju parkom. Čuješ mama kako drvo pjeva? pitala me Ema prošle godine jednog vjetrovitog dana kad smo išle iz vrtića. Pjeva zaista i mi čujemo tu pjesmu. I bršljan je zagrlio ruševine jedne kuće. Rode se svake godine vraćaju u svoja gnijezda i mi ih iščekujemo. Čak i jedna crna roda ponekad se pojavi plaho. Konji koji ponekad pasu kraj Štuke (legendarnog ribljeg restorana). Prave si boje stavila na taj portret života mog... da ukradem stih od svog najdražeg stihoklepca.

I ne, dragi Dalmatinci, Petrinja nije u Slavoniji. I da, dragi Zagrepčani, Petrinja je samo 45 minuta od glavnog grada Hrvatske. I svim Moslavcima koji misle da mi gazimo po minama dok planinarimo znajte da ste u zabludi. Ne, nije tu nitko rekao Laku noć i ne Banija nije nikakva rupa. Petrinja je divan, idiličan grad svijetle budućnosti. Naši izvori su naše blago. Šume naši smaragdi. Nikakav ga otpad neće zatrpati jer mi to nikad nećemo dozvoliti.
I kao što u priči o kornjači i zecu kornjača pobjeđuje i naše će petrinjske kornjače polako ali sigurno nositi svijet na svojim leđima. Petrinja je naš centar svijeta. <3

____________________________________
Lajkajte Perun - dodir prirode na facebooku.

Kumkvat - sreća u malom

Već par tjedana škicam izloge u voćarama u potrazi za malim dugoljastim narančicama. Kad sam već mislila da mu je sezona prošla našla sam ga prekjučer na zadarskoj tržnici. Sunce, more, vjetar u kosi i kumkvat! Sreća sadržana u tom malom jajolikom plodu. Intenzivno narančast baš me nekako asocira na sunce. Ne poput onog zadarskog plavog sunca već pravog. I na jaja neke egzotične ptice koja nese baš pred Uskrs. I dok mi je žena objašnjavala da je iz njenog polja u Krču, Mrču ili tako nešto slično ja sam samo klimala misleći na onaj fini slatko kiseli spoj male narančice u mojoj vrećici. Jede se s korom i to cijeli. Tako okusom podsjeća i na arancine (ušećerene korice naranče). Predivan je onaj osjećaj kad ga zagrizeš i on se u tvojim ustima raspukne u eksploziju okusa Mediterana. Nisam ni zamakla do Kalelarge već sam nestrpljivo utrpala jedan u usta. Tko bi dočekao...

Kumkvat (lat. Fortunella) je porijeklom iz Kine. Zovu ga još i zlatna naranča, zlatna mandarina. Zlatna ne zbog boje nego zbog bogatog sastava nutritivnih tvari, posebice vitamina, kalcija, kalija, željeza, omega 6 i omega 3, karotena i pektina... Uzgaja se većinom u Primorju i Dalmaciji a kod nas na kontinentu u tegli. Dekorativan je. Njegov plod je tako neobičnog oblika i simpatično malen a neočekivane koncentracije okusa. Pomaže u jačanju imuniteta i kod zacjelivanja rana, kod infekcija i izbacivanja kamenca, kardiovaskularnih problema, poboljšava zdravlje kostiju, prirodna je energija za organizam a uz to usporava starenje. Nevjerojatan a djeluje tako neozbiljno. Naprosto iznenađuje svojim ljekovitim i korisnim performansama. 

Ne vole svi kiselo. To je jedan od onih okusa koji se više izbjegava. I pomalo je čudno da se jede s korom jer kod drugih citrusa se kora ne jede samo tako već se mora nekako pripremiti da bi bila jestiva. Od kumkvata se radi sok, sirup, kokteli, džem, marmelada i vjerojatno još puno toga. Jer ako volite tu slatko kiselu kombinaciju male narančice već ćete smisliti kako ga uklopiti u vaš meni. Pa makar i kao dekoraciju neke salate. Ja sam ga pripremala jednostavno kao smoothie. Jedna jabuka, jedna banana, nekoliko kumkvata i brezin nektar. Jednostavno je prefino bez ikakvih drugih dodataka. Šećer ni med nisu potrebni. Volim kiselkasto. Često sam jela limune iz noninog vrtla bez šećera. Naranče i mandarine svojim eteričnim uljima odlično se slažu s raznim drugim okusima i po meni agrumi poboljšavaju i miris i okus mnogim jelima. Tako uvijek štedljivo trošim domaće agrume pazeći da ih iskoristim do zadnje mrvice. Ako ostane i dio korice ja je zaledim i koristim kasnije. Možda je to samo navika jer tako radi i moja mama a možda samo zaljubljenost u to voće. Kumkvat je kao spoj i limuna i naranče i mandarine s posebnim bonusom jestive kore što ga čini mojim savršenim voćem. Vjerojatno nije slučajno da njegov latinski naziv sadrži korijen riječi fortuna, fortunate što znači sreća. Mene zaista čini sretnom. Nekako je teško pojesti samo jedan pa kad kupim kumkvatiće pazim da ih ne pojedem prebrzo, da sreća dulje potraje...