Vilinske gljivice
Hoćemo li se smanjiti ili nestati pojedemo li komadić neke gljive? Kako odabrati pravu? Neke izgledaju tako primamljivo prekrasnih crvenih i narančastih boja ili su pak bijele, sive ili zelenkaste sa točkicama ili bez, a neke su crne poput groba, a i izgledaju nekako mrtvački... Po otpalom lišću rasulo se nepregledno more raznih gljiva, a sve jedna zanimljivija od druge. Obrasle su šumu pa djeluje nekako začarano. Prekrile su panjeve i porazbacano trulo granje posvuda.
Kad zađem u jesensku šumu uvijek se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa. Kao da me netko smanjio i postajem tek gost u njenom carstvu. Omamljena velikom količinom plodova moje oči ne prestaju tražiti po šumskom tlu. Čučim i kupim u košaru, a ono kesteni sve jedan krupniji od drugog kao da ih je netko rasuo poput mamca do vještičje kolibe. A ja samo berem i ne obraćam pažnju na ostalo. Skupljajući žir, toliko gladak i velik da mu je ispala kapica, ne lovi me strah od divljih svinja iako je svuda oko mene prerovana zemlja i nekoliko blatnih kupelji koje su očito one izrovale i to po svemu sudeći nedavno. A tek one mrke trubače što se vješto skrivaju u kombinaciji zemlje i mokrog lišća i uz granje! Izluđuju me. Rekla bih da i razgovaram sama sa sobom rješavajući labirint njihova postojanja. Treći korijen iz njihovih spora i hifa želeći dokučiti i shvatiti jesu li uopće tu ili mi samo ne dopuštaju da ih vidim. Kad se oči naviknu same se pojave i uskaču vješto u moju košaru a ja sretna već mislim što ću s njima u kuhinji. I tako nas ta Šumska čarolija uvlači u sebe da zaboravimo kojim smo putem zašli u šumu i kuda dalje... A kad utihnu koraci i kad osluhnete vlastito disanje postanete svjesni i Šume. Naravno, ona je već davno svjesna Vas. Čula je Vaše namjere, kad ste ugazili onu prvu mahovinu, proširio se šumom glas da ste ušli. Prate vas oči koje ne vidite. Dozivaju vas glasovi koje ne razumijete. Ali ih osjećate... što ste dulje tamo osjećaj je snažniji.
“Možete li mi reći, molim vas, kojim putem da krenem odavde?”
“To dobrim dijelom ovisi o tome kamo želiš stići”, reče Mačka.
“Nije me briga kamo”, reče Alisa.
“Onda nije bitno kojim putem ideš”, reče Mačka.
"Samo da NEGDJE stignem", doda Alisa kao objašnjenje.
"Oh, sigurno ćeš stići", reče Mačka, "samo ako dugo hodaš." (Alisa u zemlji čudesa)
Nismo dugo hodali jer naša Banovina ima pravo bogatsvo šuma. Neke su prohodne i išarane planinarskim i lovačkim stazama. Neke su pomalo divlje i uz povremene staze nailazimo samo na tragove divljih životinja koje su utabale svoje puteve. Neke su mračnije od drugih. Neke skrivaju tajne i ulaze u tajne svjetove...
Baš kad pomislite da ste nadmoćni u znanju Priroda vam se nasmije u lice. Pokušajte samo doći u šumu po zadatku, npr. odlučili ste nabrati šipak. Naravno da šipku ni traga ni glasa toga dana. Onda naberete koprivu. Ili, baš ste pripremili košaricu i nož za gljive i to vrganje, sunčanice i crne trubače, a jedine na koje vi nailazite su naravno nejestive, otrovne ili smrtonosne. Pa onda umjesto da berete fotografirate svoju novu foto zbirku muhara, pupavki, šarenih gnojištarki, sumporača... Uglavnom, dobro je imati plan iako ga ponekad morate malo izmijeniti putem. Priroda vodi glavnu riječ i to vam povremeno daje do znanja. Mudar je onaj tko poštuje njene zakone.
"Mi smo svi ovdje ludi ali svatko na svoj način i rijetki žive svoju ludost... "(Alisa u zemlji čudesa)
Šireći svoje vidike i pomičući granice možda smo zarobljeni u svojoj ludosti. Možda ne možemo drugačije. Možda se jedino tako, živeći svoju ludost, osjećamo "normalnima"... a možda se i vi osjećate tako?
|
Uživam čitati i upoznavati prirodu. Živim u Dalmaciji, kraju gdje nema šuma ali obožavam prirodu i moje omiljeno doba, sezonu šparoga i bljušta. Svaki, ali baš svaki dan idem brati. A vaše znanje i poznavanje gljiva i ostalog raslinja me oduševljava kao i sve te vrste od kojih sam neke po prvi put vidila.
OdgovoriIzbriši