Naše male divljine

Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze

"Putovanje kroz divljine je osnova za rast i sazrijevanje ljudskog duha." Steven Callahan

Istražujući svijet oko sebe otkrivamo i sami sebe. Mnogi "pravi" putoholičari tako obilaze svijet zalazeći u najskrivenije i najegzotičnije dijelove u potrazi za iskonskim. U potrazi za avanturom. Za istinskom divljinom skrivenom iza predstava za turiste i poznatih ruta. Naše se gojzerice za sad moraju zadovoljiti puno kraćim lutanjima. Tek nekoliko sati po obližnjim šumama. Uglavnom vikendom i praznicima. Iako bi naša srca potegnula puno dalje, male gojzerice naše djece izdrže tek nekoliko kilometara off road po šumskim stazama. No, istražujući tako u našim malim skitnjama otkrivamo svoje male divljine. 

Možda nemate vremena. Vikendom su rođendani i okupljanja, razne obaveze i planovi, sve što se ne stigne preko tjedna, napokon malo mira i izležavanja... istina, ako želite tako. Ali, kažu mudri da uvijek ima vremena za ono što voliš. Mi jednostavno previše volimo život. Teško si opraštam ako mi vrijeme nestaje. Ono k'o za inat nekad tako nemilosrdno curi kao da ga guta neka nevidljiva crna rupa. I nikad ga nema dovoljno. Barem ne za ono što bismo sve htjeli. Krademo tako vrijeme kad god stignemo. Nekad čak i preko tjedna odlutamo u potragu za nekim gljivama, kestenima, biljem ili loveći motive. Hvatajući duge sjene ovog prkosnog jesenjeg sunca. Praznimo se od negativne energije i punimo baterije. Djeca se moraju istrčati i nadisati svježeg zraka. To je bar pola zdravlja. I sami smo drugačiji. Mirniji. Sretniji. Ispunjeniji. Hodajući se često uhvatimo u koštac s nekim svojim demonima i mislima što nas opsjedaju. Ili pronađemo rješenje ili ih jednostavno stavimo u drugi plan. Fokusiramo se na ono bitno. Na život. Obitelj. Djecu. Sebe. 

Pod nebom na proplancima sasvim su jasne granice bitnog i nebitnog. Očišćeni od buke koja nas svakodnevno guši samo hodamo, dišemo i izdišemo bez posebnih tehnika opuštanja. Svakim udahom osjećamo svoj rast, a izdahom postajemo svjesniji sebe. Jasnije vidimo. Daljine nam pomažu da konstantno vježbamo oko mijenjajući fokus. Stječemo kondiciju. I probava je bolja. Uvijek lagano preplanule puti stvaramo zalihe vitamina D. Noću lakše tonemo u miran san. Učimo djecu da je normalno upoznavati svijet i da Pokemoni ustvari ne postoje. Pokazujemo im pravu hranu bez etiketa. Opušteni smo i neopterećeni materijalnim. Jednostavno postajemo bolja osoba. Najbolja verzija sebe.  

Zato je najbolje kad nemate vremena otići u prirodu. Ne mora biti baš šuma. Ili neka divljina. Može biti i neka vaša mala divljina koja je skrivena tek s druge strane nasipa ili u šumarku kraj potoka, na brdu iza kuće ili poljanama još malo iza brda. Otkrivajući te male divljine sigurno ćete otkriti i pravog sebe. Možda je vaš pravi ja skriven iza nekoliko slojeva problema i gradske prašine, zatrpan računima i stisnut od stresa umjesto da diše punim plućima, trči i poskakuje loveći pahulje svilenice ili maslačka. Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze, da ukradem citat s bespuća interneta...