Stojimo tako i pričamo između dvorišta
i izvora. Razgovaramo o zanimljivostima u tom kraju. Odjednom
mi pogled privuku mladi svjetlo-zeleni listovi na granama velikog i starog
stabla ispod kojeg stojimo. E, pa to mora biti nitko drugi nego dud.
Iznenada se pojavi stara scena iz djetinjstva. Čuntić. Naše imanje od milja zvano Ranč. Tata kosi. Mama uređuje vrt. Brat i ja se igramo i svako malo naberemo
male, crno-crvene plodove i trpamo ih u usta. Prsti kao tintom „zaflekani“,
a oko usta slični dokazi. Mama opominje da ne bismo trebali pretjerivati jer bi
mogli imati "brzo trčanje s rijetkim posljedicama" i da je Petrinja jako daleko
ako nas potjera. Svi smo se smijali.
„Je li to dud?“, upitam ju.
„Da, i to jako stari“, odgovara.
„To je sigurno bijeli kao i onaj
gore na raskršću“, nadodam.
„Da, isti je“, potvrdi ona. "Već ga je nevrijeme lomilo. Vrh mu se prevali tu gdje stojimo, ali sam se obnavlja i dalje raste i rađa."
Joj. Jako volim bijeli dud. Pamtim jedan poseban. Slika još svježa u glavi iako je prošlo dosta godina. Ljetni svatovi kao iz bajke na predivnom salašu u Vojvodini. Veselje i nestrpljenje u zraku. Starinska kola s upregnutim bijelim konjima. Na njima mladenci. Predivna mlada u bijeloj vjenčanici s elegantnim čipkastim suncobrančićem. Mladoženja ponosan, uzbuđen i sretan. Sunce je jako upeklo. Vruće je, a mi smo skriveni u hladu gustih krošanja starih stabala. Pogledam iznad i uzbuđeno shvatim da smo ispod bijelog duda punog plodova. Naravno, pojedem 5-6 sočnih, bjelkastih plodova. Ne pretjerujem, sjetim se mame, ali i toliko je dovoljno za pravu senzaciju okusa.
Odjednom me upita: „ A koja je priča onih dudova na ulasku u Petrinju od Kupe?“
„Joj, čekaj! Ne pitaj!“, uletim
ja brzo, „još nisam ništa o tome napisao.“
„Znači ima neka priča?“, upita.
„Nadam se“, odgovorim i dodam, „možda
postanu i popularni."
„Ako ništa možda se netko napokon
počne brinuti o njima“, ponadam se.
Pomislim si kako još nisam ništa
napisao o dudovima koji su me jako zainteresirali prije nekih dva mjeseca. Uhvatio
sam se proučavanja, čitao, fotografirao i … na kraju odgodio za neka druga
vremena.
Od tada se isti pojam svako malo pojavljivao u mom životu. Na tržnici sam neplanirano kupio mladicu patuljastog duda na koju sam "slučajno" naišao. Iznenadno proljetno zahlađenje na -5°C ju je onakvu tanjušnu smrznulo. Onda je pustila mladicu sa samog dna koju su puževi pojeli. Borba je to za opstanak koja još uvijek traje. Nakon toga u obiteljskoj šetnji i istraživanju okolicom Crikvenice naišli smo na staru murvu (dud) i prvi put sa svojom djecom brao plodove. Učio ih kako se ne zaflekati i kako su puno ukusniji kada ih pojedeš više od jednom. Onda je ispod tog starog duda u društvu izstraživača, ljubitelja prirode i tradicije, novinara i fotografa spomenula one iste dudove kojih su me jako privukli početkom proljeća. Sve mi govori da nema smisla čekati. Zato evo priče.
Petrinja – svila. Nikada te pojmove
nisam povezivao. Ipak…
Tradicija izrade svile duga je i
više tisućljeća. Povezujemo ju sa zemljama dalekog istoka, prije svega Kinom. Takozvani
put svile bio je vrlo dugačak, nesiguran i skup, pa je cijena te tkanine bila
nevjerojatno visoka. Kasnije se proizvodnja širila na ostale zemlje kako bi tek
u 6. stoljeću došla do Europe. Tako je započelo doba niže cijene i veće dostupnosti
omiljenog materijala.
Zahvaljujući, prije svega, Mariji
Tereziji i mi smo, kao dio nekadašnjeg Monarhije, bili dio velikog pogona u
proizvodnji svile. Sve se to događalo još u prvoj polovici 18. stoljeća. Još iz
tog doba možemo pratiti prve tragove svilarstva u tradiciji kroz ukrašavanje narodnih
nošnji i vezova (svilovez).
Kod nas se tada intenzivno potiče
uzgoj dudovog svilca. Osobito u Vojnoj krajini. Država u to doba daje poticaje
za taj uzgoj i proizvodnju. Marija Terezija 1763. patentom poziva „zemaljsku
gospodu, oblasti, samostane i općine u mnogim svojim zemljama da uzgajaju
bijele dudove…“.
Petrinja se naravno uključuje u
tu priču kao jedan od važnijih gradova Vojne krajine. Prva petrinjska predionica
svile radila je već 1781. godine. Nakon kraćih poteškoća obnavlja rad 1792. Poznato je da se tada nalazila „u neposrednoj
blizini sutoka rječice Petrinjčice u Kupu…“ (I. Golec,
Povijest grada Petrinje, 2014.). Pretpostavljam kako je bila u neposrednoj blizini
ili na mjestu zgrade koja je kroz svoju povijest promijenila puno naziva i
uloga, poznatije kao Gradska klaonica. Zgrada je građena na prijelazu s 19. u
20. stoljeće pa je moguće da je na njenom mjestu prije izgradnje postojao pogon
za proizvodnju svile.
Negdje sam pročitao kako se u
Banskoj krajini nisu sadili samo bijeli nego i crni dudovi. Kažu da njihova
svila nije bila tako profinjena, ali da je bila čvršća i otpornija.
Svilarstvo kroz vrijeme mijenja
svoje upravitelje. Vojne vlasti Banske krajine predaju upravu i brigu o proizvodnji
svile Ugarskoj dvorskoj komori 1800. godine. Od 1826. upravu preuzimaju bečki veletrgovci
koji otkupljuju čahure od krajišnika po cijenama utvrđenim od strane Dvorskog ratnog
vijeća. Nakon revolucionarne 1848. godine pada potražnja, a dodatni udarac na
postojeću proizvodnju bila je bolest dudovog svilca šezdesetih godina istog stoljeća.
Tako 1865. preostaju samo svilane u Kostajnici i Novoj Gradiški.
Iste godine svilarstvo u Petrinji
ponovno potiče ilirac i saborski zastupnik Petrinjac Stjepan Pejaković. On tada
potiče 16 Petrinjki na uzgoj dudovih svilaca. Vjerojatno je to posljedica vladinih
uredbi u kojima određuju školama da njeguju svilene bube, a u školskim vrtovima
i uz državne ceste moraju se saditi dudovi. Proizvodnja raste slijedećih godina
da bi početkom 19. stoljeća opet počeo opadati. Ipak, poznato je da je 1904. u
Petrinji zasađeno 435, a 1906. još 434 stabla duda na javnim mjestima. Pretpostavljam
kako se vjerovalo i nadalo u novi uzlet petrinjskog svilarstva.
Znam da se u obitelji prepričavalo
šokantno svjedočenje moje bake kako su mučnog ljeta 1945. krajem drugog
svjetskog rata zarobljeni vojnici poraženih vojski u dugim kolonama prolazili
gradom. Izmučeni, očajni, gladni i žedni ljudi „očistili“ su sve plodove s nebrojenih
stabala dudova u gradu.
U narednim godina dudovi su
postepeno nestajali iz naših ulica i javnih površina. Zamijenjeni su ukrasnim stablima raznih vrsta.
Ipak, neka su ostala skrivena i zaboravljena
uz glavne ceste u gustišu s drugim naoko bezimenim raslinjem. Starih
dudova preživjelih od vremena svilarstva u Petrinji sigurno ima i više nego što
pretpostavljamo. Meni su trenutno najzanimljivija ona stabla uz Zagrebačku cestu
prema kupskom mostu. Pretpostavljam da su stara barem stotinjak godina, a sudeći
po njihovom opsegu debla možda i puno starija. Tko zna možda su neka i iz doba
Marije Terezije. Ako jesu onda su to od istoga vremena kada je građen onaj
nekadašnji Sv. Lovro. Godinama im se grubo sijeku grane koje se pruže prema cesti. Posljednjih godina grubo ih mlate razni strojevi koji nemilosrdno ukroćuju Prirodu kako se ne bi previše približila prometnicama. Nadam se kako će nam stručnjaci priskočiti u pomoć i
točno odrediti njihovu starost. Za početak bilo bi lijepo dati im malo više
pažnje. Istaknuti ih, zaštiti, a možda bi tuda mogla ići i neka buduća tematska,
turistička i poučna staza. Možda „Petrinjski put svile“?
Igor Žilić
Izvori:
- I. Golec, Povijest grada Petrinje, Matica hrvatska Ogranak u Petrinji, Republika Hrvatska, 2014.
- A. Buczynski, Razvoj svilarstva i proizvodnja svile u Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska, 2001.
- R. Buršić, Murva u istarskom dvoriptu: Poslastica za djecu, prihod za seoska domaćinstva, 2019.
Nema komentara:
Objavi komentar