Make Art, Make Love, Make Tea!

Idemo na kavu? Idemo... onda pijemo što volimo. I veselimo se tom pitanju jer to znači druženje, čakule, istresanje onog što nas tišti, malo mira, odušak nakon žurbe i posla. Nema bolje terapije nego razgovor s prijateljicom. Ili slatkog ogovaranja koja počinju s: klinci me izluđuju, onaj moj opet, kak' se ova danas obukla k'o da ju je poplava izbacila... i smijeh. Pa nek' imamo i bore al' da su od smijeha.

Meni je kava oduvijek bolje mirisala nego što je imala okus. I tako je nisam ni pila. Mislim, nisam je pila sve dok s frendicama nisam počela ić' na kavu. Zapravo mi je finiji čaj al' se u kafiću dugo hladi i imaju samo voćni i od kamilice.

A sa ženama je tako. Puno bismo htjele i da je baš onako kako smo zamislile. Dogovaramo se mi tako jednom. Idemo danas na kavu poslije škole (posla - mi smo učiteljice)? Može, al' baš sam oprala kosu. A dobro sjedit ćemo vani u jaknama ionak' je već dosta sunčano. Na kraju pijemo čaj od mente i zeleni pa nek' se hladi, neće klincima bit ništa ak' budu pet minuta dulje u vrtiću. Dok se hladi jedemo limun i med jer to tak' i tak' ne stavljamo u čaj. I fora je jer nas čaj grije kad je sunca nekud nestalo, a i zapuhalo nekako neugodno. Baš nas briga jer imamo tema i za tri šalice čaja. Navalile sunčane naočale i nadovezujemo priče, slažemo se, razmahale se, glasno raspravljamo (profesionalna deformacija) i uživamo. Čaj nekako odličan makar je zapravo neko sijeno. Ni upola k'o onaj domaći pažljivo ubran i sušen al' nekako slađi iako nismo stavile med. Ima poseban sastojak, moćan tajni dodatak. Pogađate? Ljubav! Prijateljstvo, neraskidiva veza dvije ženske duše. Bogat je onaj koji ima prijatelja. Ponekad se te duše prepoznaju u jednom pogledu. U sasvim usputnom komentaru. U nekom djeliću sekunde kad osjetite da vas od svih, u prostoriji punoj ljudi, zaista sluša samo jedna osoba. Prijatelj. Uz dobro društvo iskrenih prijatelja nije ni potrebno više od šalice čaja. Ona je tu kao dio druženja. Topla šalica u našoj ruci sudjeluje u filozofiranju. Mirisna para koju udišemo djeluje meditativno. Gutljaji koje otpijamo s vremena na vrijeme uklopljeni su kao poveznice u razgovoru, poput zareza u rečenicama. Oparak biljke ubrane pred koji mjesec priča priču. 

Čaj pijemo i kad smo bolesni. Kad nam ne pomaže drugi lijek. Pijemo ga i kad želimo smršaviti. Onda vjerujemo u njega. Postaje čudesan napitak. Skoro da možeš osjetiti kako se tope tvoje masne stanice svakim toplim gutljajem. Nema boljeg za želudac od stolisnika i on će ti sigurno pomoći. Popij crni čaj on zatvara. Daj to oko isperi kamilicom, pusti ti šta oni kažu da te bapske vračarije nisu točne. Nemoj pit' mentu navečer nećeš moć zaspat. A za kašalj majčinu dušicu, možeš i kadulju. Kupi si Uvin i proći će ti upala. Čaj od šipka ti ima C-e vitamina, a od koprive željeza. Šalica čaja od hmelja i da vidiš kak' ćeš zaspat. Može i valerijana. Za dobro raspoloženje gospina trava. Kim, anis, komorač su odlični za djecu i grčeve. Rooibos piju djeca od rođenja u Africi jer nema teina ni tanina. Ma, šta god da vam je ima neki čaj. Nekad mješavina, al' pomaže i potpuno je prirodna. Zdrava i nije skupa. Samo skuhaš i piješ. Nije ni neko kuhanje već preliješ vrućom vodom i pričekaš. Zapravo, ne moraš bit bolestan da bi pio čaj. I mnoge se bolesti mogu spriječiti prije nego i počnu. Ritual pijenja čaja ujutro, popodne ili u hodu, kad želite nešto toplo i mirisno što će vaše misli ponijeti na cvjetne livade ili pak planinske vrhunce.
Kako tek prija šalica toplog čaja dok planinarite punog ruksaka gazeći snijeg! Fino vas grije i dok sklupčani na svom omiljenom mjestu pod dekicom čitate knjigu. Čaj krijepi.
Zato: Make Art, Make Love, Make Tea!

Emina prva kestenijada

EMINE PRIČE

Emina prva kestenijada

Probudili smo se ranije nego inače. Magla je normalna pojava sredinom listopada, no činilo se da neće biti kiše, a prozrake su obećavale sunce. Pričekali smo kuma Damira i frendicu Josipu, a nakon doručka mama mi je promijenila pelenu i uvalila me u sling nosiljku.

U parku je sve već vrvilo veselim planinarima. Bilo je prekrasno vidjeti sve te crvene ruksake i šarene ljude u gojzericama. Mene su svi htjeli bolje promotriti. Nisu vjerovali da ja – najmlađa planinarka HPD-a Zrin idem sa starcima pješice do planinarskog doma. Mama me prilično zamotala i postajalo mi je vruće makar su se svi oko mene brinuli da ću ozepsti. Malo mi je sve skupa počelo ići na živce jer se nije ništa zanimljivo događalo pa sam bila presretna kad smo krenuli autom prema Cepelišu. Bila je to odlična prilika za povući još koji guc finog mlijeka i samo malo ubit oko…

Kad sam se probudila već smo bili negdje u šumi. Meni nitko ništa ne govori pa nisam znala koliko još ima do doma. Tako se dogodilo da sam morala kakati i nije bilo druge nego presvlačenje na tatinoj jakni i jesenskom lišću. Uh, što je lijepo bit suh i čist! Rekla sam im: Everything is O.K. a oni su opet čuli: EOK. Bit će mi puno lakše kad napokon nauče što im govorim.

Sustizale su nas skupine planinara iz Orašja, Zagorja, Samobora… ne znam ni sama, al bilo ih je odasvud. Gdje su li samo kupili sve te divne crvene ruksake? Neki su me snimali, neki fotkali, neki su se smiješili i hvalili moje starce a neki su im zamjerali što me tako malu vuku po šumi. Ne znaju oni da sam s nepunih mjesec dana ja već ljetovala na Braču! Mama je već pomalo šizila zbog stotine istih pitanja al ona me beskrajno voli i ponosno je ponavljala: Ema, dva i pol mjeseca, Ema, nije joj hladno, dva i pol, ma, nije, da, da, dva i pol, Ema…

Mora da sam zadrijemala zbog maminog glasa jer smo ubrzo bili na vrhu Hrastovičke gore. Moji su kupovali sir, muzika je tresla, ljudi su plesali i jeli. Sve u svemu, bilo je tako veselo i uzbudljivo da sam ogladnila. Srećom da je mama uvijek tu negdje jer ja još ne smijem papati kestene. Mmmmm… kako je lijepo spavati vani na dekici. Tata, Damir i Josipa su roštiljali kobase, Sandra i njen peso Erna su jeli kestene a mama i ja smo se mazile i smijale.

Kad sam se ponovo probudila već je malo zahladilo i sunce više nije išlo u oči, a mi smo se spuštali prema Petrinji. Damir je morao nositi Josipin ruksak koliko je ona nabrala kestena! Nisam uopće bila umorna i virila sam mami preko ramena da što bolje zapamtim svoju prvu kestenijadu!

Iz planinarskog dnevnika Pine Žilić

U Petrinji 17.10.2009.

Zov planine

Mijenjala sam naslov posta već nekoliko puta. Htjela sam prvo pisati o putopisima hrvatskih putoholičara. Znate na koje mislim? O Dvini, Veličanu, Rostuharu, Božiću, Popoviću... i njihovim zanosnim pustolovinama u zemljama trećeg svijeta, o ludosti i egzotičnim doživljajima koje su proživjeli na drugim kontinentima, džunglama, pustinjama, karakorumskim osamtisućnjacima i Himalaji ili pak na našem Velebitu. Novinarski stil, puno informacija, humora i iskrenosti, prekrasnih fotki, uglavnom živopisni redovi primamljivi svakome koga vuku lutanja i skitnje. Idealno štivo za one koji su skoro zapalili stari orah igrajući se indijanaca u tepeeju složenom od kukuruzovine. Ili za sve one koji su se vozikali biciklom po obližnjoj šumi tajeći starcima kako su u gustišu nabasali na divlje svinje s mladima jednog proljeća. Za sve kojima je bar jednom pukla guma na biciklu kilometrima od kuće na nekoj poljani ili koji su zaglibili u dubokom blatu istražujući nabujale pritoke Lonje. Dok su s prvim Kodakovim idiotom fotkali stare trijemove, urušeni most, posljednje krave koje su pasle u Lučici jedva utekli pred kobilom koja je majčinski štitila svoje ždrijebe od blica. Definitivno za sve koji se osjećaju kao Huckleberry Finn i Tom Sawyer, a čije se djetinjstvo događalo prije tableta na kojem pišem ovaj tekst.

Mislila sam pisati i o tome kako takva putovanja ne zahtijevaju puno novca jer se ne radi o luksuznim hotelima sa puno zvjezdica. Osim nešto osnovne opreme presudna je dobra priprema i promišljanje te planiranje rute, informacije o posebnosti mjesta, poznavanje jezika i naravno poznavanje osnovnih vještina preživljavanja kao i tvoja fizička sprema. Mislim, poanta i jest u tome da se dožive ljudi, kultura nekog naroda i običaji, hrana, priroda, životinje... da se iz blizine udahne nova energija, osjeti duhovnost, pronađu odgovori o samome sebi ili se pak život sagleda iz neke druge perspektive.

Onda sam zaključila, kao i već mnogo puta prije, da egzotika uvijek privlači al' da za pomicanje vlastitih granica nije potrebno prijeći osam tisuća metara nadmorske visine i izložiti se životnim opasnostima. Kad jedna kriva odluka ili izgubljena rukavica znači život ili smrt strah naprosto poništava uživanje. Ali ja i nisam bila u Nepalu niti na Mont Blancu pa što ja znam? Možda to jest stvarno neopisivo otkrivenje i adrenalin koji te puca neusporedivo više.

Oduvijek sam svoj mir, zen iliti meditaciju pronalazila u nekom osamljenom šumarku uz cvrčanje cvrčaka na čvoru crne smrče, na još ugrijanoj kamenoj ploči uz more gdje se noću najjasnije vide zvijezde južnog neba, roneći u osamljenoj morskoj uvali rano ujutro kad se zrake sunca lome kroz azurnoplavo more ili kad izuješ gojzerice i bos gaziš velebitsku tvrdaču travu, a misliš da je ono najfiniji tepih, jedva se uspijevaš provući kroz stijenje planine a na trenutak onako zarobljen hladnim kamenom osjetiš potpunu tišinu i zov planine. Kročiti na vrh, bliže suncu, napuniti pluća čistim planinskim zrakom, laganim i mirisnim molekulama smilja, vriska i koktela svih onih mirisa žilavih trava što rastu nisko u kamenjaru znači kročiti na oltar Majke Prirode. 

Planine me zovu. Sanjam ih ponekad. Dok ti sunce pali kožu svojim zrakama pod nogama ti je snijeg u ponikvi. Oblaci bacaju svoje sjene po padinama i prolaze brzo mijenjajući vrijeme u trenu, hirovito. Izmaglica, fuškac koji muti pogled prema moru dodaje malo mistike. Što je to što nas zove? Zašto smo tako nemirni, uvijek želeći više? Još samo korak dalje, još samo baciti pogled iza ugla. Penjući se gledamo visoko, žurimo se, čeznemo, divimo se ljepoti. Kraće su staze uvijek strmije i opasnije ali i ljepše, a planinarske crtice zato dojmljivije. Uvijek biramo takve! To je jače od nas. 

Do nekog novog hodanja listajući planinarski dnevnik prisjećam se raznih doživljaja. Nekog psa koji nam se prikrpio i koji nas je vjerno slijedio (kako to samo psi znaju) dobrim dijelom Samoborskog gorja prema Oštrcu i iskusnog planinara koji nam je dobacio "luk i voda" kad nas je pretekao u hipu. Bilo je to planinarenje koje je više ličilo na Narnijske kronike zbog bajkovite bjeline snijega, a ja sam gazila oprezno jer sam nosila bebu u trbuhu. Na svakom je planinarenju udaren pečat. Ne samo onaj s vrha već i prijateljstva. Otkriješ tko ti je spreman pružiti ruku. Kamačnik i Vražji prolaz obilježeni su silnom vodom koja je djelomično prštala iz vodopada, a većinom iz oblaka. Bili smo mokri bez obzira na kabanice i naš mali Olimpusov fotić nije to preživo. Put u dva srednjovjekovna grada: Gvozdansko i Zrin ponijelo nas je u prošlost i u grad koji je nestao i mi smo poput Dan Browna razvijali teorije o Marijanskim crkvama. Doživljaji možda ne tako neobični ni mjesta ne tako egzotična drugima, ali tebi vrlo dragocjena. Dodir je to prirode i ljudi koji su koračali s tobom. Obilježili te i promijenili zauvijek.
https://www.facebook.com/Perundodirprirode?ref=hl