Ambrozija - nektar ili kazna Bogova

Svi alergičari, a ni ja nisam pošteđen te čudne reakcije našeg tijela, skočit će prvom prilikom u rat protiv svih biljaka čiji ih pelud tako nesmiljeno maltretira. Suzne oči, curenje nosa, kihanje, otežano disanje… onemogućuju normalan svakodnevni život. Ovo doba je doba alergija i stariji će reći da smo svi danas puno „kilaviji“ nego prije. Tko je krivac? Biljke pune peludi, otrovi koje konzumiramo poput raznih aditiva, pojačivača okusa, hormona, antibiotika…, zagađeni zrak koji udišemo, chemitrailovi, ispušni plinovi ili sve zajedno???

Nedavno sam sudjelovao u akciji protiv ambrozije i kao uvijek čim se svi okrenu protiv nekoga ili nečega, upravo mi tada to postane zanimljivo, i polako, ali sigurno pronađem njegove pozitivne osobine i shvatim da se borimo protiv nečega što uistinu ne poznajemo i da stvari nisu crno-bijele. Razbiti strahove, stereotipe i dezinformacije je poprilično teško. Ipak moja borba protiv vjetrenjača opet započinje. Tko me bolje poznaje jasno mu je o čemu se radi.

Usred okupljanja protiv ambrozije ponudim prisutnima izbor od tri biljke s upitom da li ih znaju prepoznati. Netko je prepoznao metvicu, netko stolisnik, ali ova treća je bila potpuna nepoznanica. Vrteći glavom i dižući ramena svi su gledali u tu biljku i nije im bila poznata. Napokon je netko nesigurno rekao: „Da nije ambrozija?“. Da ambrozija je. Znate li čemu služi ambrozija? Čemu služi???!!! Pa to je korov kojeg treba istrijebiti. Ponudio sam da probaju pojesti list. Nitko nije bio dovoljno hrabar. Otišao sam do druge skupine ljudi. Kada sam pokazao biljku nije bilo problema, ali kada sam rekao o kojoj se radi jedna gospođa je poskočila, ustuknula, pokrila usta i nos i rekla neka ju maknem što dalje. Strah i panika uvijek su bliske neznanju. Otrgnuo sam jedan list i pojeo ga. Čudak. Umirio sam gospođu rekavši da joj neće biti ništa jer trenutno ne cvate i da nije alergična na biljku nego na njenu pelud koje sada nema. Nevoljko je spustila ruku s lica, ali nije se približavala. Objasnio sam da je ambrozija i ljekovita biljka i da ju američki domorodci vjekovima koriste za ublažavanje burnih reakcija na koži, problema s kožom, kod uboda insekata i za zacjeljivanje rana. Koristila se protiv bolesti jetre. Njezino se sjeme miješa sa žirom bukve i hrasta, prži se, melje i pravi se kruh, a oblozi od ambrozije koriste se za bolesne noge. Navodno konzumiranje barem jednog svježeg lista dnevno doprinosi vitalnosti tijela.

Od sredine 19 stoljeća razna istraživanja dokazala su ljekovitost ambrozije kod raznih tegoba. Da ne nabrajam. Može se koristiti i za uklanjanje teških metala iz zagađenog tla. Eterično ulje ambrozije djeluje antibakterijski i antimikotično (protugljivično). Iz biljke se mogu prirediti i prirodna bojila za tkanine (zdrobljene cvjetne glavice daju crveno, a listovi zeleno bojilo).

Moj otac se odmah zapitao da li bi se ta biljka mogla unovčiti. Kaže: „Vjerojatno je nigdje ne bi bilo kad bi se mogli dobiti novci za nju, kao i plastične boce.“ Sviđa mi se kako razmišlja. Možda i može. Ipak industrijska eksploatacija je trenutno neostvariva. Velike površine ambrozije rastu nekontrolirano i često uz same puteve što ih čini nepogodnima za korištenje u ljekovite ili prehrambene svrhe. Organizirano sijanje opet bi pogoršalo postojeće stanje vezano uz alergije stanovništva. Eventualno otkupljivanje od berača samoniklog ljekovitog bilja ne bi značajno utjecalo na problem ambrozije koji je sve veći.  Pojedinci su pokušavali i pokušavaju koristiti ju za izradu nekih pripravaka, ali ništa više od toga.

Zanimljivo je da ambrozija svoje ime dijeli s čudotvornim napitkom olimpskih Bogova, sastavljenim od nektara (meda ili medovine), vode, voća, sira, maslinovog ulja i ječma. Po vjerovanju oni koji bi ju konzumirali uživali bi besmrtnost, izuzetnu božansku snagu, zdravlje i ljepotu. Da li je biljka dobila taj naziv zbog toga što ju je nemoguće iskorijeniti pa je time besmrtna ili zato što ljudima može dati zdravlje svojim širokim spektrom ljekovitosti?

Ambrozija, za prijatelje „partizanka“ ili „limundžik“, pojavila se oko 1941. na području Pitomače i od tada se nezaustavljivo širi kao i mnogo toga što dođe iz Amerike. Sjetite se kukuruza, krumpira, Hollywoodskih filmova, pušenja, fejsbuka…Ne zaboravimo ambrozija – ambrosia artemisifolia prije svega je invazivna biljka kojoj izvorno nije mjesto kod nas. Kao i mnoge invazivne vrste nekontrolirano se šire i utječu negativno na rast i razvoj autohtonih biljnih vrsta, ali i na zdravlje čovjeka. Svakako ju treba kontrolirati, ali znajte nema mjesta njenom demoniziranju i paničnom strahu. Uvijek je dobro bolje upoznati „negativca“. Možda ga ugledate u potpuno novom, pozitivnijem svijetlu i možda, barem malo, promijenite svoje mišljenje.

______________________________________________________________________________

Izvori: 

Toni Nikolić, Božena Matić, Igor Boršić: Flora Hrvatske - invazivne biljke, Alfa d.d., Zagreb, 2014. 

https://themajka.com/ambrozija-biljka-sa-dva-lica-t1710.html

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ambrozija_%28biljka%29

http://www.biljeizdravlje.rs/code/navigate.php?Id=171
http://free-os.htnet.hr/piko/grcka%20mitologija/grcka_t.htm

Far, faraway... ili tamo, tamo daleko

Gdje raste to ljekovito bilje? Gdje li su te bujne livade? Gdje su ti rajski vrtovi? Pitanja su na koja većina zna odgovor: tamo negdje u čistoj i nezagađenoj prirodi, daleko od gradova, daleko od mjesta gdje živimo, negdje tamo, tamo daleko... O, kako biste se grdno prevarili. Far faraway zapravo nam je cijelo vrijeme tu negdje pod nosom. Preko puta kuće na nekom brežuljku, uz nasip, pokraj bakine kuće gdje više nitko ne kosi ili možda čuči u kutku našeg balkona, na komadiću neiskorištene zemlje u dvorištu. Dodir prirode otkrivamo tako ponekad i na najobičnijim mjestima. Ne prepoznajemo ga: to je korov u vrtu, nešto što čudno miriše dok gazimo po njemu, bodljikavo ili invazivno napada naše uređene linije, besramno se širi i gospodari prkoseći nama, vlasnicima te zemlje. Hmm...

Baš kao što ljepote svoga mjesta tako i ljepote svoje male Hrvatske često zaobilazimo. Sanjajući o tajanstvenim i egzotičnim lokacijama dalekog istoka, pustinjskom pijesku ili neotkrivenim džunglama. Privlače nas drevne priče i legende prošlih vremena nekih drugih naroda o kojima svedoče ostaci nekih tamo zidina a za koje plaćamo tipično turistički besramno visoku cijenu. Istodobno se spotičemo na svoje: gdje fosili školjaka i kostiju vire iz vapnenačkog kamenja na našoj Hrastovičkoj gori. Dokaz o postojanju Panonskog mora i vizija svijeta kakav je možda postojao davno prije tu pod nama. Do pola viri iz kamenčića kojeg smo šutnuli putem u šumi. Postoje svjedočanstva i okamina kosti mamuta koja je pronađena u okolici Petrinje. Vunasti mamut iz Bresta kod Petrinje. Ah, ništa posebno jer nitko ne prodaje tu priču. A susjedova je trava tako zelenija... valjda. Znam mnoge koji se tako dive svemu (a pravi turisti se uvijek dive, upijaju, klimaju slikaju selfije kraj svakog kamena) a kad bismo bili turisti u vlastitom gradu otkrili bismo da je tamo tamo daleko niš´ posebno. 

Zar Gospina trava raste i kod nas? Misliš onda je i origano samonikla biljka našeg kraja? Šta se lavanda stvarno uzgaja na Baniji? Kadulju imaš u vrtu i cvjeta ti? Ovaj grm baš izgleda na ružmarin, pa čekaj to je stvarno ružmarin...  Al to naše tu sigurno nije tako dobro ko ono s otoka. Ma, možeš mislit da nije... Osobito ono što je dostupno kao suvenir i po dalmatinskim se štandovima prodaje autohtoni med iz Zaprešića i lavanda što raste kraj Hrvatske Kostajnice. Samo jačina sunca regulira koncentraciju sastojaka pa kakvoća eteričnog ulja varira. No priroda je ovdje vrlo raznovrsna: čas ti pogled puca do Velebita, čas kročiš kroz šumski hlad, čas u kamenjaru pa do livade. O njezinoj čistoći da i ne govorimo. U Petrinji je plućna bolnica usred grada. Nema industrije. Zrak je svjež. Pomalo morski uz povjetarac s Kupe koji dođe kao neki maestral.

Hrvatska je tako prekrasna zemlja. U toj svojoj prirodnoj ljepoti privlači, mami i zavodi. Djelomično neprilagođena i sama ne zna kako bi se točno skockala za svoje turiste. Pa onako raščupana i divlja ponekad i preplaši neke turiste. Ali barem ne glumi i ne laže. Ima najbistrije more, egzotične otoke, stare gradove, divne planine, brze rijeke i pjenušave slapove, čudesne šume i tako posebne ljude. Igrajući se turista šetali smo ulicama našeg grada, ne prelazeći prag Hrvatske a opet bogati uspomenama i pustolovinama obećali smo tiho u sebi da ćemo je otkrivati opet i opet. Fućkaš far faraway...

Stolisnik - hajdučka trava

Toplina sunca ugrijala je zemlju i ona je procvjetala u tisuće boja. Ujutro, orošeno cvijeće i pupoljci magično svjetlucaju lomeći zrake sunca u malim kapljicama rose. Pod vrelinom podnevnog sunca livadu oživljavaju pčele i razni drugi vrijedni kukci a u suton sve boje dodaju filter crvene pa se čini da zemlja gori. 

Svoje bijeloružičaste sitne cvjetiće u zračnim kiticama ponosno je pokazao i stolisnik. Stolisnik (Achillea millefolium) je u narodu poznat i kao hajdučka trava, hajdučica, sporiš, paprac, kunica... Lako ga je prepoznati među svim drugim travama po perastim listićima. Nježne listove meke na dodir i aromatična mirisa kao da je netko izrezbario i nareckao nožićem na stotine listića - 100 lisnik. Hajdučka trava je njegovo najčešće narodno ime jer priče iz davne prošlosti govore da su hajduci nosili u vrećici prah ove biljke. Stavljali su ga na rane da zaustave krvarenje i potaknu brže zacjeljivanje. Magična biljka u svom latinskom nazivu nosi ime najlegendarnijeg ratnika svih vremena: Ahileja. Sjećam se invokacije slavnog epa:

"Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina

Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada" 

                                                                                       (Homer: Ilijada)

Kako je Ahilej, sin smrtnog kralja i morske nimfe, majka ga je željela učiniti besmrtnim pa ga je uronila u rijeku Stiks no zaboravila je uroniti i njegovu petu za koju ga je držala. Otuda naziv Ahilova peta što je simbol točke ranjivosti, a koje nitko nije pošteđen. Svi imamo neku slabu točku. Ljudsku grešku. Slabost. Ranjivi smo iako nam se nekad čini da smo besmrtni i nedodirljivi, da ćemo živjeti vječno, da imamo svo vrijeme svijeta i da se nama ne može ništa loše dogoditi. Taj je osjećaj možda i Ahileja vodio u njegovim hrabrim ratovanjima no svoje je rane navodno često vidao upravo stolisnikom. Kenotaur Hiron naučio ga je o tajnama bilja. Ahilej je bio junak grčkih mitologijskih priča, simbol snage i hrabrosti no i on se prevario... nije bio nepobjediv. Strijela ga je pogodila baš u petu, njegovo bolno mjesto. Nije mu mogla pomoći ni božica ljepote Afrodita koja mu je petu oprala stolisnikom.

Engleski naziv za stolisnik je i Nosebleed plant što doslovno znači trava za krvarenje iz nosa. Čisti krv i pomaže kod svih vrsta krvarenja ili izostanka krvarenja kod žena.

Još se u srednjem vijeku vjerovalo da uzgajanje stolisnika donosi mir, dobru sreću i jasno viđenje. Rasprostrti cvjetovi ispod jastuka navodno su donosili "istinske snove" o budućnosti. Koristio se i za izrađivanje amuleta i u magijske svrhe protiv zlih duhova. Postoje još vjerovanja o moćima stolisnika, u zapisima iz 6. stoljeća. "Supercilium Veneris" tj. venerine obrve, kao ljekovita biljka i biljka za čarolije stolisnik je uživao visoki ugled kod starih Germana i Slavena. Svežanj stolisnika obješen na vrata ili zavezan na dječju kolijevku na ivanjsku noć trebao je osigurati iduću godinu bez boli.

Ako imate problema s probavom stolisnik sigurno pomaže. Čaj je ukusan iako gorkast jer biljka sadrži gorku tvar ahilein i ulje slično onom u kamilici. Uz to njegov je sastav toliko bogat i ljekovit da je uz kamilicu sigurno biljka za sve. Kod upale jajnika, bijelog pranja, problema s mokrenjem, mioma, unutarnjeg nemira i upale živaca, mučnina, klimakterija, migrena, dugotrajnih višegodišnjih bolesti... lista je stvarno duga.  Općenito je odličan i za žene. Poznata travarka Maria Treben piše u svojoj knjizi Zdravlje iz Božje ljekarne: On u svakom pogledu djeluje samo najbolje na trbuh svake žene tako da za svoje zdravlje ona ne može učiniti ništa bolje no da prigodom šetnje šumom i poljanom nabere svežnjić svježega stolisnika. 

Baš ga tako nekako i beremo: uvijek usput bez posebnog planiranja jer ga ima posvuda i cvate cijelo ljeto. Mladi se listovi mogu jesti i svježi u salatama. Naziv kunica dobio je baš iz razloga što ga kunići i zečevi obožavaju. I druge životinje ga rado jedu no pure prvo pojedu sav stolisnik a onda kreću na drugo bilje. Gdje se kosi može se brati i nekoliko puta. Tako u proljeće obično zaključimo da smo prebrzo potrošili osušene zalihe i da bismo ga ove godine trebali puno više sakupiti. Nikad zapravo ne znaš za što će prije zatrebati... tako sam upravo ovih dana pretraživala ormar za ostacima. Već nekoliko dana imam problema sa sinusima jer sam vjerojatno bila previše izložena klimi u autu. Uz silno šmrcanje i ispuhivanje na kraju se stvar pogoršala i pojavila se krv. Skuhala sam to malo stolisnika što sam pronašla i već nakon druge šalice smirilo se i šmrcanje i glavobolja od sinusa a krvi je potpuno nestalo. Nosebleed plant je potvrdio svoj engleski naziv. To i nije jedini put kada mi je pomogao... Jednom sam baš za Božić zaradila neko otrovanje (mislim da su u pitanju bile konzervirane crne masline kojima nisam provjerila rok trajanja) i naravno dok su svi okolo sućutno pogledavali u mene i natrpavali se božićnim delicijama bilo slanim ili slatkim ja sam mislila da ću umrijet od muke. Čaj od stolisnika i tada je bio spas za mene. Neka zato uvijek bude sušenog stolisnika (ili kako se to stručno zove: droge) u vašoj biljnoj prvoj pomoći. Ako vam i ne zatreba "hitno" svejedno ga možete pijuckati. Možda vas neće učiniti neranjivim ili besmrtnima, možda ne vjerujete u zle duhove ali vjerujte da će stolisnik uvijek biti na vašoj strani. Možda je stvoren baš zbog nas jer se u ljekovite svrhe koristi već 2 000 godina.