VALERIJANA, odoljen, macina trava

Valerijana

Valerijana (Valeriana officinalis), odoljen, macina trava biljka je prekrasnog nježnog cvijeta s tonovima ružičaste. Na zelenim livadama ljeti njene zračne cvjetne kitice kao da lebde iznad ostalog cvijeća i bilja. U ljekovite svrhe najviše se koristi korijen koji se vadi tek kad nadzemni dio propadne a prve kiše namoče tlo i energija biljke odlazi u rizom. Površinski korijen djeluje pomalo raščupano i neozbiljno pa se s obzirom na veličinu cijele biljke zapitaš nema li on neku nadnaravnu snagu kad ju može držati tako uspravno cijelo ljeto. Valerijana voli vlažno tlo i blizinu vode pa je idealno odmah nakon vađenja korijena oprati ga u obližnjem potoku jer sitni korijenčići zadržavaju dosta zemlje. 

Valerijanin korijen najpraktičnije je isprati u potoku

sušenje korijena u dehidratoru

Odmah osjetite njen intenzivan miris. Toliko je snažan i poseban da je i čak neugodan. Kažu da ga žene i mačke vole, a muškarci i psi ne. Posebno su mačke "lude" od njega jer sadrži kiselinu koja feromonski djeluje i hipnotizira ih. Nemam mačku pa nisam to doživjela ali meni je taj intenzivan miris i odbojan i primamljiv istodobno. Pomalo izluđujuće. Često navečer pripremimo čaj koji sadrži korijen valerijane. Osobito u zadnje vrijeme... Latinski valere znači biti dobro. Ona je prirodni sedativ, djeluje umirujuće i potpuno je bezopasna. Pomaže kod PMS-a, srčanih problema, poremećaja u prehrani, a osobito se upotrebljava za miran san. U današnjem stresnom načinu života i ubrzanom tempu brojne se misli roje u našim glavama i ne prestaju nas izluđivati u večernjim satima. Baš kad bi se trebali pripremiti za miran san i opustiti, misli kao za inat nezaustavljivo naviru i probijaju sve brane ne dopuštajući smirenje ni koncentraciju no uz šalicu čaja od valerijane otjerat ćete ih barem do jutra. Jutro je uvijek pametnije od večeri. 

Odoljen je hrvatski naziv za valerijanu. A uz to je vezana i priča: Ovo ime otkriva magijske moći koje se pripisuju ovoj biljci koja raste na sjenovitim vlažnim mjestima. Mnoge majke i žene ušivavale su svojim sinovima i muževima korijen odoljena u vojničke uniforme da bi na frontu odoljeli neprijatelju i sigurno se vratili kući. Također vjeruje se da onaj tko nosi sa sobom korijen odoljena odolijeva urokljivim pogledima i zlim mislima. Da li vas ovaj korijen može zaštiti od neprijatnih i zlonamjernih ljudi ne znam, ali sam siguran da donosi miran san.

Ove smo godine po prvi puta vadili veću količinu ovog korijena kao da smo podsvjesno znali da će nam dobro doći. Baka već dugo nije bila dobro, a onda je postala "kraljica anđela", Sve još podsjeća na nju i njezina je prisutnost u našim životima snažnija nego prije. Nismo bili spremni na njen odlazak na nebo. Vezala nas je snažno svojom ljubavlju i sigurna sam da nam suptilno šalje neke tajne poruke, misli i znakove da nas i dalje voli i da nas zapravo nije niti napustila. "Baka je živa, samo ju ja ne mogu vidjet kao ona mene. U grobu je samo njena koža..." kaže Vito gotovo svakodnevno od 11. rujna.  Sjećanja polako blijede kako vrijeme prolazi ali se isto tako snažno obojaju i vraćaju na spomen nekog izraza ili mirisa tek svježe pečenih kiflica. Valerijana nam je pomogla da izdržimo tugu, da ublažimo vlastitu ljutnju i prihvatimo njeno nestajanje s ovog svijeta. Da smognemo snagu kako bi odgovorili na svaki "zašto" i "kako" djeci koja je svakodnevno spominju i ostavila nam nadu da nas i dalje brižno čuva i voli makar negdje iza oblaka u prozraci sunca poput osobnog anđela čuvara. 

Jesen stiže, dunjo moja...

Polagano se jutra oviju u magle. Zemlja postane hladnija. Mi pohlepno upijamo te, sve nježnije, zrake sunca koje nam budu darovane. Toplina šalice čaja u rukama podsjeti nas da sreću čine male stvari. 

Miholjsko ljeto i prkosno sunce, plodovi šipka zapleteni u dugačke paučine, vjetar koji sve češće zalazi u šuškavo lišće kukuruzišta, teški plodovi dunja koji padaju na vlažnu travu... jesen dolazi u velikom stilu. Bogatstvo plodova u prirodi, raznovrsne gljive što strpljivo čekaju svoj trenutak, ljekovito korijenje i gomolji, zeleno bilje koje je niklo nakon kasne košnje pokušava procvjetati u još jednom ciklusu prije prvog mraza, pred zimu. Jesen je lijepa. Topla i blaga dok ne krenu kiše... 

Mirisi jeseni u kuhinji izmjenjuju se svakodnevno u želji da što više plodova udomimo i uskladištimo u svojim smočnicama, ormarima i zimnicama. Marmelada od šipka, slatko od dunja, džem od šljiva, sušeni vrganji, korijen valerijane za čaj, jabuke i menta, varivo od koprive, sok od cikle i kupina, kompot od bresaka, smokve, orasi i kesteni, trnine, glog... popis je dug. 

Šipak (šipurak, plod divlje ili pasje ruže) izniman je izvor vitamina C koji se prema istraživanjima ne gubi kuhanjem. Marmelada od šipka jedan je od onih okusa bakine kuhinje. Sjećam se bakine plave platnene vrećice koji je nosila kad bismo nas dvije preskakale lokve u Lonjskom polju i među kravama izabirale grmove što većeg i crvenijeg ploda. Ta njena platnena vrećica bila je puno praktičnija od mojih najlonskih ili onih "od krumpira". Njena se nikad nije razderala i pogubila dragocjene plodove, elegantno prebačena preko ramena nije joj smetala dok ih je brala jednom rukom a drugom držala trnovitu granu. Nije se žalila na ogrebotine već je samo odmahivala glavom: "To je staračka koža... ni to niš." U priči bismo odlutale sve do Brezovice i često bi nas zahvatila već i noć dok bi se vratile kući. Pomalo mokre od večernje rose i magle što se brzo pomalja po Lučici u jesen. Onda bi se odjednom sjetila "da joj bu v peći gaslo i da se bu kuća oladila" pa bi mi žustrije zagrabile prema mostu i cesti. Ona je šipak sušila "v rolu" i prije ga uvijek oprala i očistila crno.  Meni taj čaj i nije osobito fin. Pomalo je kiselkast, iako u mješavini odličan za zimsko vrijeme. Nekad kad bismo nabrale puno radila je i marmeladu. Godinama kasnije zamišljala sam njeno društvo dok sam lutala po šipražjima. U tim je sjećanjima puno topline i nježnosti, nešto onih dragocjenih zraka sunca i kapljica rose. Jesen je u meni snažna uspomena na bakinu plavu platnenu vrećicu za šipak ili pak klupko konca koje je stajalo tamo u zimskim danima a iz kojeg su rasle prekrasne paučine tj. "heklani mulineići" kako bi ona rekla. Sad kad sam i sama domaćica jasno mi je zašto joj se nije dalo raditi marmeladu. To je dugotrajan i fizički naporan posao ali je nagrada zlata vrijedna. 

Marmelada od šipka (za oko 2 kg ploda dobije se oko 4-5 kg marmelade)

Očistiti i kuhati preliveno vodom dok potpuno ne omekša da se može tiještiti žlicom. Propasirati a ako je smjesa pregusta razrijediti s još malo vode. To je stvar iskustva i strpljenja. U dobivenu gustu tekućinu dodati šećera po želji i ponovno zagrijati na vatri. Za čvršći žele dodajte sredstvo za želiranje. Koštice je dobro isprati, a dobiveni sok možete koristiti još nekoliko dana iz frižidera.

Sušeni šipak za čaj

Plodove također očistiti i osušiti (u rolu, dehidratoru ili u kuhinji, pored peći) na niskoj temperaturi. Istući ili izmiksati u mikseru za orašaste plodove a potom ispuhati dlačice. Mišljenja su uvijek različita pa tako neki tvrde da su dlačice isto dobre ali čaj s dlačicama može izazvati iritaciju u grlu ili kasnije u crijevima pa se ponekad za šipak koristi naziv i svrbljivac ili srbiguzica.

Dunja je poznata po snažnoj sposobnosti želiranja. Kao i jabuka sadrži pektin stoga se marmelada od dunje radi "sama" što govori i njen naziv na portugalskom marmelo od kojeg je i potekao sam naziv marmelada. Dunje u našim krajevima rastu i u divljini. Kad teški žuti i tvrdi plodovi počnu padati sa stabla savršeno je vrijeme za pravljenje marmelade ili kotonjate - sira od dunje tj. slatkog od dunje. 

Kotonjata (tal dunja - cotogna)

kotonjata-ili-sir-od-dunja/

Kako smo prehranu s vremenom već znatno promijenili teško je odoljeti zamamnim mirisima jesenskih džemova i marmelada pa tako u svim receptima znatno smanjujem šećer i koristim onaj nerafinirani ili med. Kuhanje svedem na minimum. Svo bilje i plodove jedemo sirovo koliko je to moguće. Dan započinjemo blendanjem. Vegetarijanstvo pak nudi obilje raznovrsnih kreativnih recepata a nove ideje znače i nove okuse. Zbog novih saznanja i modernijih tehnologija ne želim odbaciti ona stara znanja. Nije sve staro pogrešno niti je sve novo uvijek bez greške. Pronalazimo ravnotežu i harmoniju u načinu života s prirodom. U skladu s tom filozofijom živimo zdravije i sretnije. 

Divlje kupine... divlja strana djetinjstva

Divlje kupine

Jedna je djevojčica na svom svijetlo plavom biciklu svakog kolovoza obilazila grmove divljih kupina što su stihijski, ali sasvim sigurno osvajali mjesta o kojima nitko nije brinuo. Bilo je to baš pred početak škole kad se magle povijaju po Lučici, a čim se sunce spusti dovoljno nisko u onom čarobnom trenutku zlatnih boja i dugih sjena. To mi je bio najdraži dio dana. Suton. Tajanstven i nestvarno kratak, a događao se pomalo neodređeno i ne baš u istu minutu. I divlje su životinje tada hrabrije pa izlaze. Ja sam ih vrebala pogledom na nekim svojim tajnim lokacijama uz Brezovicu, a one me se nisu bojale. Valjda su vidjele da nemam nikakvu pušku već neku platnenu vrećicu i unutra još nekoliko manjih plastičnih, jer nikad nisam znala što ću donijeti kući; divlje kupine ili dunje, možda plodove gloga ili šipka ili pak onu kruškojabuku kako sam zvala plod jednog drveta što je raslo na proplanku uz Obžev. Nisam tada baš puno znala o prirodi. Jednostavno sam je voljela. Voljela sam osamljene skitnje biciklom. Otkrivanja i odlaske "u nepoznato", a voljela sam i vrećice plodova koje sam donosila mami kako bih bila korisna "kupujući" time njen osmjeh u zalog za moje vožnje i lunjanja. Voljela sam i stari drveni most što se već godinama raspada i preskakala sam vješto s daske na dasku, jer se tada još nekako i moglo prijeći na drugu stranu, ako si znao gdje stati. Ponekad sama, a ponekad s prijateljicom pronalazila sam tamo, u toj slijepoj ulici miran kutak. Zavaljene u travi gledale smo oblake. Ponekad smo sjedile na nekom panju ili ostacima starih betonskih cijevi i smijale se. Pričale o ljubavi i problemima. O svemu onom što još nije bilo ispisano na stranicama dnevnika ispod kreveta. Divlja strana našeg djetinjstva odvijala se baš pod divljim kupinama. One su čuvale naše tajne svih ovih godina...

To je sjećanje na djetinjstvo tako neočekivano "izvukla" divlja kupina koju sam danas brala za džem. Skupljajući sitne plodove i ogrebotine mislila sam na slatki, ukusan namaz i na miris zemlje. Prema narodnoj poslovici "Lovrenčevo, svaka jama zdenčevo!" noći su doista hladnije, a dani pomalo kraći. Mirisi jeseni jačaju. Kuhinju je ispunio miris toplog voća. Miris smirenosti i doma.

Divlja kupina (kupinjača, crna kupina ili sl.) pojavila se u mom životu godinama kasnije kad sa tražila kako što zdravije provesti trudničke dane. Guglajući naišla sam na čaj od lista kupine koji prema pučkoj medicini sprečava razne probleme u trudnoći i sprečava pobačaj. Tada nismo ni skupljali ni brali ljekovito bilje, zasadili smo tek nešto ljekovitih kamenjarki oko kuće pa mi je prva pomisao bila: idem u ljekarnu po čaj! I tako sam objašnjavala teti za pultom što je to kupina: Ne, ne ono crveno u vrtu, crne bobice u šumi ili dvorištu, crvene se dok nisu zrele... al nije bilo tog čaja pa ga je naručila. Čim sam došla doma pogled mi je "uhvatio" kupinjak što se razrastao u mom dvorištu. Dakle, baš sam luda što kupujem nešto što mi raste pod nosom i tako... list kupine je označio početak. Među prvim biljkama koje smo počeli spontano brati i sušiti bila je kupina. List divlje kupine i list maline. Navodno su plodovi afrodizijak. U tu se svrhu žvaču i listovi. Žvakanje izdanaka i mladih listova pomaže kod odvikavanja od pušenja. Inače čaj pomaže kod proljeva, upale desni, temperature, za izbacivanje sekreta i sluzi, kod želučanih i crijevnih tegoba te pospješuje mokrenje. Mogli bismo ga "prisličiti" zelenom čaju.

Vina, sokovi i drugi pripravci od zrelog ploda također su zdravi i ljekoviti. Bogati su vitaminom C i koriste se za jačanje organizma. Kako bih sačuvala što više tih svojstava svoj džem od kupina radim tako da plodove izblendam s malo vode i propasiram. Ponekad preskočim pasiranje. U dobiveni gusti sok dodam malo limuna i po želji smeđeg šećera i tek što se pojave mjehurići umješam želin. Gotovo je u trenu pa jedva čekamo polizati zdjelu.

Plodovi kupine su superhrana (eng. superfood) koja po definiciji organizmu donosi puno toga dobrog zbog svojeg izvanrednog nutritivnog sastava. To znači da su plodovi kupine bogati antioksidansima (smanjuju rizik od bolesti i usporavaju starenje, tj. čine nas mladima), bogati vlaknima i kalcijem, kuhanjem ne gube na vrijednosti, a nisu kalorične. Sirovi sok od kupina iscijeđen u mom novom sokovniku za mene je pravi nektar. Spremam ga za zimu tako da ga zaledim. Nekad ga zasladim tako da dodam i koju krušku ili med, a nekad još namjerno stavim aronije i limuna da bude baš kiselkasto i gorko. Same kupine su slatke, a njihov tamni sok često završi na nečijoj majci. No, nije mi žao, osobito ako je to majica mog sina jer mi ga je najslađe gledati kako trpa svježe ubrane kupine u usta i skače po  dvorištu sretan kao da je progutao čistu energiju!