Divlja žena u meni

Ne znam kako vi ali ja neprestano otkrivam nove stvari.To je djelomično predivan osjećaj. Onaj drugi dio ustvari je suočavanje s činjenicom kako sam bila "glupa" prije tri dana. Nisam sigurna tko me tjera da stalno nešto proučavam: o odgoju, o glazbi, o prehrani, o sirovoj hrani, o bilju, permakulturi... onaj vražičak ili anđelak. Kako se sve više osjećam svoja sve manje spadam u kategoriju "normalnih". Normalno je uostalom samo srednja vrijednost, većinsko, ono što je uvriježno i opće prihvaćeno. Tko uopće želi biti poput živice? Svima je jasno da ptice kojima su krila podrezana ne mogu letjeti. Što je ptica kad ne leti? Izgubiti bit, izgubiti sebe previsoka je cijena. Zato budite svoji.

"Ne, ja znate živim u planinskoj kolibi sa svojim roditeljima, jedemo koru hrastovog debla, pijemo rosu i ne plaćamo televizijsku pretplatu pa su nam isključili televizor. Sad na njemu moj stari pili drva, a stara ga povremeno preskače kako bi ostala u formi." Silvija Šesto: Debela 

Iako još ne živimo u planinskoj kolibi ni to nije isključeno u nekoj budućnosti. Ljudi kojima sam okružena često nas moraju nekako kategorizirati. Pravila su stroga: ako si čudak zna se koji je kodeks ponašanja od odjeće, frizure do hrane i imaš se pridržavati toga. U kalup i točka. Nije moguće da netko bude polučudak. Uostalom, za traženje sebe preporučuje se Indija ili neka dalekoistočnjačka zemlja. Religija: budizam ili tako nešto. Odjeća: samo prirodni materijali ručno šivani i bojani prirodnom bojim. Friz: dredloksice. Hrana: veganska ili sirova. Posao: napuštanje svih materijalnih dobara rezultiralo je i otkazom na poslu da bi se posvetilo meditaciji i transcedentalnim umjetnostima. Ljubimac: vuk koji živi u divljini i povremeno se viđate za puna mjeseca na dogovorenom mjestu. Bračno stanje: razveden/a al živi u izvanbračnoj zajednici s puuuuuno mlađom ili mlađim. Shvatili ste. 

Ove me godine zeleno totalno obuzelo. Sirova hrana, živa izvorska voda, trčanje, lutanja i radost otkrivanja i učenja, osjećaj osviještenosti i sreća, energija, životna snaga. Kao da sam otkrila Sveti Gral, zaista. Kao da sam pobijedila sve negativne misli u svojim kukuljicama. Otkrila sam nešto u sebi što je teško pretočiti u riječi. Duhovnu stranu svog bića i dotaknula po prvi puta odgovore na pitanja koja su dugo zujala u zraku i prije no što su bila postavljena. Ne znam koliko me razumijete. Možda je ovo razgovor sa samim sobom. Ne bi bio prvi. I sad više nije važno more ili kopno. Kamen ili zemlja. Voda ili šuma. Pučina ili pogled s planine.  Nasip. Djeca. Nebo. Sreća koju sam pronašla u sebi zauvijek je tu. U meni. Nepobjediva. Trajna. Vječna. Moja.  

"Intuicija je blago ženske psihe. Ona je poput nekog rašljastog oruđa ili poput kristala kroz koji se može gledati uz nevjerojatan unutarnji vid." C.P. Estes: Žene koje trče s vukovima

Novi pogled na život za mene. Sigurna sam da je Priroda već davno otkrila svoju unutarnju snagu. I proljeće će udahnuti početak novog života. Ljeto će ispuniti puninom životne energije. Jesen će ubrati plodove, a zima će začarati svojom ledenom ljepotom. Prava će se snaga skriti pod zemlju. U korijenje. U sjemenje. U srž. U bit postojanja. Energija će promijeniti formu ali će snaga ostati ista. Nepobjediva. Trajna. Vječna. 

Sirup od smreke – najbolji lijek za djecu

Svakom roditelju sigurno je najveća muka kad se dijete razboli. Od kašljanja i neprospavanih noći do čekanja kod liječnika, straha od ponavljanja neke upale, temperature i odlazaka na bolovanje. Kako mi već nekoliko godina „izbjegavamo“ liječnike, a naši su klinci svaki dan u vrtiću bez „bolovanja“? Uspjeli smo tako što smo promijenili prehranu korak po korak koliko je moguće s djecom: slatkiše i šećer sveli smo na minimum, a mlijeko smo potpuno izbacili, dodatno smo uveli više voća i zelenja. Gotovo svakodnevno odlazimo s djecom u prirodu, šećemo, planinarimo, boravimo u šumi, puštamo ih da trče i valjaju se po travi, „kuhaju“ juhe od blata i piju izvorsku vodu. Kad ipak počnu kašljucati tu je naš „ljekić“ kako oni zovu domaće sirupe od bilja. Najomiljeniji od svih sirupa je sirup od mladih izbojaka smreke. Vrlo ga je jednostavno napraviti, a radi se upravo sada u svibnju kad crnogorica „pušta izbojke“.

 

Potrebno je nabrati izbojke smreke (mogu se brati i izbojci bora ili jele). Naravno, uvijek budite pažljivi i provjerite što berete kako ne biste svima znanu smreku zamijenili otrovnom tisom. Nabavite neki dobar šećer. Obično koristim pravi smeđi šećer i bio šećer. U velike staklenke redam red izdanaka red šećera i zadnji sloj treba biti šećerni. Sve se malo jače stisne i zatvori. Stoji na suncu dok se šećer potpuno ne otopi, a onda se procijedi i zatvori u staklenke koje se čuvaju na tamnom mjestu. Ako pak želite izostaviti šećer može se isto raditi s medom. U tom slučaju pripravak nije potrebno držati na suncu i dobit ćemo tzv. smrekin med. Sirupi su obično gotovi za otprilike 3-4 tjedna. Nakon što se prvi puta otvori drži se u hladnjaku. Uzima se po žličicu ili dvije, po potrebi. Energija prirode skrivena u malim svijetozelenim vrhovima smreke daje nam zimi pravi štit. Slični sirupi mogu se kupiti i u ljekarnama. Nama su ukusniji i učinkovitiji ovako napravljeni od samo tri sastojka: smreke, šećera i puno ljubavi. Djeca ih sad sama beru i rade i žele ih piti bez nagovaranja jer su im jaaaako fini.

Sirupi od bilja rade se svi na isti način: red bilja, red šećera pa stajanje na suncu. U receptima starih travara stoji da se staklenke zakopaju u zemlju dok se šećer ne otopi, no to je nezgodno ako živite u gradu. Svaka je biljka drugačija pa treba poštivati posebnosti kako bi napravili što kvalitetniji sirup.  Tako možete raditi sirup od majčine dušice, trputca, marulje, mravinca i sl. Majčinu dušicu potrebno je navlažiti jer je biljka „suha“ no daje vrlo ukusan sirup. Trputac nije tako fin kao majčina dušica ili smreka, no možda će vama biti baš taj najomiljeniji. Marulja je gorka i bolje odgovara odraslima. Mravinac je intenzivnog okusa no ukusan i djeci i odraslima. U sve takve sirupe po želji možete dodati i nekoliko kapi propolisa.

 

Eterična ulja iz bilja djeluju na naš ogranizam. Mladi izboji smreke bogati su smolom. Ona blagotvorno i ljekovito djeluje na grlo, bronhije i dišne puteve, za jačanje glasnica i pluća, za jetru, pomaže u borbi protiv gripe, hunjavice i prehlade pa i kod upale mjehura.

Za nas nema boljeg sirupa i zato ga radimo s veseljem svakog proljeća. Stajanjem se sirup neće pokvariti a ako se kod otvaranje staklenke malo „zadimi“ to ne znaći da se pokvario nego da je „dozrio“. Isto se može pojaviti malo plijesni na vrhu koju slobodno uklonimo. Smrekin i borove izbojke uvijek berite u čistoj prirodi dalje od prometnica i nemojte ih ispirati vodom. Staklenke je najbolje oprati u perilici za posuđe ili sterilizirati u pećnici i tako ćete biti sigurni da će vaš sirup biti odličan.

Drvo Života ili Majka Zemlja

"Preporodom ljudskog duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger

Nekad se ljutimo na vrijeme. Zapravo, dosta često nam prognoza ni vrijeme nisu po volji. Ljeti je prevruće i sparno, pa nešto puše, opet ta kiša, kako se sve poremetilo da sad pada snijeg i tako... Ne stignemo uživati u trenutku. Trebali bismo se ugledati u djecu koja se za čas prilagode. I da usred ljeta zakrka metar snježine oni bi se ozarili od sreće i istrčali radit snjegovića ili malo lizat' snježne pahuljice. Mi odrasli sve moramo znati i planirati. Nema puno prostora za improvizacije. Ne želimo se pokoravati nikome a osobito ne prirodi. Nju smo kao davno pobijedili kad smo odustali od nje. Otkinuli se. Kao dovoljno smo pametni i sami. Zašto bismo jeli maslačak ili brinuli jesmo li zaista ubrali medvjeđi luk ili mrazovac kad možemo komotno i usred zime kupiti tikvice, razne salate i povrće u trgovini? Skroz lijepo izgleda a ni cipele ne zablatimo. Samo je malo plastično al' uz nešto kulinarskih tehnika nije problem napraviti ukusan ručak. Istina, sva ta gnjavaža s prirodom za malo zelenja! Onda se ona još i kao nešto zainati pa nam snijegom prekrije dugo očekivane biljčice. I natjera nas da još malo čeznemo za proljećem. Tek da se podsjetimo tko je zapravo gazda. I koga treba poštivati.

Nije prirodno čovjeku da ide kontra prirode. Da ju ignorira i pravi se pametan. Da jede gumasto povrće začinjeno pesticidima izvan sezone. Ne trebaju  nam zapravo velike količine hrane ako je ona zdrava i puna vitamina. Nezagađena i divlja. Iskonska. Baš ona koja nam je zapravo potrebna. Kao što majka koja zna što je najbolje i najzdravije za njeno dijete. I priroda zna.

Zaista uživam u tim sitnim radostima. Volim i malo blata na gojzericama i crvene dječje nosiće. Volim prostrane livade i tajanstvene puteljke. Idući njima otkrivamo svoje skrivene mikrokozmose. Utočišta. Naučimo slušati tišinu i osluškivati vlastite korake. Divimo se umjesto da se ljutimo. Opuštamo umjesto da se brinemo. Zastanemo umjesto da se vječno žurimo. Dišemo. Hrani nas sunce i izvorska voda. Nekad je potrebno malo da bismo postigli više. A kad naučimo gledati i tražiti vidjet ćemo i pravo izobilje hrane. Važno je povezati se.

Povezujući se s našom iskonskom majkom - Majkom Prirodom doživjet ćemo i samog sebe. Otkriti sebe. Tako nas neki zabačeni šumarak liječi od svih bolesti modernog doba. Dendroterapija. Drveće nas iscjeljuje sitnim česticama - fitoncidima koje ispušta da bi zaštitilo sebe. Kao zračni antibiotik. Nekoliko udaha dostatna je doza za nekoliko mjeseci zdravlja. 

Povezivanje s trosjedom ne vodi nikud iako je i on svojedobno bio možda i pravo živo drvo. 

EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.