Dodir prirode

"Pravo istraživačko putovanje nije u traženju novih krajolika, nego u gledanju drugim očima." 

Marcel Proust

Djeca nemaju pojma što žele. Ni za Božić ni za bilo koju drugu prigodu. Oni jednostavno žele sve, sve što vide. A sve mi se više čini da ni mi odrasli ne znamo što želimo. Isto želimo sve. Želimo stvari za kuću, za djecu, za sebe, želimo uvijek nešto novo da nam unese promjenu, drugačije da se osjećamo posebno, moderno da budemo prihvaćeni, želimo i ta nam želja grije srce. Nema tu ničeg lošeg. Želja nas pokreće ali nas njeno ispunjenje zadovoljava kratko. Što onda zapravo želimo i što nas čini sretnima? Tko zna... Svi smo različiti. Ili nismo... 

Mene oduvijek veseli ono što zovemo "male stvari". Volim biti budna, istraživati, učiti i biti izvan rutine koliko je moguće, pomicati vlastite granice, popeti se na planinu, zaroniti u nepoznatu dubinu, plesati, svirati, slikati, kreativno iskoristiti vrijeme, volim svoju obitelj, volim doživjeti, zaustaviti se i udahnuti punim plućima. Volim raditi više stvari odjednom, volim kuhati i pripremati hranu, brbljati s prijateljicom, volim poljubiti muža svaku večer, volim se igrati s djecom, volim učiti svoje učenike, volim život. A to svi vole, zar ne? 

tri mušketira kod Bijelih stijena

Izvor

Otišla sam po vodu. Svakih 10 dana isprazne nam se zalihe izvorske vode. Najbliži nam je izvor u Župiću "Bijele stijene" na kojima još piše 1926. Podno visokih bijelih stijena u šumarku izvire hladna voda koja ne presušuje ni za najtoplijih ljetnih mjeseci. Oko izvora vijuga potpuno bistar izvorski potočić. Inače natočimo vodu i uberem vrećicu vrhova koprive u laganoj šetnji, a dok se djeca igraju oko vode mi popričamo s nekim jer je često "gužva" i dosta ljudi dolazi baš tu po vodu. 

Danas sam bila sama. Pozdravila sam se s dvoje ljudi koji su baš napunili svoje zalihe i odlučila malo zastati. Pogledati drugačijim očima. Sjetila sam se kako je moja Ema jednom rekla dok je stajala nad izvorom da vidi aureolu iznad vode. Djeca vide drugačije. Nisam ni znala da zna tu riječ. Gledala sam danas u tišini kako voda nezaustavljivo protječe kroz cijev. Fascinirao me i taj stari kamen i godina koja je uklesana i mirnoća tog trenutka. Nije me brinulo ni vrijeme. Odlučila sam predahnuti. Iako nisam vidjela aureolu ugledala sam četiri mala daždevnjaka. Jedva vidljivi u boji kamena stopili su se podlogom. Zbog hladnoće su vrlo usporeni pa sam jednog odlučila dotaknuti. Malo stvorenje plaho je i stidljivo pokušalo pronaći zaklon u naborima moje šake i sakriti se iza prstena. Ubrzo sam ga pustila natrag u njegov dom. Taj dodir prirode učinio me sretnom. Nije to ista sreća kao kad kupiš haljinu. Ovo je neka čista sreća bez grižnje savjesti. S notom mirnoće i dubine trenutka kad se dva bića sretnu pogledom. Taj pogled postane mali djelić vječnosti. Sretno sjećanje pohranjeno u trajnu memoriju. 

"Prirodni krajolici imaju moć nadahnuti nas na vrlinu - hrastovi na dostojanstvo, jezera na mirnoću..." 

De Botton