Umire li bilje zimi?

Jučer sam naredila djeci da ponovno nagrnu snijeg na smilje. Danas sam im objašnjavala da ostave taj ružmarin na miru jer mu je tak i tak teško i hladno. Navalila sam popodne hrpu novog snijega na grmove lavandi čisteći prilaz. Pogled mi je zapeo za listić matičnjaka koji je izvirio iz bjeline. Kadulja se stoički pravi da joj snijeg i led ne smeta a meni se čini da se sva nekako smanjila. Kopriva je zametena. Šmrc. Smokva izgleda otužno. Estragon se osušio pa smo njegovim lišćem pokrili "noge" nekom biljnom osjetljivcu. Umiru li biljke pomalo zimi ili samo skupljaju snagu? Trese li ih studen i prestaju li njihove moći bez sunca i topline? Naposljetku, i smrt je samo dio života. No, zima nikako nije smrt... pitajte bilo koje dijete. 

"S velikom se znatiželjom pitamo odakle životinjama tolika životna snaga. Pa svakako od hrane koju jedu ali čim stigne proljeće griju se na prvim zracima sunca i ono im daje novu snagu." Maurice Messegue

Kad dođemo na more (čitaj: Brač) Igor mi uvijek kaže: Ti, nemaš pojma koliko se promijeniš kad si na moru. Oči ti drugačije sjaje." Da, sretna sam nekako iznutra. Cijelim bićem prožima me osjećaj pripadanja. Osjećam se svoja. Ja. Sunce je moja energija. Voda je moj medij. Pučina mi daje krila. A topli kamen pod bosim nogama moje je uzemljenje. Nismo li i sami poput bilja? Negdje rastemo, cvjetamo i širimo se a nekad venemo i osjećamo se goli, nismo svoji i sve se svodi na čekanje... Hladnoća nas obuzme. A sunce nikako da prospe svoje zrake. Duga je zima. Uvijek to pomislim negdje u veljači a tad se još i ne nazire kraj. Ove me godine zeleno totalno obuzelo. Sirova hrana, živa izvorska voda, trčanje, lutanja i radost otkrivanja i učenja, osjećaj osviještenosti i sreća, energija, životna snaga. Kao da sam otkrila Sveti Gral, zaista. Kao da sam pobijedila sve negativne misli u svojim kukuljicama. Otkrila sam nešto u sebi što je teško pretočiti u riječi. Duhovnu stranu svog bića i dotaknula po prvi puta odgovore na pitanja koja su dugo zujala u zraku i prije no što su bila postavljena. Ne znam koliko me razumijete. Možda je ovo razgovor sa samim sobom. Ne bi bio prvi. I sad više nije važno more ili kopno. Kamen ili zemlja. Voda ili šuma. Pučina ili pogled s planine.  Nasip. Djeca. Nebo. Sreća koju sam pronašla u sebi zauvijek je tu. U meni. Nepobjediva. Trajna. Vječna. Moja.  

"Intuicija je blago ženske psihe. Ona je poput nekog rašljastog oruđa ili poput kristala kroz koji se može gledati uz nevjerojatan unutarnji vid." C.P.Estes: Žene koje trče s vukovima

Novi pogled na život za mene. Sigurna sam da je Priroda već davno otkrila svoju unutarnju snagu. I proljeće će udahnuti početak novog života. Ljeto će ispuniti puninom životne energije. Jesen će ubrati plodove a zima će začarati svojom ledenom ljepotom. Prava će se snaga skriti pod zemlju. U korijenje. U sjemenje. U srž. U bit postojanja. Energija će promijeniti formu ali će snaga ostati ista. Nepobjediva. Trajna. Vječna.