Još nisam upoznala čovjeka koji ne voli prošetati šumom. Opustiti se. Nasloniti se na drvo. Disati. Važno je povezati se. Povezujući se s našom iskonskom majkom - Majkom Prirodom doživjet ćemo i samog sebe. Otkriti sebe. Tako nas neki zabačeni šumarak liječi od svih bolesti modernog doba. Dendroterapija. Drveće nas iscjeljuje sitnim česticama - fitoncidima koje ispušta da bi zaštitilo sebe. Kao zračni antibiotik. Nekoliko udaha dostatna je doza za više mjeseci zdravlja.
Ipak, kad god odemo u šumu rijetko nailazimo na ljude. U odgađanjima i izgovorima mnogi zaista i nemaju vremena. Onda pomislim: pa, dobro, svatko čini što ga veseli, ionako je najteže vidjeti tragove čovjeka u prirodi.
Kako smo se zaljubili u šumu i postali njena djeca?
Nekad razgovaramo ili pjevušimo nekad hodamo u tišini. Živimo u sadašnjosti a opet nekako izvan stvarnosti. Ili je ta naša stvarnost prava? Našoj djeci šuma je još zanimljivija. Oni otkrivaju svijet istražujući kukce ili prateći ježa. Umjesto sa superjunacima ili winksicama igraju se s dva puža. Razgovaraju s njima i pjevaju im. Nose ih sa sobom. Nekad je to skakavac ili žaba, mali gušter, bubamara ili glista. Igramo se detektiva i proučavamo tragove životinja. Slijedimo jazavca dok se ne izgube otisci u blatu. Nekad rade skrovište u šumi dok mi beremo bilje. To je kažu njihova kuća u šumi. Moramo je opet posjetiti nakon nekog vremena. Nekad provedemo cijeli dan u šumi. Zapalimo vatru i ručamo ko da smo doma. Po povratku uvijek nosimo pune košare. Uvijek se nešto nađe. Poput neke trgovine i ona ima na akciji neke plodove za super subotu u šumi. Hvala ti.
Često smo planinarili i planine su postajale dio nas. Vidici su nam se otvarali sa svakim novim vrhom. Ubrzo smo shvatili da cilj nije vrh nego hodanje. Ljepote prirode obuzimale su nas. Tako smo upoznali i šumu. Njene tišine. Miris. Čarobnu svjetlost koja se prosipa kroz njene krošnje. Bilje i gljive - hranu kojom nas nudi. Ona je prihvatila nas. Poštujemo se. Najavi svaki naš ulazak. Ne bojimo se. Ni ona se ne boji nas. Zna da dolazimo kao prijatelji. Otvara nam svoj svijet, a mi se prepuštamo njenim stazama. Nikad ne znamo kuda će nas zapravo odvesti. Avantura je dio svakog dobrog boravka u prirodi. Ponekad protrči srna, ponekad iz vedrog neba padne tuča, pronađeš vrganj, nabereš kestena ili izrezbariš savršen lijeskov štap.
Nekad razgovaramo ili pjevušimo nekad hodamo u tišini. Živimo u sadašnjosti a opet nekako izvan stvarnosti. Ili je ta naša stvarnost prava? Našoj djeci šuma je još zanimljivija. Oni otkrivaju svijet istražujući kukce ili prateći ježa. Umjesto sa superjunacima ili winksicama igraju se s dva puža. Razgovaraju s njima i pjevaju im. Nose ih sa sobom. Nekad je to skakavac ili žaba, mali gušter, bubamara ili glista. Igramo se detektiva i proučavamo tragove životinja. Slijedimo jazavca dok se ne izgube otisci u blatu. Nekad rade skrovište u šumi dok mi beremo bilje. To je kažu njihova kuća u šumi. Moramo je opet posjetiti nakon nekog vremena. Nekad provedemo cijeli dan u šumi. Zapalimo vatru i ručamo ko da smo doma. Po povratku uvijek nosimo pune košare. Uvijek se nešto nađe. Poput neke trgovine i ona ima na akciji neke plodove za super subotu u šumi. Hvala ti. 
MOLITVA ŠUME (Khalil Gibran)
Čovječe, kad pored mene prođeš
nemoj podići ruku ni na jedno stablo,
ni na jedan grm.
Nemoj me nepromišljeno ozlijediti.
Ja sam toplina tvog doma i ognjišta
u hladnim zimskim noćima,
prijateljski hlad i štit od vreline
ljetnoga sunca.
Ja sam drvo tvoje kolijevke,
sljeme tvoje kuće, daska tvojeg stola,
postelja na kojoj spavaš
i odmorište vječnog počinka.
Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju.
Ne ruši me nepotrebno, ne spaljuj me,
nepažnjom, ne sijeci me nerazumno,
ne ozlijedi me bezobzirno.
Nema komentara:
Objavi komentar