Duh divljine

Suhi cvjetovi kanadske zlatnice 

Šetali smo uz rub šume gazeći suhu, smrznutu, nikad košenu travu. Koračali smo preko zaleđenih lokvica i divili se zrakama sunca koje su stvarale čarobne zlatne rubove na suhim cvjetovima kanadske zlatnice. Odjednom uznemiri nas iznenadno i jako šuštanje lišća u neposrednoj blizini. Kao da je iznenada nešto palo s neba.  Glave su se instinktivno okrenule u tom smjeru. Uz sam rub šume, iz svog malog zaklona, niti deset metara od nas iskočila je uplašena srna. Već za dvije do tri sekunde bila je daleko od nas. Zamicala je strelovito za stablima dok ju šuma nije potpuno sakrila. A mi? Uzbuđeno gledamo u smjeru gdje smo ju zadnji put ugledali sve ne bi li ju još jednom vidjeli. Očarani smo i sretni zbog tog nesvakidašnjeg prizora. Prekrasna je. Nevjerojatna. Zapanjujuće brza.

Kad god ugledam divlju životinju u njenom prirodnom okruženju obuzme me osjećaj nevjerojatne sreće. Tako je bilo otkad znam za sebe. Sova preleti bešumno iznad moje glave, kuna trči prema meni i traži gdje bi pobjegla, vjeverica pored mene potrči uz stablo, sokol iznad moje glave u borbi s vranom, crna roda leti uz moj bok dok vozim bicikl, košuta koja bezbrižno pase na samo nekoliko metara od nas… scene prelijepe da bi ih se ikad zaboravilo. Znali smo povremeno uzbuđeno reći: „Tu su! Još uvijek su tu!“. I baš u tim trenucima sve je na svom mjestu baš onako kako bi trebalo biti.

Taj osjećaj ugode i uzbuđenja potraje dugo i osjećam se tada dijelom te prekrasne prirode. Sretan sam jer još postoje dijelovi prirode koji nam daju taj osjećaj. Upravo taj osjećaj tjera nas na lutanja i svako malo pojavi se, iza šumarka, na proplanku, u sjeni drevnih borova i ostane tu, u srcu, zauvijek zabilježen - trenutak za pamćenje.

Puh na Velebitu

Uvijek sam se oduševljavao prirodom u svim njenim oblicima. Njena ljepota i sklad su me uvijek privlačile, a njena surovost i snaga ostavljale bez daha. Ipak činilo mi se pretjeranim grliti stabla i maziti lišće, kao što nisam nikada imao potrebu uspostavljati bliskiji kontakt sa životinjama.  U prirodi maženje životinje može imati samo negativne posljedice. Ostavljanje svog mirisa na mladuncima može ih izopćiti iz obitelji ili gore. Draganje ptice može za posljedicu imati skidanje dragocjenog zaštitnog vodonepropusnog sloja na perju bez kojeg će životinja imati velikih, po život opasnih problema u slučaju kiše. Divim im se i drage su mi, ali ipak volim taj odnos međusobnog poštovanja s određene distance bez previše razmjenjivanja nježnosti bilo da se radi o „ljubimcima“, pripitomljenoj ili divljoj životinji.

Srna radoznalo promatra iz trave spremna na bijeg

Prije dosta godina na služenju vojnog roka proglašena je uzbuna. Naravno, radilo se o vježbi, a naš je zadatak bio organizirano otići što dalje od vojarne na za to predviđeno mjesto. Bilo je rano jesenje jutro, a mi smo stajali na livadi uz sam rub šume. Moj vod, nepomičan, u maskirnim uniformama bio je potpuno nevidljiv. Sunce se tek trebalo pokazati, izmaglica je još lebdjela iznad livada, a preko polja trčao je srndać. Svojim dugim elegantnim skokovima brzo se kretao ravno prema nama, sve bliže i bliže i protrčao bi između nas da jedan od vojnika nije podigao pušku u zrak, kao ciljajući na njega i glumeći da je lovac. Životinja je, naravno, isti tren naglo promijenila smjer i otrčala koliko je noge nose daleko od nas. Vojnik je sav u žaru trenutka prokomentirao: „E, šteta što nemamo municije. Sad bi' ga okinuo bez problema.“  Zar stvarno? To je sve od cijelog prizora? Koliko se samo razlikuju naši doživljaji? U tom srndaću vidio sam prirodu u svom izvornom obliku. Duh divljine koji svojom elegancijom, spretnošću i brzinom ostavlja bez daha. Ma, zar je moguće da su neki drugi vidjeli samo izvrsnu priliku za ubijanje za nepotreban komad mesa. Zar su propustili svu onu divotu? Drago mi je da ja nisam.