Reset bjeline

 "Dan je bio neobično miran, davao je osjećaj da stvari idu tiho svojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova. Možda je to bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrim nebom, ako se dovoljno udalji od kuća i brbljanja." D. Gabaldon, Tuđinka

Jutarnja šetnja

Šetala sam nedavno kroz još neugaženu sniježnu stazu. Opila me bjelina i oštar jutarnji zrak. Uspjela sam misliti ni o čemu i osjetiti mirnoću tih trenutaka. Pratio me tek škipavi zvuk mojih gojzerica što su prtile krivudavu stazu. Okrenula sam se u jednom trenutku tek da provjerim koliko sam odmakla od Planinarskog doma na Omanovcu. Vrijeme je ponekad vrlo varljivo. Godila mi je osama. Pogled mi je vrludajući po savinutim granama klizio osunčanim procijepima i zapinjao u svježim tragovima životinja koje su se jutros ustale prije mene. Bila sam sama ali ne i osamljena. Tišinu bi presjekao ptičji cvrkut ili snijeg koji je oslobodio granu od svoje težine. Zaboravila sam na uloge u stvarnom životu. Neko vrijeme nisam bila ni mama već lovac na tragove. Uživila sam se u pogađanje koji trag pripada kojoj životinji. Miš ili vjeverica? Ovaj je pak sigurno zečji. Lisica! Pa sitni tragovi dvije srne. Gdje li se samo skrivaju kad ih moje oči ne vide? Osjećajući prisutnost tako predivnih šumskih bića bilo mi je žao što me se boje. Ja sam za njih ipak još samo jedan čovjek. Neprijatelj. Zato valjda nisu riskirale. Tako smo se družili bez riječi, bez da se vidimo. 

Onda mi se pogled zapleo u plavetnilo. Najradije bih se pretvorila u vlastiti dah i spojila s oblakom. Bez tijela. Potpuno slobodna. Ja. 

Potrebno nam je takvo čišćenje od užurbanosti života, wifija, prometa i ljudi. Reset misli. Udah i izdah. Oslobađanje. Energija prirode koja puni naše baterije. A nas pomlađuje. Daje nam polet i proširuje granice. Sve postaje moguće. Odluke su tako lagane. Sve je lijepo i romantično. Savršeno. 

Onda me zvuk mobitela prenuo. Ulovio je signal i počeo me uvlačiti u svoj virtualni svijet poruka i sličica.  Svojim sitnim zvukom podsjetio me da u njemu žive stotine ljudi. Narušio je moju osamu. Trebala bih se vratiti - mahinalno sam pomislila, a onda sam ipak odlučila "ukrasti" još malo tog mira. Komadić neba. Udahnuti svježinu oštrog zimskog zraka. Upiti svjetlucanje sniježnih kristalića. Baciti se u tu mekoću i prepustiti joj se. Pohraniti taj mir negdje duboko u sebe na tajno mjesto pa da ga mogu ponovno pronaći kad gungula i metež ljudskih poslova dođe do granice izdržljivosti. 

Zašto se "opuštamo" gledajući TV? Zašto skrolamo po instagramu? Zašto uporno bježimo od takve čiste i zdrave energije? Zašto uvijek žurimo? Zašto mislimo da smo pametniji od ostalih bića? Zašto smo uništili stvarne veze zbog virtualnih? Zašto ne ostavite svoje stope u snijegu i ugazite svoju stazu kojom još nitko nije prošao?