Postoji jedna uvala na Braču koja izgleda kao da je dio raja. Dijelom je uzdignuta nad morem a dijelom se kroz nijanse tirkiza ulijeva u modrinu otvorenog mora prema Šolti. Trajekti prolaze vrlo blizu da ih je gotovo moguće dotaknuti rukom. Poput lagune zakriljena je kamenim gromadama što nose u sebi strahopoštovanje davnih bogova. S druge se strane pak pokrila sjenama borove šumice i agava. Sunce baš fotografski namješteno tone točno ispred nje tek kad razlije sve svoje nijanse po onom kamenju i moru ne zaboravljajući ni jednu iglicu bora, češer ili naplavinu. A nebo je odlučilo propustiti samo zvukove prirode: vjetra, cvrčaka, valova što udaraju u izložene kamene klisure ili valjaju dijelove plaže sitnijih kamenčića i pijeska. Tek prolazak trajekta naruši već uhodanu simfoniju tonova. Pitam se možete li vidjeti tu uvalu sada?
Gotovo nitko tamo ne dolazi jer je dovoljno udaljena od prometnice da sačuva svoj mir. Tolike stvari unose nemir u naš život da je taj mir postao nedohvatljiv. Sjedila sam na jednoj od tih klisurina što se uzdižu iz otvorenog mora pokušavajući udahnuti snagu valova koji su zapljuskivali. Posvuda su bili tragovi čovjeka koje je more vraćalo obali. Zaronila sam u lagunu gdje se kroz zastrašujuće brazde lomila svjetlost na ostacima obraslih olupina. U tišini dubine bujao je novi život. Priroda je samo dodala još jedan sloj i nastavila svoje cikluse. Možemo li i mi tako lako nastaviti stvarati novu energiju na slomljenim uspomenama?
Već sam imala pune ruke raznih školjaka većih nego što sam inače nalazila kada su mi pažnju privukle razne naplavine. Uglavnom su to bili komadi dasaka, granja, dijelovi brodova i slične stvari koje bi sigurno dobrodošle kod paljenja vatre, no ja ih nisam željela uništiti. Pomno sam ih sakupila jer su me privukle svojom energijom i ljepotom. Način na koji je more ogolilo i očistilo drvo, na koji je sol izjela godove, kako je sunce izbijelilo trag prošlosti i kako su životinjice projele razne hijeroglife po naplavinama bio je zaista umjetnički. Odlučila sam ih ponijeti sa sobom iako nisam bila sigurna što ću s njima. Zaključila sam da su me privukle s razlogom. Svaka je naplavina pričala svoju priču. Ponijeli su me djelići neispričanih priča po cijeloj uvali, ali i dalje... Tko zna što bi nam rekli da ih možemo čuti?
Neki dan su mi se misli rasule poput onih kamenčića na plaži. Nikako ih nisam mogla sastaviti i sjetila sam se vrećice tih naplavina. Nosila me ideja da sastavim nešto od izgubljenih i ponovno vraćenih komadića.Sjela sam i slijepila okvir od sakupljenih komadića i vrućeg ljepila. Prevrtala sam svaki dio u ruci i pronalazila joj novo savršeno mjesto na okviru. Poput slagalice ispreplitali su se međusobno u novo tkanje, u novu priču. 
Željela sam uokviriti taj djelić raja. Sada visi sa zida uz druge uspomene i grije me svojim izblijeđenim bojama. Pored njega čujem i more i tišinu, i one cvrčke pa čak i trajekt. Vidim tamne sjene morskog dna i svjetlost koja se rastopila poput ulja u toplim tonovima sunčevog zalaska. Nije li to sada okvir od cijele uvale, djelić raja zarobljen u okviru?
„Lijepa je
modrina nebeska poput poljane na kojoj cvate zlatno cvijeće.“ M. J. Zagorka
Nema komentara:
Objavi komentar