Petrinjski put svile

Stojimo tako i pričamo između dvorišta i izvora. Razgovaramo o zanimljivostima u tom kraju. Odjednom mi pogled privuku mladi svjetlo-zeleni listovi na granama velikog i starog stabla ispod kojeg stojimo. E, pa to mora biti nitko drugi nego dud.

Kroz vrata Zrinske gore

Ljubav prema prirodi, povijesti i istraživanju odvela nas je iz Petrinje prema srcu Zrinske gore. Tomislav, njegov sin Juraj, njemački ovčar kuja Kala i ja spremni smo za novu avanturu. Bez detaljnog plana odredili smo nama važne točke. Ipak, u zadnji tren okvirni plan puta prilagodili smo simpatičnoj ekipi, ljubiteljima planinarenja i prirode, koji pripremaju tekst za časopis Meridijani o našoj Petrinjčici. Njihov dodatak na našu ideju bio je dobrodošao začin cijeloj avanturi. Svatko u svom automobilu, izlazeći iz ureda Turističke zajednice, uz Ivankine i Irenine pozdrave, krećemo ka Zrinskoj gori, Petrinjčicom uzvodno.

Prva postaja mjesto je blizu. Stajemo kod „bolničkog“ mosta. To je mjesto gdje Petrinjčica, nakon nekih 36 km, iz divlje brdske rijeke kod bučnog raskošnog slapa, još od davne 1907. godine, postaje prava gradska gospođica koja slijedeća dva kilometra zauzdana nasipima s drvoredima lipe i bagrema teče prema gradskom kupalištu gdje utječe u rijeku Kupu.

Druga postaja je nezaobilazni Tješnjak. Sjećam se starih slika svojih roditelja koji su tamo uživali tražeći osvježenje u svježini rječice uz piknik i druženje. Na crno-bijeloj fotografiji tata mlad i sretan zabavlja društvo. Lijepa vremena. Danas rijetko tko naiđe. Ipak Petrinjčica je i dalje predivna, žubori i juri uz rub šume preko šljunčanih i pješčanih „plaža“. Morali smo tu ljepotu podijeliti s gostima. Tamo u blizini netko ima svoje pčele, netko povremeno iskapa pijesak, a uz rječicu neobuzdano raste divlja čičoka, biljka „uvezena“ iz dalekih zemalja s one strane „velike bare“ otela se ovdje kontroli i uživa i usrećuje brojne divlje svinje.

Čuntić kula, naša slijedeća točka, upada u oko vozeći se dolinom Petrinjčice. Svratili smo do izvora Marića točak i susreli Veroniku Filipec čije je imanje odmah pored izvora. Sprema se novost u turističkoj ponudi na predivnom imanju bračnog para Filipec, smještajni kapaciteti, doživljaji tradicije… Saznali smo više o izvoru, o vremenu nastanka, kakve veze ima legendarni dr. Andrija Štampar s izvorima u našem kraju i  još ponešto o selu i kuli.

Vrlo blizu u Prnjavoru Čuntićkom pohvalili smo se nastavkom divne priče nekadašnjeg Dječjeg istraživalačkog centra. Pri kraju je rekonstrukcija zgrade nekadašnje škole i DIC-a. Uskoro će se otvoriti Ekološko-edukativni centar Vrata Zrinske gore, namijenjen održavanju odgojno-obrazovnih i istraživačkih programa s ciljem očuvanja i promocije prirodne baštine. U silnom hvaljenju našim gostima kroz glavu mi prolaze moji dragi profesori s učiteljskog fakulteta, Ličina i Bučar. Vodim goste do Teatar slapa. Predivnog, bučnog, neočekivano velikog i raskošnog. Kao da ga je netko kriomice donio s Plitvičkih jezera. Pitaju me je li to pravi stari naziv tog slapa. Priznajem da ne znam i nekako imam osjećaj da su baš moji profesori kumovali tom imenu učeći mlade generacije koje su prolazile Centrom. Možda griješim. Pitat ću ih.

Stajemo u Jabukovcu. Škola se energetski obnavlja. Drago mi je. Imao sam prilike biti tu učitelj i družiti se s divnim ljudima i pravim legendama ovog kraja. Sjetim se ekipe: Ivana, Kristina, Zvone… Kao da čujem pedagoga Tunu Barića kako s lulom u ruci priča svoje nebrojene priče. Objašnjavam novinarima u kratkim crtama o brdu Gradini i staroj Petrinji, koja je na tom mjestu na povijesnim kartama dugo upisivana kao Pusta Petrinja. To je ona ista Petrinja koja je još 1240. dobila status slobodnog kraljevskog grada, bila i u vlasništvu obitelji Frankopan, a prodorom Osmanlija praktički nestala.

Idemo do sela Dodoši. Tamo navodno netko uređuje imanje sa starim mlinom. Stajemo kod ograde. Gazda je tamo, radnici uređuju. Kuća se dotjeruje, a imanje je prokrčeno i zasijano mladom travom. Radi se drvena terasa iznad Petrinjčice. Planova je puno. Zanima nas mlin. Kaže gazda da ga planira obnoviti što prije dok krov još stoji. Ušli smo unutra. Sve je na svom mjestu. Kada se obnovi krov i uredi ustava na Petrinjčici mlin bi mogao proraditi. U budućnosti vidim učenike koji na terenskoj nastavi gledaju kako se diže ustava, kako Petrinjčica posuđuje dio vode i pokreće velike „žlice“ koje vrte čak dva mlinska kola, vidim učitelje i učiteljice kako ih podsjećaju na Družbu Pere Kvržice i kako gazda ili netko od djelatnika obučen u bijelo, barem povremeno postaje pravi mlinar. Vidim male papirnate škanicle pune mljevenog brašna koje se po simboličnoj cijeni prodaju učenicima koji možda i prvi put vide kako brašno nastaje. Ekološki proizvod nose svojoj kući uz priču o starom mlinu, Petrinjčici i predivnoj Zrinskog gori.

Dok smo slušali planove za mlin, moj prijatelj Tomislav iz auta je izvukao svoje gajde. Zaljubljenik u drevna znanja, pričanje starih priča i tradicijsku glazbu predložio je da prema starim običajima zasvira u mlinu vodenim vilama kako bi ih odobrovoljili i kako bi mlin imao njihovu naklonost. Jedan od radnika sjetio se svog djetinjstva i priča o mlinovima i vilama. „E koliko sam se takvih priča naslušao.“ Doživljaj Tomislavovog sviranja u starom mlinu teško je pretočiti u riječi. Sve je utihnulo kada su krenuli prvi tonovi i zbilja se činilo da je mlin dobio neku novu snagu.

Znali smo da nas nakon Dodoša čeka još selo Miočinovići i onda počinje prava avantura po jednoj od zanimljivijih županijskih cesta u našoj domovini. Nekad normalna asfaltirana i održavana cesta danas je pravi izazov. Ljubitelji offroad vožnje doći će na svoje. Izbjegavanje rupa više izgleda kao slalom, a prijeteće rupe iskaču odasvud. Nekoliko drvenih mostića pojačavaju uzbuđenje. Susrećemo rijetka vozila iz drugog smjera. Svi su oprezni.

Okruženi ljepotom prirode, šumama i divljom Petrinjčicom koja vijuga uz „cestu“, pokušavamo goste dovesti do slijedeće postaje – izvora Petrinjčice. Nije laka zadaća jer naša draga rječica ima više izvora. Nabrojao sam mogućih dvanaest od kojih su dva nešto veća. Jedan od njih posjetili smo vozeći se po samom bridu Zrinske gore. Stali smo kod lovačke kuće i krenuli u potragu. Tomislavov sin Juraj dobio je zaduženje da upravlja GPS uređajem, pogledali smo što kaže i stara topografska karta, pa smo krenuli u šumu. Vrlo brzo uspjeli smo naći traženi izvor. Uređen je. Tu je i kućica koja vjerojatno sakuplja vodu i otpušta ju dalje kroz lovački gater. Dalje mali potočić izlazi iz ograde gatera i traži svoj put. Već nakon nekoliko metara, naš gost novinar primjećuje kako potočić nestaje. Zbilja, nigdje ga nema. Nakon jedne lokve netragom nestaje. Traži ga dalje, ali nema mu ni traga. Odlazim još malo dalje i pronalazim dvadesetak metara dalje kako iz tla potočić nalazi svoj put dalje kroz prirodne kanale nizvodno. Tamo se, barem karta tako kaže, spaja s ostalih 11 potočića i postaje Velika Petrinjčica. Za one koji ne znaju našu Petrinjčicu tvore dvije rječice. Velika i Mala Petrinjčica prije sela Miočinovići još daleko od prvih kuća spajaju se u jednu rječicu.

Tu se rastajemo od svojih gostiju. Oni se vraćaju obići Čuntić kulu, centar Petrinje i ušće Petrinjčice u Kupu. Podsjećamo ih da ne zaborave kako se kod našeg ušće može vidjeti cijeli niz ptica. Uz rijetku crnu rodu koja se gnijezdi uz obalu Kupe blizu ušća mogu se vidjeti i bijela roda, siva čaplja, velika i mala bijela čaplja, ćukovi, divlje patke, škanjci, pa čak i sokolovi i vjetruše.

Pozdravljamo se i odlazimo na drugu stranu Zrinske gore. Tomislav, uživa u testiranju svog limenog ljubimca koji s pogonom na sva četiri kotača kao da je predviđen za ovakve avanture. Nailazimo na serpentine kao da se spuštamo prema moru. Pogled, iako ne otkriva more, oduzima dah. Svako malo netko od nas iznenađen ljepotom uzvikne: „Pogledaj ovo!“

Tomislav kaže kako je čudno da u svojoj toj nevjerojatnoj prirodi nismo ugledali niti jednu životinju. Pa niti najmanju. Složio sam se s njim. Inače je tako kada ide veća grupa ljudi. Nadamo se kako će se to nadoknaditi. Na spuštanju prema Trgovima, pri kraju serpentina ispred nas uzleti predivan veliki škanjac. Tomislav je sretan je nam kao iskusni sokolar i vrsni poznavatelj ptica grabljivica može pojasniti malo više o njemu. Škanjac, idući linijom manjeg otpora, leti ispred nas dva metra iznad ceste. Imamo dobar pogleda na njega. On bez i malo uzbuđenja svojim velikim krilima leti pravocrtno u istom smjeru. Lagano i bez napora, kod skretanja za Ljeskovac škanjac se spontano nagne udesno i lagano nastavi u tom smjeru. Leteći iznad zasjenjene ceste čini se kao da kroz tunel ide prema svjetlu. Impresivan prizor.

Vrlo brzo skrećemo za lijevo. Željeli smo posjetiti srednjovjekovnu utvrdu Pedalj. Vraćam se na mjesto koje sam imao priliku sam istražiti prije nekoliko godina. Na vrhu brda koje dominira krajem, u gustoj staroj šumi između Donjeg i Gornjeg Pedlja skrivaju se ostaci nekad važne utvrde.

Još polovicom 14. stoljeća postoje zapisi o njoj. Nekad vrlo važan grad, na karti samo pedalj udaljen od obližnjeg Zrina i Gvozdanskog, bio je u vlasništvu plemićke obitelji Babonić, a nakon toga zajedno sa Zrinom i Gvozdanskim prelazi u vlasništvo Šubića. Srušen je 1558. zajedno s Prevršcem i Komogovinom prilikom jednog Turskog napada. Kasnije djelomično obnovljenog brani njemačka posada. Ubrzo dolazi zapovijed po kojoj se mora srušiti zajedno s ostalim utvrdama Zrinskih u Pounju po nalogu zapovjednika vojne krajine Ivana Lenkovića. Ubrzo shvaćaju svoju pogrešku i planiraju brzu obnovu. Ipak, bilo je prekasno. Zauzimaju ju Osmanlije i popravljaju utvrdu. Odlaskom turaka iz Pounja utvrda se dodatno obnavlja, a početkom 19. stoljeća još je nastanjena. Nije to dugo potrajalo te je vrlo brzo zapuštena tako da je krajem istog stoljeća cijela stajala samo najviša kula. O njenoj sudbini odlučila je Priroda jer je za vrijeme jednog nevremena grom udario u nju i razorio ju.

Naš posjet ostacima utvrde započeo je u podnožju brda. Odlučili smo polako zaobići brdo i s blaže strane pristupiti ulazu baš onako kako se to nekad radilo. Gledali smo u stari tlocrt utvrde i pratili stazu. „Pazi poskok!“, viknuo je Tomislav pokazujući pored moje desne noge. Skočio sam ulijevo. Na samo pola metra od staze sunčao se kralj svih poskoka. Veliki, snažni primjerak nepomično je ležao na suncu. Oprezno smo se približili prepuni adrenalina. Iznad njega je letjela neka muha pa smo pomislili da je mrtav. Tomislav ga je oprezno dotaknuo štapom kada je zmija spretno okrenula glavu prema nama i usredotočila se na nas. S obzirom da je već bio ispružen znali smo da nismo u opasnosti ako se dodatno ne približimo. Napravili smo mali „photo session“ i nastavili dalje. „Veleševa zmija“, kaže Tomislav, „predivna je tako moćna.“ „Ova je kao ogledni primjerak.“ Juraju je ovo prvi poskok kojeg je vidio uživo u divljini. Ja sam viđao samo manje primjerke. Malo dalje nabrali smo divlju majčinu dušicu i origano za čaj koji planiramo raditi uz piknik.

Uspon na Pedalj nije lagan. Nakon jednog dijela koji je očito bio dostupan raznim kočijama dolazimo do ruševina nekadašnjih vrata. Nakon njih staza kreće strmo prema vrhu brda. Nije nam jasno kako su se plemići gore penjali. Čini nam se da se naziru ostaci stepenica. Kako god bilo morali su biti u dobroj formi jer nama nije bilo lako. Povremeno smo stajali, kao tražeći okamine i neko zanimljivo bilje, pa bi nastavljali dalje. Gustiši nas skreću sa staze, ali ju ubrzo opet nalazimo. Raslinje se mijenja i više podsjeća na gorske predjele krških krajeva Hrvatske. Oko nas borovica, aromatično bilje… Uskoro naziremo ostatke utvrde koje je Priroda stručno sakrila od znatiželjnih pogleda. 

Jedna kula, druga… Gustiš nam ne da dalje. Slikamo što se može i vraćamo se. 

Nalazimo dio blizu kule u kojem planiramo nadoknaditi sve izgubljene kalorije. Skupljamo suho i zapaljivo iz okolnih šumaraka. Vadimo iz džepova dijelove brezine kore koju smo skupili kod izvora Petrinjčice. Kratki, ubrzani tečaj paljenja vatre kresivom (firesteel) je na redu. Učenik je Juraj. Radimo „gnijezdo“ koje će preuzeti toplinu iskre i zapaliti početni plamičak. Uskoro jedna iskra pada na pravo mjesto i kreće vatra. Uzimam „gnijezdo“ i okrećem ga kako bi vatra ojačala. Slažemo grančice na vatricu, pa još deblje na njih. Kuham vodu za čaj. Na štapovima su kobasice za Tomislava, Juraja i vjernu pratiteljicu Kalu. Ja prtljam po novom ruksaku, tražeći u kojem pretincu je što. Ne snalazim se. Ipak, tu je i namaz od gljiva, domaći kruh i konzerva čili graha bez mesa. Voda je uzavrela, stavljam nabrano bilje i vraćam blizu vatre još koju minutu. Grijem grah, mažem namaz. Dim me zbilja voli. Ide samo na mene. Sjetim se priče iz vojske gdje sam u ludilu

između smjena straže pitao narednika koji se kao ja sada dimio sušeći košulju uz vatru, zna li na koga ide dim. Pričam dečkima kako sam mu rekao da ide na budalu koja se ne zna maknuti i nakon toga zaradio negativne bodove kod zapovjednika. Opravdao sam se umorom zbog nespavanja. Tako sam i ja sada trpio jer sam bio previše lijen za pomaknuti se. Jeo sam i plakao od dima. Na kraju sam ipak odlučio potpisati kapitulaciju i pomaknuti se negdje drugdje. Dim me naravno slijedio. Ustao sam, a dim je potražio drugu žrtvu. Juraj je potrbuške legao na šatorsko krilo, a dim se okrenuo Tomislavu. Čaj je bio odličan. Neopisivno ugodan i fin kao i inače kada je u pitanju divlji timijan, po naški nazvan majčina dušica. Dovršili smo piknik, pobrinuli se da iza nas ne ostane trag boravka i uputili se u podnožje do auta. Potražili smo poskoka, ali on je odlučio izmaknuti se prije nego smo došli pa je njegovo sunčalište bilo prazno. Malo smo se razočarali.

Tomislav nas uskoro opet vozi uskim seoskim cestama. Cvjetnom livadom, obasjan niskim Suncem, ponosno je prošetao mladi srnjak. Iznad nas su se na zračnim strujama igrala dva škanjca. Sjene su rasle na predivnim pejzažima Banovine. Odlučili smo samo proći pored Gvozdanskog. Ovaj put se ne stignemo popeti na tu legendarnu utvrdu. Iako nas srce vuče, nećemo ju niti fotografirati. Samo ju ispraćamo pogledom iz automobila uz dogovor da ćemo ju ostaviti za drugu avanturu istraživanja Zrinske gore.

 

Igor Žilić

23.5.2020.

Lipe cvatu

Kad zamirišu lipe u Petrinji kao da se zrakom prospe čarolija vilinskog praha vile Tillie - petrinjske vile. Kako opisati taj miris? Tako ugodan, opojan ali blag, prijateljski, opuštajući, osvježavajući, savršen... Prolazeći ulicama moga grada uvijek se zapitam: Ma, što to tako divno miriše? Pomalo zbunjena jer miris kao da dolazi s neba. Spušta se iz visokih pravilnih krošanja koje zaglušujuće zuje od rojeva neumornih pčela. Kad lipa medi one u Petrinji imaju zaista puno posla. Zeleni srcoliki listovi moćno su se izravnali da naprave što dublji hlad i ublaže snažne zrake sunca jer kad lipe cvatu ljeto je već na pomolu iako još možda nije ni mjesec lipanj (a lipa je simbol lipnja). Svejedno radi li se o srebrnoj (Tillia tomentosa), velelisnoj (Tillia grandifolia) ili sitnolisnoj (Tillia parvifolia) sve mirišu i šušte svojim "propelerima" koje će pomoći sjemenju da se vine do novih staništa. U ljekovite svrhe koriste se velelisna ili tzv. bijela i sitnolisna ili tzv. crna dok se srebrna sadi više kao ukrasno drvo. U mnogim je gradovima često crkva najstariji svjedok prošlosti, ali u našem gradu to nije tako. Uz nekoliko zgrada velelisne lipe nijemi su svjedoci vremena. Više od dvjesto godina viju svoje krošnje u centru grada i još od Napoleona broje godove. Četiri takve "starice", sigurna sam, imaju o čemu međusobno razgovarati. Iako mi ne razumijemo njihovo šuštanje udišemo mirise krošanja svakog lipnja a prolaznici se dive moćnim deblima jer je potrebno više od 12-ero djece da se prime za ruke i tako obgrle njihov struk. Tijela su im već načeta vremenom i neke su grane povezane ali sam sigurna da će ove dame iako u godinama vidjeti još puno generacija djece, svatova pred crkvom, svečanosti u paviljonu i Lovrenčeva (dan grada).  Drvoredi lipa na nasipu uz Petrinjčicu u svojim će sjenama skrivati mlade ljubavnike kao što to rade već dugo, a lipe na Trgu učitelja ispraćaju studente (buduće učitelje) koji tuda često prolaze. Lipe cvatu a godine prolaze. Kao u pjesmi koju svi znaju. Sve što je lijepo kratko traje tako i čarolija cvjetanja lipa u gradu traje prekratko. Mirise lipe zamijenit će neki drugi ali prije nego ocvatu valja nabrati cvijeta jer je lipa vrlo ljekovita biljkajer štiti od gripe i prehlade, liječi upale, pomaže u detoksikaciji organizma, regulira probavu, štiti od raka, opušta duh i tijelo…

Imate li problema sa spavanje, nervozom ili visokim krvnim tlakom cvijet lipe nudi svoju pomoć. Topli čaj ili kupka pomoći će kod iznojavanja i tako smanjiti povišenu tjelesnu temperaturu i kod djece i kod odraslih. Čaj od lipe mogu piti i bebe. To je drvo velikog srca i pomaže kod masnih naslaga u krvnim žilama. Boli li vas glava ili imate migrene? Boležljivi ste i uvijek među prvima "pokupite" neku gripu ili prehladu? Sluzi koje lipa sadrži pomažu kod upale grla, ublažavaju kašalj i povećavaju otpornost prema infekcijama. Lipa čisti krv. Čaj od lipovog cvijeta vrlo je fin, ugodnog je mirisa i svijetlo zlatne boje. U zimskim mjesecima čaj se tradicionalno pije s medom i u kombinaciji s travaricama kako bi ugrijao i ojačao tijelo. Mladi listovi ukusni su i sirovi a bogati su C vitaminom.

Osim cvijeta tu je i lipov ugljen, ugljen lipova drveta koje upija toksične tvari pa se koristi kod otrovanja. Narodna izreka kaže: Ako zaspeš pod lipom probudiš se zdrav, a ako zaspeš pod orahom probudiš se bolestan. 

Idealno osvježenje na tragu samog početka ljeta je Lipalimunada. Otkrila sam je sasvim slučajno i iznenadila se okusom. Rascvjetale cvjetove velelisne lipe (ili neke druge) potopiti u vodi preko noći. Dovoljna je šaka cvjetova na litru vode. Ujutro procijedite vodu i u nju dodajte sok svježe iscijeđenog limuna (3 limuna po litri vode) i agava sirup po želji (oko dvije žlice po litri vode). Dobivenu mješavinu lipa vode, limuna i agava sirupa ostavite u hladnjaku i poslužite kao pravo ljetno osvježenje. Lipa je vrlo ljekovita biljka i ukusna kao čaj no vrijedi ju probati i u ovoj hladnoj varijanti. Iznenadite svoje prijatelje Lipalimunadom.

Lipa se u prošlosti smatrala drvom sudbine pa je po običaju sađena na dan rođenja muškog potomka. Od prastarih vremena važi da je lipa drvo naklonjeno čovjeku baš kao što je i Petrinja mali grad velikog srca po mjeri čovjeka. Prošetajte zato ovih dana Strossmayerovim šetalištem il nasipom uz Petrinjčicu i udahnite miris lipe. Potpuno je besplatno a neprocjenjivo kao i sve što se ne može kupiti novcem.
„Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi, niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!„Narodna mudrost

Nasip uz Petrinjčicu u sjeni je rasvjetalih lipa

Pogled na slapove Petrinjčice kroz mirise lipe

Višestoljetna lipa ilirka ili "dama u godinama" i poletarci OI Kupa Petrinja 

Proljetna šetnja u siječnju

Pogled s Plešivice na 779m/nm

Južina je ovih blagdana otopila nade o bijelom Božiću. Zemlja se ugrijala i priroda se probudila. Nije baš ni imala neki odmor. Tek što je dremnula na trenutak propuplale se grančice, rascvjetale se proljetnice, niknule mlade biljke i čini se da je proljeće uranilo... No, jedna lasta ne čini proljeće. Zima je zapravo tek počela, a vrijeme se može naglo promijeniti. Prije nego što sjeverni vjetar donese hladne dane mi smo iskoristili ovo suho proljetno vrijeme i u 22 049 koraka obišli Okić. 

Prije 8 godina krenuli smo s istog prijevoja Poljanice od Lovačkog doma "Srndać" samo je tada bio snijeg koji je iznenadio baš za Fašnik. Prteći narnijske bjeline Samoborskim gorjem prema vrhu Oštrc gazila sam opreznije nego inače jer sam bila trudna. Sada smo s djecom pratili markacije prema Okiću birajući atraktivne staze po hrptu gore. Zrak je mirisao na proljeće. Jakne smo ubrzo skinuli da se ne oznojimo. Pod nogama nam je šuštalo lišće a sunčeve zrake prošarale su šumu sjenama. Veseli i puni energije pričali smo i pjevušili. Park prirode svakim je korakom dokazivao svoju posebnost i ljepotu. Divili smo se bezbrojnim cvjetovima bijelog kukurijeka. Ogromne snježnobijele glave rasule su se svuda oko nas pa smo pazili da ih ne gazimo ali smo često zastajkivali kako bi ih forografirali. Naišli smo i na drugo zaštićeno bilje poput veprine, božikovine, jetrenke, jaglaca, visibaba i erike. Ljeske su pustile svoje nove rese i djeci je bilo zabavno protresti grančicu kako bi njena žuta "magija" zaprašila zrak. Nije bilo puno vremena pa smo se kratko zaustavljali putem. Na više mjesta staza se spuštala naglo i gojzerice su lako proklizavale pod nesigurnim slojem lišća. Šuma je izmjenjivala svoja lica jer smo vijugali čas po osunčanom hrptu, čas kroz vododerinu u sjeni, pa kroz sedlo ili preko kamenitog uspona. Pred nama su se prostirali vidici od kojih zastaje dah. Pogled iznad magle i oblaka od vrha Plešivice na 779 metara nad morem bio je još dojmljiviji kad smo se popeli na vidikovac. Ponijeli smo i kartu pa smo uz pomoć dalekozora usmjeravali i orijentirali kartu kako bi poučili djecu kako se služiti time. Niti najbolja oprema ne pomaže ako se njome ne znaš koristiti. Istina da je ovakav obiteljski izlet zaista kavalitetno provedeno vrijeme s djecom no to je i rezultat puno uloženog truda i ljubavi. Čini se logično da djeca vole prirodu no vremena su nas izmjenila i povratak prirodi i životu u skladu s njom nije uvijek jednostavan. Evo, što zapravo mislim kad to kažem: 

U silnoj želji ponekad smo odviše "hrabri" i precijenimo svoje mogućnosti. Namjerno smo odabrali teže ali zanimljivije staze no kako nismo nikad prije kročili njima nismo bili spremni na STRMI spust po Pećinama. Naša su djeca navikla na cjelodnevna planinarenja ali ovo je bilo previše i nakon par koraka jednostavno smo zaključili da se moramo vratiti. I samo jedno proklizavanje moglo bi biti kobno. Lijepo smo se vratili i odabrali sigurniji spust.

Uspoređujući kartu i vrijeme koje nam je bilo potrebno već smo na pola puta zaključili da nećemo uspjeti obići stari grad Okić koliko god se trudili. Jednostavno smo bili sporiji od vremena na crvenim planinarskim tablama. Ako je hodanje po šumi samo rekreacija i izmjera vremena prolaska gubi se svaki smisao boravka u prirodi. Otišli smo radi opuštanja i doživljaja gdje dodatan stres nije poželjan. 

Moj je šestogodišnji sin nosio svoj mali ruksak gdje je sam spremio opremu koja je uključivala: vrećicu za pronalaske (jer želi biti istraživač), mali dalekozor da bolje vidi daljine, fire steel (metalno kresivo za potpalu vatre), vodu i grickalice. Cijelim je putem veselo trčkarao, penjao se sam, sakupljao i igrao se istraživača. No, kako je put bio duži od očekivanog svladao ga je umor i bezvoljnost pa smo ga zabavljali, nosili njegove stvari, a onda nosili i njega pred kraj. Tako je to s djecom.

U planinarenjima često uz svu moguću pomoć markacija, karte i mobitela (koji najčešće prvi postane suvišan jer često nema signala na planinama) nađete se u problemu kad treba odlučiti kojim putem. Najsigurnije je upitati nekog domaćeg. Samoborsko je gorje kolijevka planinarstva i vikendom ima sigurno više onih koji u gojzericama obilaze okolna brda i upijaju predivne vidike. Ponedjeljkom pak nema žive duše. Ne rade ni Planinarski domovi. Putem smo sreli samo dva čovjeka s psima koji su išli u suprotnom smjeru i jednog starijeg čovjeka koji je traktorom izvlačio drva iz šume a jedna mu je guma na prikolici bila ispuhana. On se nije oko toga zabranjavao već je iskusno zaključio da će izdržati do kuće. Mi njemu nismo mogli pomoći ali on je nas usmjerio na pravi put. 

Kad smo odmorili kod Planinarskog doma pod Okićem bili smo već umorni a valjalo se još i vratiti do auta. Izvrtila sam nekoliko scenarija u glavi ali svaki je isključivao pogled sa zidina starog grada obasjanog sutonom. Savršeno mjesto i vrijeme za sungazing, ali nije bilo vremena već samo tiho obećanje da ćemo se vratiti. Nema smisla žaliti za propuštenim zidinama koje su tamo već stotinama godina jer sam sigurna da će još dugo biti tamo i da imamo vremena vratiti im se. One su preživjele razne igre prijestolja o kojima ćemo u nekoj drugoj priči. 

Uz žubor potoka krenuli smo drugom stranom prema sutonu. Sunce se brzo utapalo u jedno planinsko sedlo a mi smo se vukli cestom natrag. Pazili smo da se ne oznojimo pa smo se više puta skidali, ponovno oblačili, kačili smo jakne i kape za ruksake i na kraju zaključili da smo jednu kapu izgubili. Bilo je tu i suza jer djevojčice koliko god voljele šumu i prirodu jako vole i svoje svjetlucave kape sa mucastim cofekom. Zadnji dio puta gledali smo u obrise samoborskog gorja koji je djecu podsjetio na božicu Tefiti iz Vaiane. Pridružio nam se i pas koji nas je zabavljao jer je cijelim putem piškio obilježavajući teritorij pa je dobio nadimak Piško. Bila sam uvjerena da će djeca zaspati u autu premorena, no nisu. Puni doživljaja smijali su se i glupirali cijelim putem do Samobora pa smo kratko prošetali slatkim uličicama samog centra i naravno pojeli kremšnite. Dok smo koračali kamenim kockicama obećali smo sami sebi da ćemo obići te stare gradove koje smo sad propustili. Možda se čak i prespavamo u jednoj od onih drvenih kućica kao iz bajke. Jednog ćemo dana prelaziti i puno dulje staze. Možda čak i onu poznatu hodočasničku do mjesta Camino de Santiago no do tada ostajemo na našim brdima, gorjima i planinama. Ima ih toliko da je teško izabrati. Dok mi planiramo naša se djeca vesele novim istraživanjima i naravno novoj kapi.

"Preporodom duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger

Zimska idila

Zimska idila u šumi

"Ne trebamo nove krajeve, nego nove oči da ih vidimo." M. Proust

Prošli smo ovom stazom nekoliko puta i ponovno nas zove. Iako nismo stranci uvijek nas dočeka nekako drugačija, a niti mi nismo isti... To je ona ista staza o kojoj sam pisala u Kesten pričama. Sjeverac je donio snijeg i ona se transformirala. Zabljesnula je bjelinom, pojačala svoje uspone, osmislila nove prepreke i pokazala svoje zimsku čaroliju. 

I tako smo odlučili prošetati novim snježnim stazama. Djeca su bila na rođendanu u susjednom selu dok smo mi prtili snijeg prema planinarskom domu. Krenuli smo kasno popodne pa se nismo imali namjere zaustavljati kako bi se stigli spustiti prije noći. U priči, ali i povremenoj tišini, koja nam je često tako potrebna da bi se odmorili od svakodnevice otvorili smo svoje "nove" oči i dopustili da nas ponese ova zimska idila. Snijeg je prekrio boje koje su se tu do jučer prelijevale u svim nijansama jeseni. Ali tonovi bijele čudesno su se mijenjali kroz nebrojene nijanse prema modroj. Tako smirujuće. Jednostavno lijepo. Pedeset nijansi bijele. I više. Svjetlucale su jedino  pahuljice dok je šumska staza polako ali sigurno tonula u svoje bajkovite slojeve izmaglice koja se spuštala na nas. Drveće je matematičkom točnošću bilo zasipano snježnim pokrivačem. Gledajući te goleme gole divove pretpostavljamo da je kut padanja bio gotovo okomit. Table koje su služile kao putokaz nisu se vidjele. Znali smo ih prepoznati tek po obliku jer smo znali točno gdje bi trebale biti. Neke od njih smo i mi postavljali i crtali markacije prije desetak godina. Pridružio nam se pas Pikica koji često prati planinare "žicajući" neki zalogaj putem. Bio je prilično veseo i jurio je uokolo naganjajući samo njemu čujne zvukove, a mi smo mogli tek nagađati što ga je privuklo. Trebalo nam je neko vrijeme da nam se misli očiste od onih uobičajenih briga i da nas preuzme magija puta pa da misli krenu nekim drugim smjerom. Snijeg je djeci tolika radost a nama je uglavnom briga oko cesta i auta pa je ugodno povremeno oživjeti tu dječju zanesenost i razigranost. Osjetiti mladost svojeg duha kojeg je zatrpalo previše toga. 

"Najbolje ideje sinu dok hodamo." F. Nietzche

Nažalost, nismo popili čaj u domu kako smo planirali jer je bio zatvoren. Pretpostavili smo to već ranije po jedinim tragovima na stazi koji su bili okrenuti u suprotnom smjeru od našeg pa se nismo previše razočarali. Umjesto čaja pojeli smo nekoliko mandarina i nastavili dalje kružnom stazom dolje. Dnevna svjetlost polako je iščezavala, a mi smo bili zabavljeni preskakivanjem i provlačenjem kroz granje. Snijeg je povijao tanje drveće i granje i osmislio pravi poligon za neku igru tajnih agenta. Nešto poput onih laserskih prepona što se sad reklamiraju kao i ostale sile gluposti kao savršen dar za vaše dijete. Kako proći a da te ne zasipa snijeg? Tako smo laganim drmanjem grana budili drveće kako bi podiglo svoje grane i oslobodilo nam prolaz. To je totalno funkcioniralo. Moram priznati da smo se zabavljali i pomalo mi je bilo žao što djeca nisu s nama jer znam da bi se i njima to jako svidjelo. Ipak, nama roditeljima veliki je luksuz biti ponekad sam pa sam odagnala tu misao jednakom brzinom kako je i došla. Nismo ni primijetili da nas je noć već obujmila. Da nije te bjeline i prilagodljivosti oka već bismo bili u potpunom mraku. Ugledali smo svjetla Hrastovice koja se doimala poput onih starinskih čestitki za Božić. Nažalost, moj mobitel nema tako dobru kameru da bih to i zabilježila. Pikica se nekako smirila i nestalo je njene hrabrosti za jurcanjem. Stisnula se iza nas i nije više željela biti prva. Nekako smo do prve rasvjete i auta stigli taman u pravi tren. Sad bi bilo stvarno ludo biti usred šume, pomislila sam. Najviše zbog mraka jer bismo lako skrenuli sa staze i zalutali. Nikad me zapravo nije bilo strah divljih životinja čije tragove ponekad vidimo. I sad smo ih vidjeli u snijegu. Podsjete te da nisi sam. One su uglavnom toliko plahe da ih je teško i vidjeti. Drugi nas uvijek pitaju zar se ne ne bojimo zmija, škorpiona, kojota i drugih životinja ovisno o kojoj lokaciji se radi. Iako već dvadesetak godina dosta intenzivno "lutamo" po šumama i planinama nikad nismo imali lošeg iskustva sa životinjama. Vidjeli smo koji put poskoka i druge zmije ali one su vidjele nas prije. Vidjeli smo i medvjede, i srne, i veprove, divlje svinje s mladima ali i one bi nas tek pogledale i nastavili bismo svatko svojim putem. Jedino čega me oduvijek bilo strah, a to nitko ne pretpostavlja jest čovjek. I to ne bilo koji čovjek nego čovjek - lovac što uglavnom šeće s puškom u namjeri da ubije nešto. Puškom i ćuturicom.  Vidjela sam i čula previše puta njegovu prisutnost u šumi. Osjetila sam tišinu nakon pucnja i strah koji se poput zvučnog vala proširi šumom. Tužna što su preuzeli šume i ljuta što utjeruju strah životinjama. Zato nam nitko od životinja ni ne prilazi. Previše se boje za svoj život. Ta superiornost čovjeka nad drugim bićima dokazuje samo našu općenitu neosviještenost. Ne bi se puno ljudi složilo sa mnom, znam. Zaista ne volim vidjeti lovca u šumi koliko god on bio pozitiva u bajci o Crvenkapici. Bila sam sretna što ih ovaj put nismo čuli u šumi i mogli smo opušteno šetati. 

Pikica je lajala i nije nas htjela pustiti da odemo. Pripitomljena životinja toliko je drugačija od divlje. Neprirodno drugačija, ako mogu tako reći. Sigurna sam da će nam se pridružiti i neki slijedeći put.  

"Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača." Ibn Batuta

Zimska idila - link na video