Umire li bilje zimi?

Jučer sam naredila djeci da ponovno nagrnu snijeg na smilje. Danas sam im objašnjavala da ostave taj ružmarin na miru jer mu je tak i tak teško i hladno. Navalila sam popodne hrpu novog snijega na grmove lavandi čisteći prilaz. Pogled mi je zapeo za listić matičnjaka koji je izvirio iz bjeline. Kadulja se stoički pravi da joj snijeg i led ne smeta a meni se čini da se sva nekako smanjila. Kopriva je zametena. Šmrc. Smokva izgleda otužno. Estragon se osušio pa smo njegovim lišćem pokrili "noge" nekom biljnom osjetljivcu. Umiru li biljke pomalo zimi ili samo skupljaju snagu? Trese li ih studen i prestaju li njihove moći bez sunca i topline? Naposljetku, i smrt je samo dio života. No, zima nikako nije smrt... pitajte bilo koje dijete. 

"S velikom se znatiželjom pitamo odakle životinjama tolika životna snaga. Pa svakako od hrane koju jedu ali čim stigne proljeće griju se na prvim zracima sunca i ono im daje novu snagu." Maurice Messegue

Kad dođemo na more (čitaj: Brač) Igor mi uvijek kaže: Ti, nemaš pojma koliko se promijeniš kad si na moru. Oči ti drugačije sjaje." Da, sretna sam nekako iznutra. Cijelim bićem prožima me osjećaj pripadanja. Osjećam se svoja. Ja. Sunce je moja energija. Voda je moj medij. Pučina mi daje krila. A topli kamen pod bosim nogama moje je uzemljenje. Nismo li i sami poput bilja? Negdje rastemo, cvjetamo i širimo se a nekad venemo i osjećamo se goli, nismo svoji i sve se svodi na čekanje... Hladnoća nas obuzme. A sunce nikako da prospe svoje zrake. Duga je zima. Uvijek to pomislim negdje u veljači a tad se još i ne nazire kraj. Ove me godine zeleno totalno obuzelo. Sirova hrana, živa izvorska voda, trčanje, lutanja i radost otkrivanja i učenja, osjećaj osviještenosti i sreća, energija, životna snaga. Kao da sam otkrila Sveti Gral, zaista. Kao da sam pobijedila sve negativne misli u svojim kukuljicama. Otkrila sam nešto u sebi što je teško pretočiti u riječi. Duhovnu stranu svog bića i dotaknula po prvi puta odgovore na pitanja koja su dugo zujala u zraku i prije no što su bila postavljena. Ne znam koliko me razumijete. Možda je ovo razgovor sa samim sobom. Ne bi bio prvi. I sad više nije važno more ili kopno. Kamen ili zemlja. Voda ili šuma. Pučina ili pogled s planine.  Nasip. Djeca. Nebo. Sreća koju sam pronašla u sebi zauvijek je tu. U meni. Nepobjediva. Trajna. Vječna. Moja.  

"Intuicija je blago ženske psihe. Ona je poput nekog rašljastog oruđa ili poput kristala kroz koji se može gledati uz nevjerojatan unutarnji vid." C.P.Estes: Žene koje trče s vukovima

Novi pogled na život za mene. Sigurna sam da je Priroda već davno otkrila svoju unutarnju snagu. I proljeće će udahnuti početak novog života. Ljeto će ispuniti puninom životne energije. Jesen će ubrati plodove a zima će začarati svojom ledenom ljepotom. Prava će se snaga skriti pod zemlju. U korijenje. U sjemenje. U srž. U bit postojanja. Energija će promijeniti formu ali će snaga ostati ista. Nepobjediva. Trajna. Vječna. 

Dodir prirode

"Pravo istraživačko putovanje nije u traženju novih krajolika, nego u gledanju drugim očima." 

Marcel Proust

Djeca nemaju pojma što žele. Ni za Božić ni za bilo koju drugu prigodu. Oni jednostavno žele sve, sve što vide. A sve mi se više čini da ni mi odrasli ne znamo što želimo. Isto želimo sve. Želimo stvari za kuću, za djecu, za sebe, želimo uvijek nešto novo da nam unese promjenu, drugačije da se osjećamo posebno, moderno da budemo prihvaćeni, želimo i ta nam želja grije srce. Nema tu ničeg lošeg. Želja nas pokreće ali nas njeno ispunjenje zadovoljava kratko. Što onda zapravo želimo i što nas čini sretnima? Tko zna... Svi smo različiti. Ili nismo... 

Mene oduvijek veseli ono što zovemo "male stvari". Volim biti budna, istraživati, učiti i biti izvan rutine koliko je moguće, pomicati vlastite granice, popeti se na planinu, zaroniti u nepoznatu dubinu, plesati, svirati, slikati, kreativno iskoristiti vrijeme, volim svoju obitelj, volim doživjeti, zaustaviti se i udahnuti punim plućima. Volim raditi više stvari odjednom, volim kuhati i pripremati hranu, brbljati s prijateljicom, volim poljubiti muža svaku večer, volim se igrati s djecom, volim učiti svoje učenike, volim život. A to svi vole, zar ne? 

tri mušketira kod Bijelih stijena

Izvor

Otišla sam po vodu. Svakih 10 dana isprazne nam se zalihe izvorske vode. Najbliži nam je izvor u Župiću "Bijele stijene" na kojima još piše 1926. Podno visokih bijelih stijena u šumarku izvire hladna voda koja ne presušuje ni za najtoplijih ljetnih mjeseci. Oko izvora vijuga potpuno bistar izvorski potočić. Inače natočimo vodu i uberem vrećicu vrhova koprive u laganoj šetnji, a dok se djeca igraju oko vode mi popričamo s nekim jer je često "gužva" i dosta ljudi dolazi baš tu po vodu. 

Danas sam bila sama. Pozdravila sam se s dvoje ljudi koji su baš napunili svoje zalihe i odlučila malo zastati. Pogledati drugačijim očima. Sjetila sam se kako je moja Ema jednom rekla dok je stajala nad izvorom da vidi aureolu iznad vode. Djeca vide drugačije. Nisam ni znala da zna tu riječ. Gledala sam danas u tišini kako voda nezaustavljivo protječe kroz cijev. Fascinirao me i taj stari kamen i godina koja je uklesana i mirnoća tog trenutka. Nije me brinulo ni vrijeme. Odlučila sam predahnuti. Iako nisam vidjela aureolu ugledala sam četiri mala daždevnjaka. Jedva vidljivi u boji kamena stopili su se podlogom. Zbog hladnoće su vrlo usporeni pa sam jednog odlučila dotaknuti. Malo stvorenje plaho je i stidljivo pokušalo pronaći zaklon u naborima moje šake i sakriti se iza prstena. Ubrzo sam ga pustila natrag u njegov dom. Taj dodir prirode učinio me sretnom. Nije to ista sreća kao kad kupiš haljinu. Ovo je neka čista sreća bez grižnje savjesti. S notom mirnoće i dubine trenutka kad se dva bića sretnu pogledom. Taj pogled postane mali djelić vječnosti. Sretno sjećanje pohranjeno u trajnu memoriju. 

"Prirodni krajolici imaju moć nadahnuti nas na vrlinu - hrastovi na dostojanstvo, jezera na mirnoću..." 

De Botton

Čuvarkuća - štit koji nas čuva

Elegija o gojzericama dobila je neočekivano sretan završetak, bar zasad. Postolar Miro udahnuo im je novi život. Tko bi rekao... čini se da nikad nije tako crno kako se taj tren čini. Možda nekad jednostavno preburno reagiramo. Na prvu i tutta forza (punom snagom) kako bi moja nona rekla. A tek kad nas prođe bijes, skockamo se i rješenje se pomoli negdje na horizontu. Ne ide na silu. Nije uvijek logično. Jednostavno se dogodi. Samo ga trebamo prepoznati, osvijestiti... Priroda nas nekad čuva a da toga nismo niti svjesni. Čuvarkuća je baš takva. 

Čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum ili vječno živa) poput okamenjene ružice na starom krovu proviruje kroz mahovinu i lišajeve. Zbijene glavice jedna do druge zgusnuto čuvaju jedna drugu. Čvrsto se drže svojim kožnatim listovima. Štite i krov i kuću a ponekad i ukućane koji zatraže njenu pomoć. 

Mi smo roditelji ludi za svojom djecom. A kad se ona razbole još smo luđi. Uhobolja je izravno povezana s bolestima dišnih puteva. Najčešće se javlja kao komplikacija virusne infekcije gornjeg dišnog sustava, zbog koje dolazi do zatvaranja prirodnog kanala koji spaja nosni dio ždrijela i srednje uho (tzv. Eustachieva tuba). Bakterijska infekcija koja nastaje bolna je za dijete. A onda se javlja i temperatura. Cijela drama plakanja, nespavanja, nejedenja... ili na prvo žaljenje djeteta da ga boli uho nakapati mu dvije tri kapi soka čuvarkuće. Kod nas to redovito funkcionira. U oba uha nakapamo za svaki slučaj pazeći da su kapljice ušle. Ponovimo i slijedeći dan jer u ovom slučaju "od viška glava ne boli". Tako izbjegnemo i veću bol i temperaturu i čekanje kod doktorice. Zato čuvarkuće uvijek imamo oko kuće, na ogradi, u teglama s drugim cvijeće, na balkonu... Ona ne zahtjeva nikakvu brigu. Nije ju čak potrebno niti zalijevati. Neke vrste tako rastu u prirodi na suhim i kamenitim mjestima po visokim planinama gotovo bez vode.

Čuvarkuća je i odlična hrana. Njeni listovi mogu se pripremati kao varivo, salata, s rižotom ili jednostavno s krumpirom i maslinovim uljem, tjesteninom... (vidite u Kuharici ljekovitog bilja Antona Rudana str. 100 - 105 Šumski kuhar) ili jednostavno budite kreativni i iznenadite ukućane novim okusima. 

Čuvarkuća u narodnoj medicini široku paletu liječenja: od raznih upala, kožnih bolesti, uboda, crijevnih parazita, bronhitisa... Pila sam nedavno i sok čuvarkuće spravljen u medu koji uspješno liječi miome i ciste na maternici te uklanja probleme sa štitnjačom. Pila sam ga kao preventivu svojim sitnim čvorićima na štitnjači.

Imala sam tumor na jajniku kojeg sam otkrila slučajno. Nisam prepoznala niti jedan od očitih znakova. Nisam išla kod ginekologa. Nisam nikada mislila da se to meni može dogoditi. Imala sam samo 21 godinu. Svijet mi se prolomio pod nogama. Srećom, bio je dobročudan. Osam centimetara benignog tkiva vezalo se oko jednog jajnika a drugog je samo malo omotalo. Taj mi je jedan i ostao. Nisam pila lijekove. Nisam htjela već tada imati djecu iako su me svi požurivali. Imala sam ih kad sam ih željela. 9 godina kasnije rodila sam Emu, a onda i Vitu. Al nisam nekako ista. Osjećam se puno ranjivije. Moja neustrašivost i svemoćnost je poljuljana. Kao da mi je napukao moj super oklop. Iako je sve zaraslo gotovo bez vidljivog traga ja ipak znam da se to sad može i meni dogoditi. I svakome. I mojoj se mami dogodilo. Identično samo s drugim jajnikom. Isto u tim godinama. Nešto sam naučila iz toga. Zato neću dozvoliti da se priča nastavi. Sigurna sam da će nas čuvarkuća čuvati semper (uvijek).

Sok od čuvarkuće: 

300 grama listova čuvarkuće 

500 grama meda

Listovi čuvarkuće rukama se zgnječe dok ne poteče sok a onda se blenda ili miksa štapnim mikserom da se dobije zelena kaša od listova u koju se postupno dadaje med. Može se dadati i malo limunovog soka. Spravljeni sok pije se tek za 5-7 dana kad odstoji u frižideru. Držite ga u staklenci koju ste omotali slojem aluminijske folije. Pije se ujutro natašte i navečer prije spavanja po žlica. Neočekivano je ukusan i osvježavajući. 

I ovaj recept dala mi je gospođa Nada, naša travarka neiscrpnog znanja a za svaku boljku ima biljka ili mješavina ili način. Brže i od googla pronaći će je za vas da vam pomogne. Naravno, ako zaista želite slušati.