utorak, 9. siječnja 2018.

Zimska idila


Zimska idila u šumi

"Ne trebamo nove krajeve, nego nove oči da ih vidimo." M. Proust

Prošli smo ovom stazom nekoliko puta i ponovno nas zove. Iako nismo stranci uvijek nas dočeka nekako drugačija, a niti mi nismo isti... To je ona ista staza o kojoj sam pisala u Kesten pričama. Sjeverac je donio snijeg i ona se transformirala. Zabljesnula je bjelinom, pojačala svoje uspone, osmislila nove prepreke i pokazala svoje zimsku čaroliju. 

I tako smo odlučili prošetati novim snježnim stazama. Djeca su bila na rođendanu u susjednom selu dok smo mi prtili snijeg prema planinarskom domu. Krenuli smo kasno popodne pa se nismo imali namjere zaustavljati kako bi se stigli spustiti prije noći. U priči, ali i povremenoj tišini, koja nam je često tako potrebna da bi se odmorili od svakodnevice otvorili smo svoje "nove" oči i dopustili da nas ponese ova zimska idila. Snijeg je prekrio boje koje su se tu do jučer prelijevale u svim nijansama jeseni. Ali tonovi bijele čudesno su se mijenjali kroz nebrojene nijanse prema modroj. Tako smirujuće. Jednostavno lijepo. Pedeset nijansi bijele. I više. Svjetlucale su jedino  pahuljice dok je šumska staza polako ali sigurno tonula u svoje bajkovite slojeve izmaglice koja se spuštala na nas. Drveće je matematičkom točnošću bilo zasipano snježnim pokrivačem. Gledajući te goleme gole divove pretpostavljamo da je kut padanja bio gotovo okomit. Table koje su služile kao putokaz nisu se vidjele. Znali smo ih prepoznati tek po obliku jer smo znali točno gdje bi trebale biti. Neke od njih smo i mi postavljali i crtali markacije prije desetak godina. Pridružio nam se pas Pikica koji često prati planinare "žicajući" neki zalogaj putem. Bio je prilično veseo i jurio je uokolo naganjajući samo njemu čujne zvukove, a mi smo mogli tek nagađati što ga je privuklo. Trebalo nam je neko vrijeme da nam se misli očiste od onih uobičajenih briga i da nas preuzme magija puta pa da misli krenu nekim drugim smjerom. Snijeg je djeci tolika radost a nama je uglavnom briga oko cesta i auta pa je ugodno povremeno oživjeti tu dječju zanesenost i razigranost. Osjetiti mladost svojeg duha kojeg je zatrpalo previše toga. 

"Najbolje ideje sinu dok hodamo." F. Nietzche

Nažalost, nismo popili čaj u domu kako smo planirali jer je bio zatvoren. Pretpostavili smo to već ranije po jedinim tragovima na stazi koji su bili okrenuti u suprotnom smjeru od našeg pa se nismo previše razočarali. Umjesto čaja pojeli smo nekoliko mandarina i nastavili dalje kružnom stazom dolje. Dnevna svjetlost polako je iščezavala, a mi smo bili zabavljeni preskakivanjem i provlačenjem kroz granje. Snijeg je povijao tanje drveće i granje i osmislio pravi poligon za neku igru tajnih agenta. Nešto poput onih laserskih prepona što se sad reklamiraju kao i ostale sile gluposti kao savršen dar za vaše dijete. Kako proći a da te ne zasipa snijeg? Tako smo laganim drmanjem grana budili drveće kako bi podiglo svoje grane i oslobodilo nam prolaz. To je totalno funkcioniralo. Moram priznati da smo se zabavljali i pomalo mi je bilo žao što djeca nisu s nama jer znam da bi se i njima to jako svidjelo. Ipak, nama roditeljima veliki je luksuz biti ponekad sam pa sam odagnala tu misao jednakom brzinom kako je i došla. Nismo ni primijetili da nas je noć već obujmila. Da nije te bjeline i prilagodljivosti oka već bismo bili u potpunom mraku. Ugledali smo svjetla Hrastovice koja se doimala poput onih starinskih čestitki za Božić. Nažalost, moj mobitel nema tako dobru kameru da bih to i zabilježila. Pikica se nekako smirila i nestalo je njene hrabrosti za jurcanjem. Stisnula se iza nas i nije više željela biti prva. Nekako smo do prve rasvjete i auta stigli taman u pravi tren. Sad bi bilo stvarno ludo biti usred šume, pomislila sam. Najviše zbog mraka jer bismo lako skrenuli sa staze i zalutali. Nikad me zapravo nije bilo strah divljih životinja čije tragove ponekad vidimo. I sad smo ih vidjeli u snijegu. Podsjete te da nisi sam. One su uglavnom toliko plahe da ih je teško i vidjeti. Drugi nas uvijek pitaju zar se ne ne bojimo zmija, škorpiona, kojota i drugih životinja ovisno o kojoj lokaciji se radi. Iako već dvadesetak godina dosta intenzivno "lutamo" po šumama i planinama nikad nismo imali lošeg iskustva sa životinjama. Vidjeli smo koji put poskoka i druge zmije ali one su vidjele nas prije. Vidjeli smo i medvjede, i srne, i veprove, divlje svinje s mladima ali i one bi nas tek pogledale i nastavili bismo svatko svojim putem. Jedino čega me oduvijek bilo strah, a to nitko ne pretpostavlja jest čovjek. I to ne bilo koji čovjek nego čovjek - lovac što uglavnom šeće s puškom u namjeri da ubije nešto. Puškom i ćuturicom.  Vidjela sam i čula previše puta njegovu prisutnost u šumi. Osjetila sam tišinu nakon pucnja i strah koji se poput zvučnog vala proširi šumom. Tužna što su preuzeli šume i ljuta što utjeruju strah životinjama. Zato nam nitko od životinja ni ne prilazi. Previše se boje za svoj život. Ta superiornost čovjeka nad drugim bićima dokazuje samo našu općenitu neosviještenost. Ne bi se puno ljudi složilo sa mnom, znam. Zaista ne volim vidjeti lovca u šumi koliko god on bio pozitiva u bajci o Crvenkapici. Bila sam sretna što ih ovaj put nismo čuli u šumi i mogli smo opušteno šetati. 

Pikica je lajala i nije nas htjela pustiti da odemo. Pripitomljena životinja toliko je drugačija od divlje. Neprirodno drugačija, ako mogu tako reći. Sigurna sam da će nam se pridružiti i neki slijedeći put.  


"Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača." Ibn Batuta









Zimska idila - link na video













srijeda, 29. studenoga 2017.

Kesten priče

Kesteni

Pamtim jednog starog kestenjara u petrinjskom parku koji je uvijek nasmiješen i spreman na pošalicu svojim sitnim crnim prstima trpao pečene kestene u tuljce od novina. Bilo ju tu nekih priča kako on tako nema određene dozvole i kako će ga zatvoriti. On se i sam šalio na to govoreći kako bi i bilo vrijeme da mu stave neku kućicu i "zatvore ga" jer da ga "ubi propuh na ovom kutu". Dok smo kupovali te smotuljce kestena u šetnji za 5 ili veliki za 10 kn rado smo pričali s kestenjarom i tako kupovali i minute uz vatru jer su jesenske večeri hladne. Njegova je peć bila izgledom toliko jadna i krpana komadima lima te nimalo nalik na one "fensi" koje u Ilici mame prolaznike. One nude i pečene klipove kukuruza i krupne istarske marune. Petrinjski je kestenjar uvijek imao sitnije kestene iz naših šuma i pomalo zagorene jer je znao navratiti u obližnji kafić na "čašicu". Jednog je dana prestao dolaziti baš kao u poznatoj baladi. Sada ponekad dolazi neki drugi, krupniji s novijom peći. On nema tuljce od novina već "škarnicle" ali miris pečenih kestena što se probija kroz večernju maglu u petrinjskom parku uvijek me podsjeti na onog kojeg nema više.

Pečeni kesteni 
Odlučili smo prošetati s prijateljima našim petrinjskim šumama i nabrati nešto kestena. To je nešto najjednostavnije i najljepše što možete napraviti. Ima na pretek planinarskih staza i vidika, dašak povijesti uz ostatke crkve Sv. Duha, šetača i planinara nikad ne nedostaje, a raznolik teren, šume i livade čine put zanimljivim. Obiteljski dan u sjeni kestena. Djeca su se silno veselila i šumi i istraživanju i kestenju i druženju s novim prijateljima. Mi roditelji više smo se brinuli oko jakni, hoće li pasti kiša, jelu... i tako svemu o čemu roditelji usput brinu. Jutro je bilo sunčano i hrpe lišća šuštale su nam pod nogama. Kako su šume bogate pitomim kestenom ispod lišća gotovo su se uvijek skrivali i plodovi.

Njih petero trčkaralo je i zabavljalo se ne obazirući se pretjerano na naše opomene obuci jaknu, skini "duksu", popij vode, ne idi predaleko. Onda su nas zeznuli i sakrili se na trenutak tek da nas podsjete da su djeca i da im je super zabavno. Mlatili su šibama, sakupili ponešto kestena, pitali za neke gljive koje su pronašli, putem nam se "prikrpio" i neki pas koji je unio novu razinu zabave. Pas je postao njihov prijatelji i dobio ime Šimun. Kod Planinarskog doma smo još sakupili krupnijih kestena i posjetili poučni dio pod imenom Staza osjetila. Između kišica ispekli smo i kestene na vatri i uz čaj od bazge s medom i štrudlu raspričali se o svemu i svačemu. Crnim prstima nacrtali jedni drugima lica i pretvarali se da smo indijanci. Sunce nas je pratilo dio puta pri povratku, a šuma je bacala sjene po nama. Uvlačila nas je u svoj mir i grlila svojim granama. Željela je da čeznemo za njom i da joj se što prije vratimo. Onda je vjetar donio kišu. Nismo se jako smočili, ali dovoljno da zapamtimo ovaj izlet. Umjesto kišobrana i kabanica poslužili i listovi lopuha. 

Kišica
"Slobodno vrijeme postoji zato da čovjek pusti korijen u prirodu." Ivan Golub 



Danas nitko nema slobodnog vremena. Totalna je nestašica slobode u svakom pogledu. Sve se nešto "mora". Obično obiteljsko druženje u prirodi je totalni luksuz. Turističke agencije ga prepoznaju kao novi proizvod i naplaćuju tako. Provesti dan s prijateljima u šumskoj šetnji i napuniti baterije za cijeli tjedan - cijena aranžmana: neprocjenjivo!



Djeca u kestenu



Djelić raja zarobljen u okviru

Postoji jedna uvala na Braču koja izgleda kao da je dio raja. Dijelom je uzdignuta nad morem a dijelom se kroz nijanse tirkiza ulijeva u modrinu otvorenog mora prema Šolti. Trajekti prolaze vrlo blizu da ih je gotovo moguće dotaknuti rukom. Poput lagune zakriljena je kamenim gromadama što nose u sebi strahopoštovanje davnih bogova. S druge se strane pak pokrila sjenama borove šumice i agava. Sunce baš fotografski namješteno tone točno ispred nje tek kad razlije sve svoje nijanse po onom kamenju i moru ne zaboravljajući ni jednu iglicu bora, češer ili naplavinu. A nebo je odlučilo propustiti samo zvukove prirode: vjetra, cvrčaka, valova što udaraju u izložene kamene klisure ili valjaju dijelove plaže sitnijih kamenčića i pijeska. Tek prolazak trajekta naruši već uhodanu simfoniju tonova. Pitam se možete li vidjeti tu uvalu sada? 

Gotovo nitko tamo ne dolazi jer je dovoljno udaljena od prometnice da sačuva svoj mir. Tolike stvari unose nemir u naš život da je taj mir postao nedohvatljiv. Sjedila sam na jednoj od tih klisurina što se uzdižu iz otvorenog mora pokušavajući udahnuti snagu valova koji su zapljuskivali. Posvuda su bili tragovi čovjeka koje je more vraćalo obali. Zaronila sam u lagunu gdje se kroz zastrašujuće brazde lomila svjetlost na ostacima obraslih olupina. U tišini dubine bujao je novi život. Priroda je samo dodala još jedan sloj i nastavila svoje cikluse. Možemo li i mi tako lako nastaviti stvarati novu energiju na slomljenim uspomenama? 

Već sam imala pune ruke raznih školjaka većih nego što sam inače nalazila kada su mi pažnju privukle razne naplavine. Uglavnom su to bili komadi dasaka, granja, dijelovi brodova i slične stvari koje bi sigurno dobrodošle kod paljenja vatre, no ja ih nisam željela uništiti. Pomno sam ih sakupila jer su me privukle svojom energijom i ljepotom. Način na koji je more ogolilo i očistilo drvo, na koji je sol izjela godove, kako je sunce izbijelilo trag prošlosti i kako su životinjice projele razne hijeroglife po naplavinama bio je zaista umjetnički. Odlučila sam ih ponijeti sa sobom iako nisam bila sigurna što ću s njima. Zaključila sam da su me privukle s razlogom. Svaka je naplavina pričala svoju priču. Ponijeli su me djelići neispričanih priča po cijeloj uvali, ali i dalje... Tko zna što bi nam rekli da ih možemo čuti?

Neki dan su mi se misli rasule poput onih kamenčića na plaži. Nikako ih nisam mogla sastaviti i sjetila sam se vrećice tih naplavina. Nosila me ideja da sastavim nešto od izgubljenih i ponovno vraćenih komadića.Sjela sam i slijepila okvir od sakupljenih komadića i vrućeg ljepila. Prevrtala sam svaki dio u ruci i pronalazila joj novo savršeno mjesto na okviru. Poput slagalice ispreplitali su se međusobno u novo tkanje, u novu priču.  

Željela sam uokviriti taj djelić raja. Sada visi sa zida uz druge uspomene i grije me svojim izblijeđenim bojama. Pored njega čujem i more i tišinu, i one cvrčke pa čak i trajekt. Vidim tamne sjene morskog dna i svjetlost koja se rastopila poput ulja u toplim tonovima sunčevog zalaska. Nije li to sada okvir od cijele uvale, djelić raja zarobljen u okviru?



„Lijepa je modrina nebeska poput poljane na kojoj cvate zlatno cvijeće.“ M. J. Zagorka