srijeda, 29. studenoga 2017.

Kesten priče

Kesteni

Pamtim jednog starog kestenjara u petrinjskom parku koji je uvijek nasmiješen i spreman na pošalicu svojim sitnim crnim prstima trpao pečene kestene u tuljce od novina. Bilo ju tu nekih priča kako on tako nema određene dozvole i kako će ga zatvoriti. On se i sam šalio na to govoreći kako bi i bilo vrijeme da mu stave neku kućicu i "zatvore ga" jer da ga "ubi propuh na ovom kutu". Dok smo kupovali te smotuljce kestena u šetnji za 5 ili veliki za 10 kn rado smo pričali s kestenjarom i tako kupovali i minute uz vatru jer su jesenske večeri hladne. Njegova je peć bila izgledom toliko jadna i krpana komadima lima te nimalo nalik na one "fensi" koje u Ilici mame prolaznike. One nude i pečene klipove kukuruza i krupne istarske marune. Petrinjski je kestenjar uvijek imao sitnije kestene iz naših šuma i pomalo zagorene jer je znao navratiti u obližnji kafić na "čašicu". Jednog je dana prestao dolaziti baš kao u poznatoj baladi. Sada ponekad dolazi neki drugi, krupniji s novijom peći. On nema tuljce od novina već "škarnicle" ali miris pečenih kestena što se probija kroz večernju maglu u petrinjskom parku uvijek me podsjeti na onog kojeg nema više.

Pečeni kesteni 
Odlučili smo prošetati s prijateljima našim petrinjskim šumama i nabrati nešto kestena. To je nešto najjednostavnije i najljepše što možete napraviti. Ima na pretek planinarskih staza i vidika, dašak povijesti uz ostatke crkve Sv. Duha, šetača i planinara nikad ne nedostaje, a raznolik teren, šume i livade čine put zanimljivim. Obiteljski dan u sjeni kestena. Djeca su se silno veselila i šumi i istraživanju i kestenju i druženju s novim prijateljima. Mi roditelji više smo se brinuli oko jakni, hoće li pasti kiša, jelu... i tako svemu o čemu roditelji usput brinu. Jutro je bilo sunčano i hrpe lišća šuštale su nam pod nogama. Kako su šume bogate pitomim kestenom ispod lišća gotovo su se uvijek skrivali i plodovi.

Njih petero trčkaralo je i zabavljalo se ne obazirući se pretjerano na naše opomene obuci jaknu, skini "duksu", popij vode, ne idi predaleko. Onda su nas zeznuli i sakrili se na trenutak tek da nas podsjete da su djeca i da im je super zabavno. Mlatili su šibama, sakupili ponešto kestena, pitali za neke gljive koje su pronašli, putem nam se "prikrpio" i neki pas koji je unio novu razinu zabave. Pas je postao njihov prijatelji i dobio ime Šimun. Kod Planinarskog doma smo još sakupili krupnijih kestena i posjetili poučni dio pod imenom Staza osjetila. Između kišica ispekli smo i kestene na vatri i uz čaj od bazge s medom i štrudlu raspričali se o svemu i svačemu. Crnim prstima nacrtali jedni drugima lica i pretvarali se da smo indijanci. Sunce nas je pratilo dio puta pri povratku, a šuma je bacala sjene po nama. Uvlačila nas je u svoj mir i grlila svojim granama. Željela je da čeznemo za njom i da joj se što prije vratimo. Onda je vjetar donio kišu. Nismo se jako smočili, ali dovoljno da zapamtimo ovaj izlet. Umjesto kišobrana i kabanica poslužili i listovi lopuha. 

Kišica
"Slobodno vrijeme postoji zato da čovjek pusti korijen u prirodu." Ivan Golub 



Danas nitko nema slobodnog vremena. Totalna je nestašica slobode u svakom pogledu. Sve se nešto "mora". Obično obiteljsko druženje u prirodi je totalni luksuz. Turističke agencije ga prepoznaju kao novi proizvod i naplaćuju tako. Provesti dan s prijateljima u šumskoj šetnji i napuniti baterije za cijeli tjedan - cijena aranžmana: neprocjenjivo!



Djeca u kestenu



nedjelja, 12. studenoga 2017.

Bočice iz vještičjeg ormara


Tinktura od ( s lijeva na desno): gavez korijen, gavez korijen još jedan, tinktura od kestena, od korijena koprive i od limunske trave.

Malo je vještice u svakoj od nas. Ako zavirite u moj bijeli ormar možete pronaći razne pripravke. Bočice s raznobojnim tekućinama u koje sam pohranila svu energiju prirode kroz godinu kako bih njenu moć koristila kao svog saveznika pri kuhanju i liječenju. Nekad otvorim taj ormar bez neke posebne potrebe samo kako bih uživala u mirisima raznih ljekovitih čajeva, pogledala divne sušene vrganje i bočice sa sušenim crnim trubačama, protresla malo tinkture od kestena, koprive ili gaveza, presložila sjemenke i macerate gospine trave, smilja i nevena, protrljala grumen smrekine smole ili prebrojala koliko mi je još ostalo teglica s melemima, te imam li dovoljno sirupa od majčine dušice i smreke. Ima tu naravno i raznih slatkih džemova i marmelada, teglica sa šalšom, pesta od medvjeđeg luka, ukiseljenih trnina i raznih drugih delicija koje sam naučila raditi i upotrebljavati. Moj bijeli ormar pun je bijele magije. 

Jedina ljekarna koja vam je potrebna
Jutros sam na nasipu kopala korijenje. Jesen je vrijeme kada se snaga prirode pohranjuje u Zemlju. Biljka sprema svoju energiju u korijen kako bi dočekala proljeće i novi početak života. Najviše sam izvadila crnog korijena - gaveza ili volovskog jezika ili konjskog repa. Ima baš savršen naziv za vještičji kotao zar ne? Pa, iako zvuči ludo zamislite da netko kuha i uz to potiho nabraja sastojke kako ne bi zeznuo recept: naribati 6 crnih konjskih repova ili volovskih jezika te kuhati dok ne počne cvrčati. Ostaviti preko noći pa ponovno na vatru dok se ne otopi. Po želji dodati malo bogorodičine trave, vučji zub ili žabnjaka. Za one koji ne barataju previše narodnim nazivima biljaka ovo bi bio dobar scenarij za čarobiranje. Mnoge se biljke u narodu zovu baš prema životinjama i povezuju se s njima na razne načine. Priroda je sva u sinergiji i harmoniji. I ništa, baš ništa, nije zasebno ni odvojivo od nje uključujući i čovjeka. Ma koliko se on trudio ubiti, objesiti ili spaliti sva znanja o travarstvu i prirodnom liječenju travama ona su se ipak  nekako uspjela sačuvati i prenijeti na generacije koje dolaze. Možda zato što su tako važna i jedina koja daruju izlječenje jer liječe uzrok, a ne da samo ublažuju posljedice uz niz nuspojava. Tko posjeduje prava znanja moći će uvijek biti zdrav i njegov će mu ormar biti jedina ljekarna. 

...i smjelo kroči kroz šumu
Možda ste sami izgubili malu vješticu u sebi i zaboravili tražena znanja. Ne poznajete više bilje, a Priroda nije ništa više od područja straha i nesigurnosti. Ipak sigurna sam da među vašim prijateljicama ima neka koja ima takvih bočica u svom ormaru. Njeni nokti nisu manikirani, ona je snažna i smjelo kroči kroz šumu, uvijek s košarom punom plodova, ima svoj vrt koji sadi s puno ljubavi, okružena je cvijećem i nema puno prijatelja, malo je "čudna" i najvjerojatnije je vegetarijanka. Uvijek je sretna, baš kao i njezina djeca. Možda se i samo potajno bavi bijelom magijom štiteći svoju obitelj od bolesti. Liječi svoju djecu sirupom od majčine dušice ili smreke. Oni piju mlijeko od lješnjaka koje sama radi. Najdraže jelo im je juha od graška i koprive. Kad se opeku na prstić sami stave list od metvice ili matičnjaka. Grickaju mrkvu iz vrta. Znaju koje su gljive otrovne, koje biljke ljekovite. I najviše se vole igrati u prirodi. Vječno istražujući njene tajne već sad "kuhaju" u svojoj kuhinjici i potajno čupkaju vrhove kadulje, ružmarina i metvice i drugog bilja oko kuće za svoje ljekovite pripravke. Zovu mamu i tatu u svoj mali zamišljeni restoran zdrave hrane. 


Takva su znanja danas vrlo tražena jer se prirodi često vraćamo i molimo je za pomoć.  Podrazumijevaju puno učenja i proučavanja bilja i ciklusa u prirodi. Zahtijevaju od vas život po zakonima prirode, svjesno hodanje po Zemlji, upijanje Sunca, udisanje svježeg Zraka, pijenje čiste Vode, osluškivanje i šume i planine i proplanka i livade... Bez izgovora. Uzmite od prirode samo koliko vam je potrebno. Volite svijet oko sebe. Učite svoju djecu o svemu tome. Živite dostojanstveno. Budite najbolja verzija sebe. 

Iz pisma bijele vještice... 

P.S. Sretna vam noć vještica! Happy Halloween! 


četvrtak, 26. listopada 2017.

Vrijeme u šalici čaja

"Opet sam ušla u šumu i osjetila da me obavija tišina" C. Strayed: Divljina

Kad moram o nečemu razmisliti odem jednostavno u šetnju, hodajući tako, riješenje se samo pokaže. Kad mi je teško, zagledam se u daljinu i  moje se turobne misli smanje. Planinarenje i vrhunci uvijek me osnaže. Kad me obaviju sjećanja i žaljenje sjednem uz rijeku i pustim da njezin tok vrati prošlost gdje pripada. Sunce i vjetar na proplanku ugrije me svojom energijom poput tople kupke. Šumske skitnje vrate tišinu u moj život. A ponekad jednostavno skuham neki čaj iz svoje "kućne ljekarne" i uživam u putovanjima kroz vrijeme. Njegov miris i okus vrate me u prirodu, u trenutke kad sam brala tu biljku, mirisala, tražila... Niz asocijacija, osjećaja i misli preleti kroz naš um u nekoliko sekundi. Svo to vrijeme skupljeno u šalici čaja. Opuštanje u svom domu. Predah. Mir.

Takvi su trenuci dragocjeni danas u našim životima. Svakodnevna užurbanost i stres i sile obaveza kojima smo zatrpani "pauziraju" se dok traje vrijeme iz šalice čaja. Ljudi uvijek pitaju koji čaj je za što. Istina je da određeni sastav biljke može izliječiti tegobe koje nas muče. Stolisnik je za probavu, matičnjak za smirenje, majčina dušica za dišne probleme, metvica za razbuđivanje i tako redom. No, čaj, ta topla tekućina koja grije naše ruke dok je držimo, mirisna para koju puštam da mi se lijepi za lice i kroz nosnice ulazi u pluća i prije samog gutljaja čaj postaje utjeha poput starog prijatelja.

Sjećam se da nam je čaj bio neprijatelj dok smo bili djeca jer je značio da smo bolesni i morali smo ga piti u velikim količinama. Kasnije smo ga pili rijetko kad nam ništa drugo ne bi pomagalo. Sad ga pijemo svakodnevno i on nas liječi bolje od drugih lijekova jer osim što pomaže našem tijelu u bolesti, čaj je nevjerojatna tekućina koja liječi i našu dušu. Tjera nas na razmišljanje. Opušta nas. Ulazi u naš um i  sređuje naše misli. Blokira stres. Usporava vrijeme. Fokusira nas na problem i na rješenje. Otopljeni djelić prirode u svojim najfinijim česticama postaje dio nas. Zato nema nikakvog smisla srknuti šalicu u dva gutljaja u hodu. Čaj se pije dok se postepeno hladi. U gutljajima. Polako, kako bismo stigli ozdraviti, utješiti se, umiriti i upiti vrijeme iz šalice.