utorak, 22. kolovoza 2017.

Metvica - poznajemo li bilje zaista?

Nisam do sada niti pomislila pisati nešto o metvici. To je biljka koju poznaju svi i što bih uopće mogla reći o njoj da već nije opće poznato. Usput, to je najdraža biljka mom suprugu i gotovo sve što znam o njoj naučila sam od njega. Evo, zašto danas ipak pišem o njoj.

Ovo je ljeto prijateljica radila mohitose i trebala joj je hitno menta pa mi je poslala poruku. Kako je nije mogla nigdje kupiti poslala sam je da je ubere kod mene doma uz nekoliko smjernica jer sam se ja u to vrijeme izležavala u uvali na Braču. Za koju minutu stiže fotka matičnjaka s tekstom: Evo, našla sam. Hvala ti. Totalno me iznenadila i pomalo nasmijala. Onda je uslikala origano, pa tetrljan, pa kadulju i naša se igra potrage za skrivenom metvicom pretvorila u pravu pustolovinu. Obje smo se zabavile i nasmijale dok napokon nisam napisala: Bingo! nakon što mi je poslala fotku paprene metvice. Uglavnom, bilo mi je drago vidjeti svo to bilje doma koje nije toliko patilo zbog suše kao ovo na Braču, no shvatila sam da zapravo ne poznajemo dobro niti one najpopularnije biljke za koje smo sigurni da su svima dobro znane. Ta anegdotica možda i ne bi bila tako komična da doma nemam čak šest različitih vrsta metvice i gotovo je svaki kutak njihov. Ona tako invazivno raste i osvaja dvorište, vrt, tegle, pa čak i jezerce. Bez obzira na vrstu sve su slične i naravno prepoznatljivog su mirisa ma mentol. 


Metvica ima puno vrsta, čak 250 poznatih. Ona koja se najviše koristi zapravo je nastala križanjem i u prirodi nećete naći paprenu metvicu. Nju ćete pak najčešće kupiti kao začinsko bilje u trgovini, no tada će biti blijedo zelene boje većih listova dok će ista ta paprena metvica na vašem balkonu i vrtu biti snažna biljka zagasito crvene peteljke i tamnozelenih listova. Miris je slatkasto papren, pepermintast poput i okusa.


Spearminta je okusom slična samo još slađa, a manje paprena dok je izgledom drugačija. Raste visoko i ne povija se, a stabljika joj je snažna tamnije boje. Listići zaobljeni i dublje izborani.


Tu su još i kudrava, gorska, vodena, barska, poljska, divlja, mačja i calamintha. Kudravu sam presadila prije nekoliko godine. Otkrila sam ju slučajno kod napuštene stare kuće. Nekad se tako sadila ta starinska vrsta kako bi svojim cvatom ukrasila cvjetnjake, a često bi poslužila i u kuhinji. 

Gorska ili šumska nekako su nježne: većih cvjetića i prozračne lila boje. Okus im nije tako intenzivan i rado rastu u sjeni ili hladu.

Vrlo intenzivna i žestoka je ona koju smo prenijeli s Brača. Calamintha. Kad god ju slučajno taknem ili stanem na nju što nije teško jer se stihijski proširila po cijelom travnjaku misli mi teleportira u Dalmaciju. Miriše snažno kao da je sam koncentrat ulja. Cvjetići su joj bijele boje i vrlo su sitni. 

Plavičasti ton divlje metvice posebno je zavodljiv. Cvijet je plavičasto ljubičast u klasu poput metlice (metvice) nježnog vilinskog izgleda a listovi su krupni i sivkasti zbog dlačica kojima su presvučeni. Najviše me obraduju njeni dlakavi listići uz staze gdje je nitko nije zasadio. Nježan, mekan i bajkovit izgled poljske ili divlje mente razlikuje ju od barske koje je niska i cvate plavo u krugovima. Kad naletite na polje barske metvice ovije vas oblak mirisa svježine a vi ne možete izbjeći male plave kuglice da ne stanete na njih jer rastu invazivno.

S obzirom na broj varijeteta metvice članak bi mogao biti jako dug. A čemu služi metvica, menta, nana nismo još niti dotakli. Iako nekako oduvijek znam tu biljku ozbiljnije sam je počela gledati tek kad je to bio jedini čaj koji je umirio želudac mojoj djevojčici nakon puno povraćanja. Ne čaj od šipka kako nam je preporučila doktorica nego od paprene metvice kako kažu starinske recepture. Nije svaki čaj za svaki problem. Zavoljela sam ju kao dodatak jutarnjem smothiju jer uvijek popravi okus drugog bilja. Na stolu je stalan gost u bokalu s vodom i tako prirodno aromatizira vodu koju pijemo. Ponekad je žvaknemo i u prolazu kako bi osvježili usta ili oprali zube. Istrljamo njenim listićem ubodeno mjesto kako bi ublažili i rashladili naotečenu kožu. Izmiksana s vodom može se zalediti u kockicama leda koje možemo dodati u druge napitke i sokove. Čaj od metvice je svakako jutarnji jer razbuđuje vaše tijelo. Bolje dišemo. Osjećamo se pročišćeno. Rado ju dodajem i u druga jela no obavezno uz grašak. Ugodno se možete iznenaditi i s mlijekom u koje je dodana menta a nije tajna i da se odlično slaže s čokoladom (popularne After eight čokoladice). 

Kako je ulje u metvici snažno, kod prečestog korištenja u našem organizmu nadražuje sluznice, a može izazvati i srčane probleme pa svako pretjerivanje nije dobra ideja. Ne koristite ju navečer jer iako ju često navode kao biljku za opuštanje ona ipak izaziva nesanicu. Ako ste ljubitelji čaja dobro je napraviti pauzu nakon nekoliko dana uzastopnog pijenja. Ako učestalo koristite neke proizvode s metvicom poput žvakačih guma lako možete primijetiti da vas boli želudac ili vam pak curi nos kao rezultat prenadraženosti mentolom. Ako ju pak držite u bočici s vodom ili vrču na stolu promijenite je nakon nekoliko dana jer se obično toliko udomaći i pusti korijenje. Zasadite ju onda negdje oko kuće, na balkon ili u teglu na prozor. Od samo jedne male grančice ubrzo ćete uživati u cijelom busenu metvice. Svejedno hoćete li ju koristiti za čaj, mohitose ili kako drugačije ona će uporno rasti i povremeno vas razveseliti svojim mirisom. Svakako je se sjetite ako poželite "nešto" za razbuđivanje. Metvicom pometite probavne tegobe. Naučite prepoznati metvicu zbog sebe.








nedjelja, 26. ožujka 2017.

Naše male divljine

Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze


"Putovanje kroz divljine je osnova za rast i sazrijevanje ljudskog duha." Steven Callahan

Istražujući svijet oko sebe otkrivamo i sami sebe. Mnogi "pravi" putoholičari tako obilaze svijet zalazeći u najskrivenije i najegzotičnije dijelove u potrazi za iskonskim. U potrazi za avanturom. Za istinskom divljinom skrivenom iza predstava za turiste i poznatih ruta. Naše se gojzerice za sad moraju zadovoljiti puno kraćim lutanjima. Tek nekoliko sati po obližnjim šumama. Uglavnom vikendom i praznicima. Iako bi naša srca potegnula puno dalje, male gojzerice naše djece izdrže tek nekoliko kilometara off road po šumskim stazama. No, istražujući tako u našim malim skitnjama otkrivamo svoje male divljine. 

Možda nemate vremena. Vikendom su rođendani i okupljanja, razne obaveze i planovi, sve što se ne stigne preko tjedna, napokon malo mira i izležavanja... istina, ako želite tako. Ali, kažu mudri da uvijek ima vremena za ono što voliš. Mi jednostavno previše volimo život. Teško si opraštam ako mi vrijeme nestaje. Ono k'o za inat nekad tako nemilosrdno curi kao da ga guta neka nevidljiva crna rupa. I nikad ga nema dovoljno. Barem ne za ono što bismo sve htjeli. Krademo tako vrijeme kad god stignemo. Nekad čak i preko tjedna odlutamo u potragu za nekim gljivama, kestenima, biljem ili loveći motive. Hvatajući duge sjene ovog prkosnog jesenjeg sunca. Praznimo se od negativne energije i punimo baterije. Djeca se moraju istrčati i nadisati svježeg zraka. To je bar pola zdravlja. I sami smo drugačiji. Mirniji. Sretniji. Ispunjeniji. Hodajući se često uhvatimo u koštac s nekim svojim demonima i mislima što nas opsjedaju. Ili pronađemo rješenje ili ih jednostavno stavimo u drugi plan. Fokusiramo se na ono bitno. Na život. Obitelj. Djecu. Sebe. 

Pod nebom na proplancima sasvim su jasne granice bitnog i nebitnog. Očišćeni od buke koja nas svakodnevno guši samo hodamo, dišemo i izdišemo bez posebnih tehnika opuštanja. Svakim udahom osjećamo svoj rast, a izdahom postajemo svjesniji sebe. Jasnije vidimo. Daljine nam pomažu da konstantno vježbamo oko mijenjajući fokus. Stječemo kondiciju. I probava je bolja. Uvijek lagano preplanule puti stvaramo zalihe vitamina D. Noću lakše tonemo u miran san. Učimo djecu da je normalno upoznavati svijet i da Pokemoni ustvari ne postoje. Pokazujemo im pravu hranu bez etiketa. Opušteni smo i neopterećeni materijalnim. Jednostavno postajemo bolja osoba. Najbolja verzija sebe.  

Zato je najbolje kad nemate vremena otići u prirodu. Ne mora biti baš šuma. Ili neka divljina. Može biti i neka vaša mala divljina koja je skrivena tek s druge strane nasipa ili u šumarku kraj potoka, na brdu iza kuće ili poljanama još malo iza brda. Otkrivajući te male divljine sigurno ćete otkriti i pravog sebe. Možda je vaš pravi ja skriven iza nekoliko slojeva problema i gradske prašine, zatrpan računima i stisnut od stresa umjesto da diše punim plućima, trči i poskakuje loveći pahulje svilenice ili maslačka. Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze, da ukradem citat s bespuća interneta...



Cikorija - priča o kavi je uvijek priča o prijateljstvu

Cikorija

Nema za mene nijednog cvijeta čija je modrina neobičnija i ljepša od cvijeta vodopije: ona ima istodobno uznemirujući i božanski sjaj neba sjevernjačkih slikara - Varmeera van Delfta, naprimjer." Moj herbar zdravlja, Maurice Messegue

Dok se vozim kroz Lonjsko polje jednom uskom cestom koja spaja dva sela mojeg djetinjstva razmišljam koliko me taj kraj usrećuje. Ne znam kako bih to riječima zapravo opisala... kao da su bezbrojni djelići srca porazbacani po poljima, skriveni pod grmove šipka, zapleteni u paučine ili lebde naelektrizirani pod dalekovodima zakorjenili tamo. Sigurna sam da ih nikako ne mogu sakupiti i da će zauvijek ostati tu. Iako je ta cesta slična milijunima drugih takvih puteva, za mene je ona posebna i nepogrešivo bih je prepoznala ili bi zapravo ona prepoznala mene? Koliko god daleko otišla od nje uvijek ću tamo negdje pripadati. Bila bih previše sebična kad bih se ljutila što je još jedna moja prijateljica otišla iz Hrvatske. I od mene. I od svojih šumaraka. Sigurna sam da će pronaći sreću kud god išla jer je vrlo pametna i snalažljiva, ali se bojim da je i njeno srce ostalo razasuto u nebrojenim djelićima koje nije mogla spakirati u kartonsku kutiju.

Nije mogla spakirati i naše prijateljstvo. Beskrajne razgovore, svakidašnje jadikovke, školske priče dvije učiteljice, cijelu filozofiju o muževima, djeci, ručkovima, blendanjima, šopingu... sve je to otopljeno u našim "kavama". Ne baš onim klasičnim turskim kavama već čajevima i biljnim kavovinama. Ali to je skroz sporedno. Jer su nas te kave svakodnevno spajale i nismo se trovale kako kavom tako ni ogovaranjima. Držale smo se pozitive. Bile smo psihoanalitičarke jedna drugoj. Kod nas kava znači veliku toplu riječ: PRIJATELJSTVO.

Sad bi ona rekla da dramatiziram i da je sve isto. Al nije... samo sreća da su tu virtualne kave i mobiteli pa da se ne otopi i naše prijateljstvo. Pa su mi utjeha oblaci koji tako plove modrinom neba i utješno nas povezuju. Dugačak je to uvod u priču o kavi od cikorije, al' dugo je i naše prijateljstvo.

A, ta cikorija! Raste uz te prašnjave puteve i naginje se na samu cestu pa je i kotači često gaze. Valjda joj je dosadno ako nije u središtu zbivanja. Ne da se ona jer je žilava i čvrsta. Neočekivano debele stabljike koja naraste iz one proljetne salate slične maslačku. Vodopija joj je drugo ime ne bez razloga. Vjerojatno popije više vode i od mene.  Baš kao da se samo nebo otopilo u nježnom joj cvijetu. Tolike nijanse plave u samo jednom cvijetiću. A pravilnih svilenih latica onako izrezbarenih pri vrhu - čisto savršenstvo. Bude ti žao kad se ubrzo zgužvaju pa ih zamjene drugi. Jedan je od rijetkih čija je modrina najintenzivnija ili rano ujutro ili pred sumrak. Baš kao da krade tu nebesko plavu boju i skriva ju noću u svojim laticama. Od njenog korijena radi se kava. Takvu su kavu pili naši stari. To nije ona kava što se pije na popularnim špicama i mondenim kafićima. Tamo se pije nes, kave s okusima i umjetnim zaslađivačima,  A ova kava od cikorije osim što je zdrava za našu dušu ako je pijete s prijateljicom obnavlja i krv i potiče rad jetre i žučnog mjehura. Dakle cijeli organizam ima dobiti. Odlična je za detoksikaciju. Sadrži inulin, čitaj: pogodna za dijabetičare. Kava, a nije na crnoj listi. Još ne izaziva ni ovisnost. Pa vi vidite kakav vam je okus. Naravno za one koji bi sve odmah postoji i instant varijanta pa nema kuhanja. A postoje i druge biljne kave slične cikoriji: ječmena kava, kava od žira, mješavine... mislim da ih ima popriličan broj pa tako i raznih okusa. Ako već pijemo kavu bolje je popiti neku takvu. Isprobajte i ne budite rob navikama. Budite slobodni. Učvrstite svoje korijenje poput cikorije, ali bar cvjetovima svakodnevno sanjajte nebesko plavetnilo. Živite svaki trenutak prije no što se cvjetovi izgužvaju. Pijte što želite, ali uvijek u društvu prijatelja jer onda se gorčina pretvara u slatku tečnost. Ona se vodopija uvlači u vaše srce i puni ga srećom, prijateljstvom. A dok ne gledate, zaneseni u razgovore ukrade vam komadić i otopi ga u svom crnilu.