srijeda, 1. veljače 2017.

Reset bjeline

 "Dan je bio neobično miran, davao je osjećaj da stvari idu tiho svojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova. Možda je to bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrim nebom, ako se dovoljno udalji od kuća i brbljanja." D. Gabaldon, Tuđinka

Jutarnja šetnja
Šetala sam nedavno kroz još neugaženu sniježnu stazu. Opila me bjelina i oštar jutarnji zrak. Uspjela sam misliti ni o čemu i osjetiti mirnoću tih trenutaka. Pratio me tek škipavi zvuk mojih gojzerica što su prtile krivudavu stazu. Okrenula sam se u jednom trenutku tek da provjeim koliko sam odmakla od Planinarskog doma na Omanovcu. Vrijeme je ponekad vrlo varljivo. Godila mi je osama. Pogled mi je vrludajući po savinutim granama klizio osunčanim procijepima i zapinjao u svježim tragovima životinja koje su se jutros ustale prije mene. Bila sam sama ali ne i osamljena. Tišinu bi presjekao ptičji cvrkut ili snijeg koji je oslobodio granu od svoje težine. Zaboravila sam na uloge u stvarnom životu. Neko vrijeme nisam bila ni mama već lovac na tragove. Uživila sam se u pogađanje koji trag pripada kojoj životinji. Miš ili vjeverica? Ovaj je pak sigurno zečji. Lisica! Pa sitni tragovi dvije srne. Gdje li se samo skrivaju kad ih moje oči ne vide? Osjećajući prisutnost tako predivnih šumskih bića bilo mi je žao što me se boje. Ja sam za njih ipak još samo jedan čovjek. Neprijatelj. Zato valjda nisu riskirale. Tako smo se družili bez riječi, bez da se vidimo. 
Onda mi se pogled zapleo u plavetnilo. Najradije bih se pretvorila u vlastiti dah i spojila s oblakom. Bez tijela. Potpuno slobodna. Ja. 

Potrebno nam je takvo čišćenje od užurbanosti života, wifija, prometa i ljudi. Reset misli. Udah i izdah. Oslobađanje. Energija prirode koja puni naše baterije. A nas pomlađuje. Daje nam polet i proširuje granice. Sve postaje moguće. Odluke su tako lagane. Sve je lijepo i romantično. Savršeno. 

Onda me zvuk mobitela prenuo. Ulovio je signal i počeo me uvlačiti u svoj virtualni svijet poruka i sličica.  Svojim sitnim zvukom podsjetio me da u njemu žive stotine ljudi. Narušio je moju osamu. Trebala bih se vratiti - mahinalno sam pomislila, a onda sam ipak odlučila "ukrasti" još malo tog mira. Komadić neba. Udahnuti svježinu oštrog zimskog zraka. Upiti svjetlucanje sniježnih kristalića. Baciti se u tu mekoću i prepustiti joj se. Pohraniti taj mir negdje duboko u sebe na tajno mjesto pa da ga mogu ponovno pronaći kad gungula i metež ljudskih poslova dođe do granice izdržljivosti. 

Zašto se "opuštamo" gledajući TV? Zašto skrolamo po instagramu? Zašto uporno bježimo od takve čiste i zdrave energije? Zašto uvijek žurimo? Zašto mislimo da smo pametniji od ostalih bića? Zašto smo uništili stvarne veze zbog virtualnih? Zašto ne ostavite svoje stope u snijegu i ugazite svoju stazu kojom još nitko nije prošao? 



ponedjeljak, 9. siječnja 2017.

Duh divljine

Suhi cvjetovi kanadske zlatnice 
Šetali smo uz rub šume gazeći suhu, smrznutu, nikad košenu travu. Koračali smo preko zaleđenih lokvica i divili se zrakama sunca koje su stvarale čarobne zlatne rubove na suhim cvjetovima kanadske zlatnice. Odjednom uznemiri nas iznenadno i jako šuštanje lišća u neposrednoj blizini. Kao da je iznenada nešto palo s neba.  Glave su se instinktivno okrenule u tom smjeru. Uz sam rub šume, iz svog malog zaklona, niti deset metara od nas iskočila je uplašena srna. Već za dvije do tri sekunde bila je daleko od nas. Zamicala je strelovito za stablima dok ju šuma nije potpuno sakrila. A mi? Uzbuđeno gledamo u smjeru gdje smo ju zadnji put ugledali sve ne bi li ju još jednom vidjeli. Očarani smo i sretni zbog tog nesvakidašnjeg prizora. Prekrasna je. Nevjerojatna. Zapanjujuće brza.

Kad god ugledam divlju životinju u njenom prirodnom okruženju obuzme me osjećaj nevjerojatne sreće. Tako je bilo otkad znam za sebe. Sova preleti bešumno iznad moje glave, kuna trči prema meni i traži gdje bi pobjegla, vjeverica pored mene potrči uz stablo, sokol iznad moje glave u borbi s vranom, crna roda leti uz moj bok dok vozim bicikl, košuta koja bezbrižno pase na samo nekoliko metara od nas… scene prelijepe da bi ih se ikad zaboravilo. Znali smo povremeno uzbuđeno reći: „Tu su! Još uvijek su tu!“. I baš u tim trenucima sve je na svom mjestu baš onako kako bi trebalo biti.
Taj osjećaj ugode i uzbuđenja potraje dugo i osjećam se tada dijelom te prekrasne prirode. Sretan sam jer još postoje dijelovi prirode koji nam daju taj osjećaj. Upravo taj osjećaj tjera nas na lutanja i svako malo pojavi se, iza šumarka, na proplanku, u sjeni drevnih borova i ostane tu, u srcu, zauvijek zabilježen - trenutak za pamćenje.
Puh na Velebitu
Uvijek sam se oduševljavao prirodom u svim njenim oblicima. Njena ljepota i sklad su me uvijek privlačile, a njena surovost i snaga ostavljale bez daha. Ipak činilo mi se pretjeranim grliti stabla i maziti lišće, kao što nisam nikada imao potrebu uspostavljati bliskiji kontakt sa životinjama.  U prirodi maženje životinje može imati samo negativne posljedice. Ostavljanje svog mirisa na mladuncima može ih izopćiti iz obitelji ili gore. Draganje ptice može za posljedicu imati skidanje dragocjenog zaštitnog vodonepropusnog sloja na perju bez kojeg će životinja imati velikih, po život opasnih problema u slučaju kiše. Divim im se i drage su mi, ali ipak volim taj odnos međusobnog poštovanja s određene distance bez previše razmjenjivanja nježnosti bilo da se radi o „ljubimcima“, pripitomljenoj ili divljoj životinji.

Srna radoznalo promatra iz trave spremna na bijeg
Prije dosta godina na služenju vojnog roka proglašena je uzbuna. Naravno, radilo se o vježbi, a naš je zadatak bio organizirano otići što dalje od vojarne na za to predviđeno mjesto. Bilo je rano jesenje jutro, a mi smo stajali na livadi uz sam rub šume. Moj vod, nepomičan, u maskirnim uniformama bio je potpuno nevidljiv. Sunce se tek trebalo pokazati, izmaglica je još lebdjela iznad livada, a preko polja trčao je srndać. Svojim dugim elegantnim skokovima brzo se kretao ravno prema nama, sve bliže i bliže i protrčao bi između nas da jedan od vojnika nije podigao pušku u zrak, kao ciljajući na njega i glumeći da je lovac. Životinja je, naravno, isti tren naglo promijenila smjer i otrčala koliko je noge nose daleko od nas. Vojnik je sav u žaru trenutka prokomentirao: „E, šteta što nemamo municije. Sad bi' ga okinuo bez problema.“  Zar stvarno? To je sve od cijelog prizora? Koliko se samo razlikuju naši doživljaji? U tom srndaću vidio sam prirodu u svom izvornom obliku. Duh divljine koji svojom elegancijom, spretnošću i brzinom ostavlja bez daha. Ma, zar je moguće da su neki drugi vidjeli samo izvrsnu priliku za ubijanje za nepotreban komad mesa. Zar su propustili svu onu divotu? Drago mi je da ja nisam.


ponedjeljak, 3. listopada 2016.

Bazga - mirisi i okusi djetinjstva

Bazga je Božicino drvo, ne pali ga ili bi se ukleti mogao.
Kad sam ja bila mala igrali smo se indijanaca, vozili bicikle, stalno bili vani, obožavali smo sve vrste životinja, valjali se po travi, gradili gradove u pijesku, kuhali otpalo lišće i pekli kolače od blata, pili sirup od bazge...

Imali smo samo jedan grm bazge koja je rasla uz vrt, na međi, u sjeni susjedove drvene štale. Meni se uvijek činilo da je taj grm čaroban jer je mama od njega svake godine napravila oko 25 litara soka od bazge tj. sirupa od njenih bobica. Bobice su bile krupne a nakon što smo ih mama i ja skinule s peteljki ruke su nam bile ljubičaste i meni je to bilo divno. Kasnije smo na bunaru prale ruke i skidale boju tatinom pastom za ruke. Ta je pasta skidale sve: od masnog mazuta do sirove nafte al boja od bazginih ljubičastih bobica bila joj je izazov. Tako sam još nekoliko dana pomalo skrivala ruke od pogleda dok se ne bi vratile u normalu. Više mi je bilo žao maminih inače savršenih ruku. Bobice se mogu skidati i vilicom ili češljem a ruke možete zaštititi običnim rukavicama no nekako mi se taj dodir sviđa. Uz malo soka limuna i sode ako odmah operete toplom vodom koža će biti kao prije. 

I danas uz svu moguću pomoć aparata i sokovnika koje napokon imam sirup od bazge radim i dalje isto kako ga moja mama radi čisto iz straha da mu nekim slučajem ne promijenim okus i izgubim to dragocjeno madeleinovsko sjećanje na djetinjstvo utopljeno u čaši bazginog soka. Sirup je nevjerojatno sličan sirupu od kupina no ima neku prepoznatljivu sumporastu notu za koju ne bih znala reći hoće li se svidjeti svima. No upravo je to pravi okus i opis bazge: tajni napitak koji je izuzetno zdrav. Naime, može pomoći kod gripe i prehlade. Tek nekoliko zrelih bobica dovoljno je da otjera gripu već kod prvih naznaka no previše bobica može izazvati proljev ili probleme  s probavom. Također se koriste samo zrele bobice a preporuča se i njihovo kuhanje kako bi njihov otrov bio bezopasan za čovjeka. Tako je to u prirodi neke izuzetno ljekovite biljke sadrže i malu količinu otrova? Jing i jang. Tako nas priroda podsjeća da budemo skromni i umjereni. Ništa nije ni dobro ni zdravo u velikoj količini. Tako svaki plod ili sjeme sadrži barem malenu količinu "otrova" kako bi spasilo sebe da ga u potpunosti netko ne pojede. Čisto preživljavanje. I mi ljudi imamo sigurno otrova u sebi, a ponekad nas neki nagon za preživljavanje ili zaštita potomaka natjera da izbacimo taj otrov iz sebe. Najčešće  ipak riječima, no i one su vrlo moćne.

Recept za sirup od bobica: Zrele bazgine bobice prokuhati u vodi u omjeru 1:3 u korist vode. Procijediti ili propasirati pa u sok dodati limun ili limunsku kiselinu po želji te šećer (najbolje smeđi u omjeru 1:2 u korist soka ili 1: 1 ako volite gusti slatki sirup) otopite šećer i sirup ponovno zagrijavajte do vrenja a onda ga prelijte u staklene boce i čuvajte na hladnijem mjestu. Od takvog sirupa može se napraviti džem ili žele ako se smanji količina vode i doda želin kod drugog kuhanja. Baš me takvim domaćim džemom nedavno razveselio prijatelj iz Češke. 

Čaj od bazge je ukusan i potiče znojenje i zato se koristi Za snižavanje previsoke temperature kod djece i odraslih. A ugodna je i kupka u bazginom čaju (cvijet) koja ima isti učinak kao i čaj ali je pogodna za snižavanje temperatura kod male djece. 


U proljeće i jesen na drvetu bazge može se primijetiti i jedna zanimljiva želatinasta gljiva boje. Gljiva je poznata pod nazivom Judino uho i jestiva je no pripremite se na kiselkast okus. Ako ju pak ne želite jesti možete uživati u njenoj posebnoj ljepoti i neobičnosti. Podsjeća naime na ljudsko uho. Možda tako pomaže bazgi da bolje osluškuje šumu kako bi se probudila na vrijeme i svojim zanosno bijelim čipkastim cvjetićima privukla pčele.


Sirup od cvijeta bazge također je i zdrav i ukusan, no njega možemo raditi tek u proljeće kad bazga cvjeta.  Tada se cvijet može brati za čaj tj. za sušenje ili možete od cvijeta napraviti ukusan desert umakanjem cvijeta u smjesu za palačinke i prženjem u ulju. Za sirup je potrebno ubrati cvjetove i odstraniti što je moguće više peteljke. Nježne bijele cvjetiće potopiti u vodi preko noći s narezanim limunom. Sutradan zagrijemo procijeđenu otopinu i dodamo šećer. Neki dodaju med a drugi zaslađivač poput agavinog sirupa. Ako ne želite dodati šećer ni bilo koji drugi zaslađivač sirup može stajati u hladnjaku do 3 dana ili ga jednostavno u plastičnim bocama požete zalediti. Taj recept je toliko poznat da za sve hladne izrade sirupa se jednostavno kaže da se radi kao i sirup od bazge!

Valja reći da postoji više vrsta bazge a mene se posebno dojmila crvena bazga koju sam prvi put vidjela na Velebitu prije dvije godine. 

Iz nekih pomalo sentimentalnih razloga ostavili smo bazgin grm da nam štiti naše povišene gredice od prejakog ljetnog sunca. Neki nam je unutarnji glas šapnuo da ga pustimo da živi. Sad nas i hrani i čuva naše povrće od žege. Bazga je drvo i koje u paganizmu ima sveto mjesto. Smatra se drvom Božice vjerojatno zbog svojih regenerativnih sposobnosti da se brzo oporavi i regenerira. Stih iz Vještičje pouke glasi : 
"Bazga je Božicino drvo, ne pali ga ili bi se ukleti mogao."