srijeda, 10. siječnja 2018.

Proljetna šetnja u siječnju

Pogled s Plešivice na 779m/nm

Južina je ovih blagdana otopila nade o bijelom Božiću. Zemlja se ugrijala i priroda se probudila. Nije baš ni imala neki odmor. Tek što je dremnula na trenutak propuplale se grančice, rascvjetale se proljetnice, niknule mlade biljke i čini se da je proljeće uranilo... No, jedna lasta ne čini proljeće. Zima je zapravo tek počela, a vrijeme se može naglo promijeniti. Prije nego što sjeverni vjetar donese hladne dane mi smo iskoristili ovo suho proljetno vrijeme i u 22 049 koraka obišli Okić. 

Prije 8 godina krenuli smo s istog prijevoja Poljanice od Lovačkog doma "Srndać" samo je tada bio snijeg koji je iznenadio baš za Fašnik. Prteći narnijske bjeline Samoborskim gorjem prema vrhu Oštrc gazila sam opreznije nego inače jer sam bila trudna. Sada smo s djecom pratili markacije prema Okiću birajući atraktivne staze po hrptu gore. Zrak je mirisao na proljeće. Jakne smo ubrzo skinuli da se ne oznojimo. Pod nogama nam je šuštalo lišće a sunčeve zrake prošarale su šumu sjenama. Veseli i puni energije pričali smo i pjevušili. Park prirode svakim je korakom dokazivao svoju posebnost i ljepotu. Divili smo se bezbrojnim cvjetovima bijelog kukurijeka. Ogromne snježnobijele glave rasule su se svuda oko nas pa smo pazili da ih ne gazimo ali smo često zastajkivali kako bi ih forografirali. Naišli smo i na drugo zaštićeno bilje poput veprine, božikovine, jetrenke, jaglaca, visibaba i erike. Ljeske su pustile svoje nove rese i djeci je bilo zabavno protresti grančicu kako bi njena žuta "magija" zaprašila zrak. Nije bilo puno vremena pa smo se kratko zaustavljali putem. Na više mjesta staza se spuštala naglo i gojzerice su lako proklizavale pod nesigurnim slojem lišća. Šuma je izmjenjivala svoja lica jer smo vijugali čas po osunčanom hrptu, čas kroz vododerinu u sjeni, pa kroz sedlo ili preko kamenitog uspona. Pred nama su se prostirali vidici od kojih zastaje dah. Pogled iznad magle i oblaka od vrha Plešivice na 779 metara nad morem bio je još dojmljiviji kad smo se popeli na vidikovac. Ponijeli smo i kartu pa smo uz pomoć dalekozora usmjeravali i orijentirali kartu kako bi poučili djecu kako se služiti time. Niti najbolja oprema ne pomaže ako se njome ne znaš koristiti. Istina da je ovakav obiteljski izlet zaista kavalitetno provedeno vrijeme s djecom no to je i rezultat puno uloženog truda i ljubavi. Čini se logično da djeca vole prirodu no vremena su nas izmjenila i povratak prirodi i životu u skladu s njom nije uvijek jednostavan. Evo, što zapravo mislim kad to kažem: 

U silnoj želji ponekad smo odviše "hrabri" i precijenimo svoje mogućnosti. Namjerno smo odabrali teže ali zanimljivije staze no kako nismo nikad prije kročili njima nismo bili spremni na STRMI spust po Pećinama. Naša su djeca navikla na cjelodnevna planinarenja ali ovo je bilo previše i nakon par koraka jednostavno smo zaključili da se moramo vratiti. I samo jedno proklizavanje moglo bi biti kobno. Lijepo smo se vratili i odabrali sigurniji spust.

Uspoređujući kartu i vrijeme koje nam je bilo potrebno već smo na pola puta zaključili da nećemo uspjeti obići stari grad Okić koliko god se trudili. Jednostavno smo bili sporiji od vremena na crvenim planinarskim tablama. Ako je hodanje po šumi samo rekreacija i izmjera vremena prolaska gubi se svaki smisao boravka u prirodi. Otišli smo radi opuštanja i doživljaja gdje dodatan stres nije poželjan. 

Moj je šestogodišnji sin nosio svoj mali ruksak gdje je sam spremio opremu koja je uključivala: vrećicu za pronalaske (jer želi biti istraživač), mali dalekozor da bolje vidi daljine, fire steel (metalno kresivo za potpalu vatre), vodu i grickalice. Cijelim je putem veselo trčkarao, penjao se sam, sakupljao i igrao se istraživača. No, kako je put bio duži od očekivanog svladao ga je umor i bezvoljnost pa smo ga zabavljali, nosili njegove stvari, a onda nosili i njega pred kraj. Tako je to s djecom.

U planinarenjima često uz svu moguću pomoć markacija, karte i mobitela (koji najčešće prvi postane suvišan jer često nema signala na planinama) nađete se u problemu kad treba odlučiti kojim putem. Najsigurnije je upitati nekog domaćeg. Samoborsko je gorje kolijevka planinarstva i vikendom ima sigurno više onih koji u gojzericama obilaze okolna brda i upijaju predivne vidike. Ponedjeljkom pak nema žive duše. Ne rade ni Planinarski domovi. Putem smo sreli samo dva čovjeka s psima koji su išli u suprotnom smjeru i jednog starijeg čovjeka koji je traktorom izvlačio drva iz šume a jedna mu je guma na prikolici bila ispuhana. On se nije oko toga zabranjavao već je iskusno zaključio da će izdržati do kuće. Mi njemu nismo mogli pomoći ali on je nas usmjerio na pravi put. 

Kad smo odmorili kod Planinarskog doma pod Okićem bili smo već umorni a valjalo se još i vratiti do auta. Izvrtila sam nekoliko scenarija u glavi ali svaki je isključivao pogled sa zidina starog grada obasjanog sutonom. Savršeno mjesto i vrijeme za sungazing, ali nije bilo vremena već samo tiho obećanje da ćemo se vratiti. Nema smisla žaliti za propuštenim zidinama koje su tamo već stotinama godina jer sam sigurna da će još dugo biti tamo i da imamo vremena vratiti im se. One su preživjele razne igre prijestolja o kojima ćemo u nekoj drugoj priči. 

Uz žubor potoka krenuli smo drugom stranom prema sutonu. Sunce se brzo utapalo u jedno planinsko sedlo a mi smo se vukli cestom natrag. Pazili smo da se ne oznojimo pa smo se više puta skidali, ponovno oblačili, kačili smo jakne i kape za ruksake i na kraju zaključili da smo jednu kapu izgubili. Bilo je tu i suza jer djevojčice koliko god voljele šumu i prirodu jako vole i svoje svjetlucave kape sa mucastim cofekom. Zadnji dio puta gledali smo u obrise samoborskog gorja koji je djecu podsjetio na božicu Tefiti iz Vaiane. Pridružio nam se i pas koji nas je zabavljao jer je cijelim putem piškio obilježavajući teritorij pa je dobio nadimak Piško. Bila sam uvjerena da će djeca zaspati u autu premorena, no nisu. Puni doživljaja smijali su se i glupirali cijelim putem do Samobora pa smo kratko prošetali slatkim uličicama samog centra i naravno pojeli kremšnite. Dok smo koračali kamenim kockicama obećali smo sami sebi da ćemo obići te stare gradove koje smo sad propustili. Možda se čak i prespavamo u jednoj od onih drvenih kućica kao iz bajke. Jednog ćemo dana prelaziti i puno dulje staze. Možda čak i onu poznatu hodočasničku do mjesta Camino de Santiago no do tada ostajemo na našim brdima, gorjima i planinama. Ima ih toliko da je teško izabrati. Dok mi planiramo naša se djeca vesele novim istraživanjima i naravno novoj kapi.

"Preporodom duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger
























utorak, 9. siječnja 2018.

Zimska idila


Zimska idila u šumi

"Ne trebamo nove krajeve, nego nove oči da ih vidimo." M. Proust

Prošli smo ovom stazom nekoliko puta i ponovno nas zove. Iako nismo stranci uvijek nas dočeka nekako drugačija, a niti mi nismo isti... To je ona ista staza o kojoj sam pisala u Kesten pričama. Sjeverac je donio snijeg i ona se transformirala. Zabljesnula je bjelinom, pojačala svoje uspone, osmislila nove prepreke i pokazala svoje zimsku čaroliju. 

I tako smo odlučili prošetati novim snježnim stazama. Djeca su bila na rođendanu u susjednom selu dok smo mi prtili snijeg prema planinarskom domu. Krenuli smo kasno popodne pa se nismo imali namjere zaustavljati kako bi se stigli spustiti prije noći. U priči, ali i povremenoj tišini, koja nam je često tako potrebna da bi se odmorili od svakodnevice otvorili smo svoje "nove" oči i dopustili da nas ponese ova zimska idila. Snijeg je prekrio boje koje su se tu do jučer prelijevale u svim nijansama jeseni. Ali tonovi bijele čudesno su se mijenjali kroz nebrojene nijanse prema modroj. Tako smirujuće. Jednostavno lijepo. Pedeset nijansi bijele. I više. Svjetlucale su jedino  pahuljice dok je šumska staza polako ali sigurno tonula u svoje bajkovite slojeve izmaglice koja se spuštala na nas. Drveće je matematičkom točnošću bilo zasipano snježnim pokrivačem. Gledajući te goleme gole divove pretpostavljamo da je kut padanja bio gotovo okomit. Table koje su služile kao putokaz nisu se vidjele. Znali smo ih prepoznati tek po obliku jer smo znali točno gdje bi trebale biti. Neke od njih smo i mi postavljali i crtali markacije prije desetak godina. Pridružio nam se pas Pikica koji često prati planinare "žicajući" neki zalogaj putem. Bio je prilično veseo i jurio je uokolo naganjajući samo njemu čujne zvukove, a mi smo mogli tek nagađati što ga je privuklo. Trebalo nam je neko vrijeme da nam se misli očiste od onih uobičajenih briga i da nas preuzme magija puta pa da misli krenu nekim drugim smjerom. Snijeg je djeci tolika radost a nama je uglavnom briga oko cesta i auta pa je ugodno povremeno oživjeti tu dječju zanesenost i razigranost. Osjetiti mladost svojeg duha kojeg je zatrpalo previše toga. 

"Najbolje ideje sinu dok hodamo." F. Nietzche

Nažalost, nismo popili čaj u domu kako smo planirali jer je bio zatvoren. Pretpostavili smo to već ranije po jedinim tragovima na stazi koji su bili okrenuti u suprotnom smjeru od našeg pa se nismo previše razočarali. Umjesto čaja pojeli smo nekoliko mandarina i nastavili dalje kružnom stazom dolje. Dnevna svjetlost polako je iščezavala, a mi smo bili zabavljeni preskakivanjem i provlačenjem kroz granje. Snijeg je povijao tanje drveće i granje i osmislio pravi poligon za neku igru tajnih agenta. Nešto poput onih laserskih prepona što se sad reklamiraju kao i ostale sile gluposti kao savršen dar za vaše dijete. Kako proći a da te ne zasipa snijeg? Tako smo laganim drmanjem grana budili drveće kako bi podiglo svoje grane i oslobodilo nam prolaz. To je totalno funkcioniralo. Moram priznati da smo se zabavljali i pomalo mi je bilo žao što djeca nisu s nama jer znam da bi se i njima to jako svidjelo. Ipak, nama roditeljima veliki je luksuz biti ponekad sam pa sam odagnala tu misao jednakom brzinom kako je i došla. Nismo ni primijetili da nas je noć već obujmila. Da nije te bjeline i prilagodljivosti oka već bismo bili u potpunom mraku. Ugledali smo svjetla Hrastovice koja se doimala poput onih starinskih čestitki za Božić. Nažalost, moj mobitel nema tako dobru kameru da bih to i zabilježila. Pikica se nekako smirila i nestalo je njene hrabrosti za jurcanjem. Stisnula se iza nas i nije više željela biti prva. Nekako smo do prve rasvjete i auta stigli taman u pravi tren. Sad bi bilo stvarno ludo biti usred šume, pomislila sam. Najviše zbog mraka jer bismo lako skrenuli sa staze i zalutali. Nikad me zapravo nije bilo strah divljih životinja čije tragove ponekad vidimo. I sad smo ih vidjeli u snijegu. Podsjete te da nisi sam. One su uglavnom toliko plahe da ih je teško i vidjeti. Drugi nas uvijek pitaju zar se ne ne bojimo zmija, škorpiona, kojota i drugih životinja ovisno o kojoj lokaciji se radi. Iako već dvadesetak godina dosta intenzivno "lutamo" po šumama i planinama nikad nismo imali lošeg iskustva sa životinjama. Vidjeli smo koji put poskoka i druge zmije ali one su vidjele nas prije. Vidjeli smo i medvjede, i srne, i veprove, divlje svinje s mladima ali i one bi nas tek pogledale i nastavili bismo svatko svojim putem. Jedino čega me oduvijek bilo strah, a to nitko ne pretpostavlja jest čovjek. I to ne bilo koji čovjek nego čovjek - lovac što uglavnom šeće s puškom u namjeri da ubije nešto. Puškom i ćuturicom.  Vidjela sam i čula previše puta njegovu prisutnost u šumi. Osjetila sam tišinu nakon pucnja i strah koji se poput zvučnog vala proširi šumom. Tužna što su preuzeli šume i ljuta što utjeruju strah životinjama. Zato nam nitko od životinja ni ne prilazi. Previše se boje za svoj život. Ta superiornost čovjeka nad drugim bićima dokazuje samo našu općenitu neosviještenost. Ne bi se puno ljudi složilo sa mnom, znam. Zaista ne volim vidjeti lovca u šumi koliko god on bio pozitiva u bajci o Crvenkapici. Bila sam sretna što ih ovaj put nismo čuli u šumi i mogli smo opušteno šetati. 

Pikica je lajala i nije nas htjela pustiti da odemo. Pripitomljena životinja toliko je drugačija od divlje. Neprirodno drugačija, ako mogu tako reći. Sigurna sam da će nam se pridružiti i neki slijedeći put.  


"Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača." Ibn Batuta









Zimska idila - link na video













petak, 8. prosinca 2017.

Ružmarin - dodir novih početaka

Danas je južina. Sve lamata vani u naletima vjetra. Promjena. Jučer je je u ovo doba bilo još sve zaleđeno i bijelo od mraza. Vjetar huči kroz "zid" topola što su se gologlave stisle uz nasip rijeke Kupe. U jednom jačem zapuhu slomio je staru osušenu lipu i bacio je na cestu. Njeno je vrijeme očito prošlo jer se više nitko i ne sjeća da su se baš za nju vezivale lađe i čamci što su prije plovili Kupom. Služba za održavanje čistoće ispilila ju je u trenu da ne smeta. Koliko je dugo prkosila vremenu nitko neće provjeravati. Možda će tek iz zabave netko raširiti oči gledajući njene nepravilne godove u presjeku. Nije se lako oduprijeti prolaznosti. Početi iznova. Nisam se dugo zadržala vani jer tek što sam udahnula svježeg zraka i nabrala koprive za dva - tri dana poželjela sam se stisnuti uz kameni zid moje kuće i maknuti s vjetra. Još je i ugodno kako je bilo ove dane, pomislila sam. Mi, ljudi uopće nismo stvoreni za život na Zemlji. Bar ne u ovom pojasu. Svi drugi stanovnici su bolje opremljeni od nas. Mislim da se slobodno možemo diviti jednom običnom poljskom mišu koji sam samcat preživi cijelu zimu bez 15 metara drva i trgovačkih centara. Možda smo samo ovdje u jednom od svojih života?

A, i to bilje... gledam u rascvjetani ružmarin i ne vjerujem. Kad većinu bilja ofuri mraz, padne mu lišće i nestane cijelog nadzemnog dijela ružmarin prkosi hladnoći. Raširio je svoje zelene grančice i posuo se novim cvjetnim pupovima. Kao da ga uopće ne zanima "politika" prirode i hladan poput špricera mirno otvara svoje plave cvjetiće na ovom zubatom suncu. Otkriva svoju unutarnju ljepotu sanjajući plave snove novog svijeta. Moj idol! Dodir novih početaka... Morska rosa je prijevod imena s latinskog, a biljci pogoduje morski povjetarac donoseći potrebnu vlagu. Raste posvuda po Dalmaciji, a nije mu problem biti niti na kontinentu. Prilagodljiv je i mijenja svoj sastav s obzirom na mjesto gdje raste. Uvijek ispočetka...

Tko nije probao pečeni krumpir sa sitno sjeckanim svježim ružmarinom? Tko nije u svatovima protrljao njegovu grančicu i udahnuo njegovo eterično ulje? Tko nije pekao na gradele bez "metlice" ružmarina utopljenoj u maslinovom ulju i češnjaku? Ocat aromatiziran ovom biljkom posebno je osvježenje u salatama. U kuhinji je rado viđen začin makar i u nekoj već gotovoj mediteranskoj mješavini... Nije to samo zbog okusa i mirisa već zbog djelovanja na probavu i jetru, a i naše misli. Zamislite koja moć?! Još od doba starih Grka prati ga glas da poboljšava pamćenje i koncentraciju. Čaj spravljen od njegovih iglica čini nas mudrijima. Trebalo bi ga svakako posluživati za okruglim stolovima u saboru i raznim vijećnicama umjesto standardnih voda s okusima. A ako vam čaj nije tako privlačan zbog oporog kamforastog ulja dobro je njime oprati kosu i kao u onim reklamama riješiti se prhuti.

Njegovo pak eterično ulje podiže energiju. Kap ili dvije ulja ružmarina u toploj vodi nije visoka cijena protiv glavobolje, depresije i neprocjenjivog opuštanja od nakupljenog dnevnog stresa. Opuštanje mišića i otpust negativnih misli. Mnogi pak hvale vino od ružmarina kao uspješnog borca protiv živčanih bolesti. Otopina u alkoholu poznata je kao Mađarska vodica i koristi se za povrat osjećaja u ekstremitetima. Nije tajna da se i kod vjerskih obreda kadi protiv zaraze, bakterija i gljivica ili po još starijim vjerovanja protiv uroka. Možda ne bi bilo loše nakaditi ovaj naš Balkan pa da započne neko novo doba sreće, mira i blagostanja...

Ovaj je moj ružmarin izrastao iz grančice u poveći grm. Raširio se i zauzeo dobar dio prilaza u kuću kao da se namjerno podmeće kako bih ga uvijek dotaknula ili otkinula dio. Često to i radim. Uvijek mi odgovara malo mirisa mediterana za stolom. Brala sam ga i za svatove svojima jer je to tradicija, simbol vjernosti i ljubavi. Za nove početke u braku. Zrači i privlači ljepotom Dalmacije čiji me korijeni snažno drže za ovo tlo. Sjećam se jedne stare none koje je živjela u susjednoj kući. Zvali smo je šera Mare (Trebalo bi to valjda biti Šjora Mare, al' dobro.) Ista nas je bračka kala spajala po kojoj je ona predveče šetala stiščući neku kiticu aromatičnog bilja skupa s bijelom izvezenom maramicom i krunicom. Starica je bila sitna i često je tiho šaptala dok je govorila uvijek vezana tužnim i teškim uspomenama. Hodala je, molila, blago se smiješila, a duboki je joj je pogled i taj bremen na duši liječio miris bosiljka i ružmarina (murtile i rusmarina po bročki) što bi ga ubrala usput i prinosila licu mirišući ga za utjehu. Kako je samo znala? Ili se samo nadala boljem novom početku bez napornog muža i tuge? Nema već dugo šera Mare ni njezinog šapata, nema ni brojnih drugih iz te kale. Miris ružmarina ponio ih je u vječnost kad smo ih opraštajući se od njih poškropili kapljicama vode što su se otresle s grančice ružmarina.

"Oj, petrinjske uske staze, ružmarinom sađene... sadila ih moja draga koju sam ja ljubio..." stihovi su poznate petrinjske pjesme koji stoje na velikoj stucki simbolu lončarstva na ulasku u naš grad Petrinju