nedjelja, 26. ožujka 2017.

Naše male divljine

Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze


"Putovanje kroz divljine je osnova za rast i sazrijevanje ljudskog duha." Steven Callahan

Istražujući svijet oko sebe otkrivamo i sami sebe. Mnogi "pravi" putoholičari tako obilaze svijet zalazeći u najskrivenije i najegzotičnije dijelove u potrazi za iskonskim. U potrazi za avanturom. Za istinskom divljinom skrivenom iza predstava za turiste i poznatih ruta. Naše se gojzerice za sad moraju zadovoljiti puno kraćim lutanjima. Tek nekoliko sati po obližnjim šumama. Uglavnom vikendom i praznicima. Iako bi naša srca potegnula puno dalje, male gojzerice naše djece izdrže tek nekoliko kilometara off road po šumskim stazama. No, istražujući tako u našim malim skitnjama otkrivamo svoje male divljine. 

Možda nemate vremena. Vikendom su rođendani i okupljanja, razne obaveze i planovi, sve što se ne stigne preko tjedna, napokon malo mira i izležavanja... istina, ako želite tako. Ali, kažu mudri da uvijek ima vremena za ono što voliš. Mi jednostavno previše volimo život. Teško si opraštam ako mi vrijeme nestaje. Ono k'o za inat nekad tako nemilosrdno curi kao da ga guta neka nevidljiva crna rupa. I nikad ga nema dovoljno. Barem ne za ono što bismo sve htjeli. Krademo tako vrijeme kad god stignemo. Nekad čak i preko tjedna odlutamo u potragu za nekim gljivama, kestenima, biljem ili loveći motive. Hvatajući duge sjene ovog prkosnog jesenjeg sunca. Praznimo se od negativne energije i punimo baterije. Djeca se moraju istrčati i nadisati svježeg zraka. To je bar pola zdravlja. I sami smo drugačiji. Mirniji. Sretniji. Ispunjeniji. Hodajući se često uhvatimo u koštac s nekim svojim demonima i mislima što nas opsjedaju. Ili pronađemo rješenje ili ih jednostavno stavimo u drugi plan. Fokusiramo se na ono bitno. Na život. Obitelj. Djecu. Sebe. 

Pod nebom na proplancima sasvim su jasne granice bitnog i nebitnog. Očišćeni od buke koja nas svakodnevno guši samo hodamo, dišemo i izdišemo bez posebnih tehnika opuštanja. Svakim udahom osjećamo svoj rast, a izdahom postajemo svjesniji sebe. Jasnije vidimo. Daljine nam pomažu da konstantno vježbamo oko mijenjajući fokus. Stječemo kondiciju. I probava je bolja. Uvijek lagano preplanule puti stvaramo zalihe vitamina D. Noću lakše tonemo u miran san. Učimo djecu da je normalno upoznavati svijet i da Pokemoni ustvari ne postoje. Pokazujemo im pravu hranu bez etiketa. Opušteni smo i neopterećeni materijalnim. Jednostavno postajemo bolja osoba. Najbolja verzija sebe.  

Zato je najbolje kad nemate vremena otići u prirodu. Ne mora biti baš šuma. Ili neka divljina. Može biti i neka vaša mala divljina koja je skrivena tek s druge strane nasipa ili u šumarku kraj potoka, na brdu iza kuće ili poljanama još malo iza brda. Otkrivajući te male divljine sigurno ćete otkriti i pravog sebe. Možda je vaš pravi ja skriven iza nekoliko slojeva problema i gradske prašine, zatrpan računima i stisnut od stresa umjesto da diše punim plućima, trči i poskakuje loveći pahulje svilenice ili maslačka. Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze, da ukradem citat s bespuća interneta...



Cikorija - priča o kavi je uvijek priča o prijateljstvu

Cikorija

Nema za mene nijednog cvijeta čija je modrina neobičnija i ljepša od cvijeta vodopije: ona ima istodobno uznemirujući i božanski sjaj neba sjevernjačkih slikara - Varmeera van Delfta, naprimjer." Moj herbar zdravlja, Maurice Messegue

Dok se vozim kroz Lonjsko polje jednom uskom cestom koja spaja dva sela mojeg djetinjstva razmišljam koliko me taj kraj usrećuje. Ne znam kako bih to riječima zapravo opisala... kao da su bezbrojni djelići srca porazbacani po poljima, skriveni pod grmove šipka, zapleteni u paučine ili lebde naelektrizirani pod dalekovodima zakorjenili tamo. Sigurna sam da ih nikako ne mogu sakupiti i da će zauvijek ostati tu. Iako je ta cesta slična milijunima drugih takvih puteva, za mene je ona posebna i nepogrešivo bih je prepoznala ili bi zapravo ona prepoznala mene? Koliko god daleko otišla od nje uvijek ću tamo negdje pripadati. Bila bih previše sebična kad bih se ljutila što je još jedna moja prijateljica otišla iz Hrvatske. I od mene. I od svojih šumaraka. Sigurna sam da će pronaći sreću kud god išla jer je vrlo pametna i snalažljiva, ali se bojim da je i njeno srce ostalo razasuto u nebrojenim djelićima koje nije mogla spakirati u kartonsku kutiju.

Nije mogla spakirati i naše prijateljstvo. Beskrajne razgovore, svakidašnje jadikovke, školske priče dvije učiteljice, cijelu filozofiju o muževima, djeci, ručkovima, blendanjima, šopingu... sve je to otopljeno u našim "kavama". Ne baš onim klasičnim turskim kavama već čajevima i biljnim kavovinama. Ali to je skroz sporedno. Jer su nas te kave svakodnevno spajale i nismo se trovale kako kavom tako ni ogovaranjima. Držale smo se pozitive. Bile smo psihoanalitičarke jedna drugoj. Kod nas kava znači veliku toplu riječ: PRIJATELJSTVO.

Sad bi ona rekla da dramatiziram i da je sve isto. Al nije... samo sreća da su tu virtualne kave i mobiteli pa da se ne otopi i naše prijateljstvo. Pa su mi utjeha oblaci koji tako plove modrinom neba i utješno nas povezuju. Dugačak je to uvod u priču o kavi od cikorije, al' dugo je i naše prijateljstvo.

A, ta cikorija! Raste uz te prašnjave puteve i naginje se na samu cestu pa je i kotači često gaze. Valjda joj je dosadno ako nije u središtu zbivanja. Ne da se ona jer je žilava i čvrsta. Neočekivano debele stabljike koja naraste iz one proljetne salate slične maslačku. Vodopija joj je drugo ime ne bez razloga. Vjerojatno popije više vode i od mene.  Baš kao da se samo nebo otopilo u nježnom joj cvijetu. Tolike nijanse plave u samo jednom cvijetiću. A pravilnih svilenih latica onako izrezbarenih pri vrhu - čisto savršenstvo. Bude ti žao kad se ubrzo zgužvaju pa ih zamjene drugi. Jedan je od rijetkih čija je modrina najintenzivnija ili rano ujutro ili pred sumrak. Baš kao da krade tu nebesko plavu boju i skriva ju noću u svojim laticama. Od njenog korijena radi se kava. Takvu su kavu pili naši stari. To nije ona kava što se pije na popularnim špicama i mondenim kafićima. Tamo se pije nes, kave s okusima i umjetnim zaslađivačima,  A ova kava od cikorije osim što je zdrava za našu dušu ako je pijete s prijateljicom obnavlja i krv i potiče rad jetre i žučnog mjehura. Dakle cijeli organizam ima dobiti. Odlična je za detoksikaciju. Sadrži inulin, čitaj: pogodna za dijabetičare. Kava, a nije na crnoj listi. Još ne izaziva ni ovisnost. Pa vi vidite kakav vam je okus. Naravno za one koji bi sve odmah postoji i instant varijanta pa nema kuhanja. A postoje i druge biljne kave slične cikoriji: ječmena kava, kava od žira, mješavine... mislim da ih ima popriličan broj pa tako i raznih okusa. Ako već pijemo kavu bolje je popiti neku takvu. Isprobajte i ne budite rob navikama. Budite slobodni. Učvrstite svoje korijenje poput cikorije, ali bar cvjetovima svakodnevno sanjajte nebesko plavetnilo. Živite svaki trenutak prije no što se cvjetovi izgužvaju. Pijte što želite, ali uvijek u društvu prijatelja jer onda se gorčina pretvara u slatku tečnost. Ona se vodopija uvlači u vaše srce i puni ga srećom, prijateljstvom. A dok ne gledate, zaneseni u razgovore ukrade vam komadić i otopi ga u svom crnilu. 

Djeca - mali imitatori

Moja djevojčica nikako nije jela voće. Nisam ju mogla nagovoriti niti da lizne jabuku a kamoli da ju zagrize. Na miris banane je tvrdila da joj se povraća. Limun joj je bio prekiseo, a naranču će probati sutra. Od maline bi pojela samo jednu bobicu i to ne bobu nego jednu onu kugličicu na malini. Što god bi pokušala nije išlo. Šizila sam i pokušavala ne gubit nadu. Čak je i jagode samo gledala ili pak jela samo šećer s njih. Sve su kašice morale biti glatko izmiksane jer joj je svaka mrvica zastajkivala u grlu i ona  bi pljuvala i gušila se. Svakodnevno sam vodila i gubila bitke s tako malim stvorenjem. Znala me toliko naljutiti nejedenjem da sam mogla jedino plakati i misliti kako sam nesposobna mama. Jedino odustati nisam nikako htjela. Tražeći savjet od baka naletjela bih na zid u stilu: pa ni ti nisi htjela jesti voće. 

Jednog dana rekao je moj suprug kako mi uopće nemamo nikakvog voća u kući. I stvarno ga nismo imali. A i inače ga nismo baš puno jeli. Ono, ponekad bananu, naranču, krušku ili jabuku zgrabili bi za međuobrok. Sa sadašnjeg stajališta to je vrlo malo. I tada mi je sinulo. Ako ćemo mi jesti puno voća, različitog voća u obrocima s vremenom će i djeca jesti baš kao i mi. U međuvremenu smo dobili i dječaka. Plan je bio jednostavan: imati više voća u kući i jesti ga. Iako se nije dogodilo preko noći naš plan je uspijevao. Kockice od jabuka, banana s medom, trakice od mrkve, sok od cikle i jabuke... ideje su se stvarale same od sebe. Sada mi često ljudi govore: "Lako je tebi, kad tvoji sve jedu!" Ne jedu sve, ali malo po malo napravili smo veliki iskorak upornošću i primjerom. Posljedice zdravog jedenja vidljive su svakim danom jer moja djeca nisu nikad na bolovanju. Ne izostaju ni iz vrtića niti iz škole. Ne piju antibiotike već čaj i sirup od smrekinih iglica. Aktivni su i često borave u prirodi u igri i istraživanju. Već sada znaju puno o biljnom i životinjskom svijetu, o izvorskoj vodi, suncu i o suživotu čovjeka s prirodom. Oni su naši mali imitatori.  

Nisu vegani niti vegetarijanci, ali nismo ni mi to oduvijek bili. Ali su osviješteni i uče na primjeru. 
"Mama, gle, ove su voćne kašice B I O! (tek je naučila čitati) Tako ti i tata jedete sve BIO, mogla bi i nama kupiti onda." Bile su im prefine i sad ne žele nijedne druge. Oni će izabrati svoj put sami i postupno će odabrati isto što i mi. Roditelji su snažni uzori. Nesvjesno, u svakidašnjim situacijama oni preuzimaju naše ponašanje i imitiraju nas. Njihova najdraža jela su već sad napravljena isključivo od povrća i voća. Npr. guste juhe od mrkve, graška, bundeve ili poriluka, variva od graha, kelja, koprive, leće, umak od špinata i medvjeđeg luka, popečci od tikvica, celera i cvjetače, kuhana brokula... Ma, tko ne bi volio toliko šarenih boja na tanjuru! Tu su i razna biljna mlijeka koje možete izraditi sami po svom ukusu kod kuće i bit će puno jeftiniji, a kvalitetniji od kupovnih. 

Dragi roditelji, budite uzor svojoj djeci. Budite najbolja verzija sebe zbog njih. Radite vrt. Kupujte organsko. Idite u prirodu. Igrajte se. Upoznajte ih s biljem i životinjama oko sebe. Volite ih toliko snažno da im ne palite mobitel, televizor ili kompjuter kako bi ih zabavili. Neka režu mrkvu ili kelj, pospremaju suđe s vama, zalijevaju cvijeće, sade svoj mali vrt, igraju se s pužem. Upoznajte zajedno živi i stvarni svijet jer ćete tako biti sretni i zdravi. Učite ih da poštuju život svakog stvora, ali i rijeke, i šume, i planine. Naučite ih kako se opustiti, udahnuti i izdahnuti. Gledajte izlazak sunca i suton kad imate priliku. Ne mažite iz zaštitnim kremama. Zaštitite ih od ovog svijeta znanjem i svjesnošću. Ne vodite ih na izlet u šoping centre i kina. Vodite ih na livade, okolna brda i rijeke, potočiće. Napravite sklonište u šumarku i igrajte se preživljavanja. Prespavajte s njima u šatoru. Razgovarajte o svemu, o vašem djetinjstvu  ili o dinosaurima, svejedno. Navečer im ispričajte priču, poljubite, zagrlite, pohvalite za sve dobro.  Djetinjstvo prolazi brzo i zato ih svaki dan naučite nešto korisno. Odgojite zdravu i sretnu djecu. Budite promjena koju želite vidjeti u svojoj djeci.