utorak, 12. srpnja 2016.

Gospina trava za sreću

Gospina trava, kantarion, trava Sv. Ivana
Gospina trava bere se po najžešćem suncu. Ljeti. Kao da je potrebno čekati da žuti cvjetovi upiju najsjajnije zrake sunca i svu njegovu energiju koja se onda pretvara u crvenu krv biljke i njeno blagotvorno ljekovito ulje. Prema narodnom vjerovanju bere se od 20. ili 21. lipnja tj. za vrijeme ljetnog solisticija. Dan je tada najdulji, a sunčeve zrake najsnažnije. I prije kršćanstva vjerovalo se da je upravo tada životna sila na vrhuncu. Kasnije, u doba kršćanstva, simbolizira Božju nježnost i brižnost te majčinski štiti i pomaže kod mnogih bolesti. 

Nije teško prepoznati gospinu travu jer su njeni listići prozračno izbušeni (perforirani) i kad pogledamo kroz njih prema svjetlosti čini se kao da gledamo u svemir, a one su rupice zvjezdana prašina. Protrljamo li pupoljak kroz prste primijetit ćemo crvenu do ljubičastu boju koja će sigurno ostaviti trag poput krvi na našim rukama. No, ljekovita svojstva ove biljke samo su djelomično u hipericinu (crvena boja) tako da i nije važno ako ulje koje radite sami ne poprimi baš onu intenzivnu rubin crvenu boju. Svejedno je ljekovito. Ono je eliksir sreće ako se pije kao čaj ili koristi kao ulje. Naravno, nikako se ne smiju istodobno uzimati i neki lijekovi "za živce". Ako se mažete uljem vaša će koža biti savršena i uvijek zdrava no nikad ju poslije mazanja ne izlažite suncu jer je ulje fotoosjetljivo i kao takvo štetno bi djelovalo na kožu. Ako ulje koristite za mazanje intimnih dijelova sigurno ćete lako i prirodno suzbiti crvenila, svrab i nadraženost, osobito ako se radi o dosadnoj gljivici Candidi. Par kapi gospinog ulja na tamponu mogu trenutno ublažiti nepodnošljiv svrbež. To su ženske tajne koje se godinama čuvaju i prenose s koljena na koljeno. No, ona oslabljuje kontracepciju pa to treba imati na umu. 

Kažu da svaka kuća ima svoj miris. Iako moje none već dugo nema njena kuća na Braču i dalje miriše jednako. Nekako na kamen i bilje, na starinske vitrine, a opet prozračno, na lavandu i ulje gospine trave. Kantarion. Uvijek je iza koltrine u ponistri držala pravo maslinovo uje u velikoj staklenoj boci od 5 ili 7 litara u koje bi stavila gospinu travu. U Dalmaciji gospina trava cvate puno ranije nego kod nas na kontinentu pa je ljeti na livadama već suha i beskorisna. Iza škura skriveno od sunca ulje je mijenjalo svoju tipično zelenu boju i postajalo je sve crvenije. Taman da bude spremno kad mi dođemo na lito da se možemo mazat. Moja nona nije bila travarka i do zadnjeg je nekako više vjerovala doktorima i lijekovima iako je dobro poznavala mediteransko bilje. Znala je koliko je ljekovito i zašto služi no ipak je pripadala u generaciju koja se sve više virovala likaru. Svi su tada bolje poznavali prirodu. To se znanje negdje izgubilo putem. Zatrlo. Izblijedjelo. Poput sjećanja navire nam ponekad kao iz nekog prošlog života. Kroz zavjesu zaboravljenih znanja. Kroz koltrinu

Danas i sama radim ulje gospine trave. Samo ga kratko držim na suncu, a onda još barem 3 tjedna bude na tamnom mjestu prije negoli ga procijedim. 


Gospino ulje
Čaj od sušene gospine trave osobito je koristan zimi kad je malo dnevne svjetlosti, a mi smo potišteni ili depresivni. Malo je onih koji nisu u brigama ili problemima jer život nosi svoje breme. To je bolest današnjice. Čaj od gospine trave nekako ga čini lakšim. Protiv depresije ili za više sreće, ako već ne koristite neke propisane lijekove, dobro je s vremena na vrijeme popiti koju šalicu ovog čaja. 


Trava Sv. Ivana, kako je još zovu, jedan je od onih narodnih lijekova za sve. Tako se u obliku ulja za masažu koristi i za bolove u križima kod išijasa i sličnih problema. Uz veliki oprez da se ne kombinira s drugim lijekovima jer može blokirati ili  pojačati njegovo djelovanje. 

Nikad ne bismo trebali zaboraviti da smo mi jedinstvo duše i tijela. Ako nam je bolesna duša i tijelo to pokazuje baš kao i obratno. Da bismo doista bili zdravi moramo biti u ravnoteži s prirodom. Tako gospina trava može pomoći da budete sretniji, ali istinsku sreću pronaći ćete tek u sebi, svojim bližnjima ili u nekom poslu. 

"Dosta je bilo čaja od gospine trave," odgovorila je Surmena na njeno bojažljivo pitanje, " sada se cura mora naučiti životu. U tome će joj pomoći posao." Katerina Tučkova: Boginje sa Žitkove
Pina i gosPina trava


Hotel od milijun zvjezdica


Odmor. Odlučili smo predahnuti u predivnoj prirodi uz Mrežnicu. Tri dana bez signala. U šatoru pod zvijezdama. Možda je i vama ta ideja stotinu puta pala već na pamet dok ste na poslu budni sanjarili. Možda ste se na kraju uvijek odlučili za neki "komforiji" smještaj. Možda vas je uplašila priroda i životinje, nedostatak opreme, iskustva, hrabrosti... No. evo što ste propustili kad ste odlučili ne kampirati.

Kasno popodne došli smo u Primišlje. Planirali smo kampirati na imanju našeg prijatelja Dušana. On tamo ima samo kampicu u kojoj povremeno živi kad nije u Petrinji. Jako voli prirodu a osobito svoje Primišlje. Nakon tri dana shvatili smo i zašto ga toliko voli. Primišlje je dio tužne ratne priče, vrijeme je tamo stalo, škola postoji ali nema djece koja bi u nju išla. Na izrupanoj cesti između Slunja i Ogulina uz predivne slapove Mrežnice i nepregledne šume smreke, u tom kutku divljine postavili smo dva šatora: jedan za mene i muža, drugi za naše dvoje djece (4 i 6 godina). Navikli smo već tako. Ponesemo dio hrane a dio uberemo u prirodi. Dušan ima bunar za tzv. tehničku vodu ali ima i 15 izvora za piće u blizini! Pili smo dakle vodu s tri izvora koja je na ovoj ljetnoj vrućini od preko 36 stupnjeva i dalje bila ledena. Kuhali smo na vatri ili na njegovom plinskom "šparetu" a jelovnik smo ubrzo obogatili vrganjima i lisičarkama iz obližnjih šuma, malinama i šumskim jagodama i čajem od raznog bilja koje je obilno zaraslo sva brda i livade uokolo. Baš kad smo navečer legli uz vatru, a djeca već zaspala umorna u svom malom šatoru, pomislila sam da upravo spavamo u hotelu od 5 milijuna zvjezdica! Noć je bila tiha, krijesnice su svjetlucale oko šatora a iz vatre su prema nebu lizali plamenovi i svjetleće trunje. Čarobno. Činilo se kao da nema granice između neba i zemlje. Sve se pretvorilo u noć i zvijezde. 

Nismo sanjarili o bazenu jer smo se bućnuli u hladnu Mrežnicu. Nije nam falila ni masaža jer nam je brzina i hladnoća vode na slapovima godila za stopala i vene. Nije nam trebao ni klima uređaj jer je uz rijeku temperatura puno niža nego u selu baš kao da je klima cijelo vrijeme upaljena. Mir, tišina i zelenilo. Šuma. Tu noć smo spavali sretno i spokojno.
 

Ujutro nakon doručka otputili smo se prašnjavim putem uz brdo. Berući bilje, uglavnom gospinu travu i stolisnik, ugledali smo divljeg zeca, tragove medvjeda i konja koje smo na kraju i pronašli iza ograde. Upoznali smo i jednu staru baku koja sigurno već dugo živi sama na tom brdu jer je razgovor s njom tekao sporo i nesigurno. Gledajući u moju košaru tiho je rekla: Ah, berete cvijeće za lijekove! 
Nakon ručka istraživali smo šume i ponovno se spustili na predivnu Mrežnicu. Neodoljivo podsjeća na Plitvice samo bez onih drvenih mostića i stazica. Na njenim slapovima spuštali su se mnogi rafteri pa smo iz blizine promatrali jednu mađarsku ekipu koja se s djecom onako "na divlje" odlučila za avanturu. Uvijek ima netko luđi gdje god da se nađeš, pomislila sam tad. Nakon što smo obnovili zalihe hladnom izvorskom vodom vratili smo se u kamp. Pekli smo mladi kukuruz na klipama i kokice na vatri a onda smo bacili i par krumpira zamotanih u listove čička. Sve je bilo prefino iako smo već prije toga večerali. Djeca su zaspala uz vatru pa smo ih samo prenijeli u šator. 

Slijedeće jutro obilazili smo veći krug pa smo djelomično išli autom a djelomično pješice. Skupljali smo smrekovu smolu za melem. Šume su bile tako visoke da se činilo kao da nas je netko smanjio. Djeca su bila osobito mala pa smo više pazili da se ne izgube u bujadi koja je obrasla šumske staze. 

Njima je bilo više nego zabavno u istraživanju jer su se lako uživjeli u svijet iz doba dinosaura. Nakon ručka smo oprali auto "tehničkom vodom" jer je bio prekriven slojem prašine. Iznutra je pak mirisao na šumu jer je ona smrekova smola preuzela sve mirise. Srušili smo kamp i složili šatore. Nekako je prekratko trajalo pa smo morali obećati klincima da ćemo ubrzo opet kampirati. Spavali su cijelim putem nazad. A mi smo razgovarali o  svemu. Puni doživljaja iz kutka divljine. Stopala su nam bila prljava jer smo dosta hodali bosi ali osjećali smo se čisto sve dok nismo koraknuli u civilizaciju. 

Bez brige, nismo vidjeli nijednu zmiju. Skinuli smo kojeg krpelja sa sebe. Djeca su se igrala s punoglavcima i skakavcima. Lovili bi leptire po danu a navečer krijesnice. Komaraca nije bilo. Susjedov pas povremeno bi nam "provalio" u torbe s hranom kad je ne bismo spremili na sigurno. Osim konja koji su rzali po noći nije nas uplašio nikakav drugi zvuk. Tek tragovi medvjeda koji su razgrnuli velike mravinjake svjedočili da u ovim šumama žive tako velike životinje. Otisci srna u blatu  i jedna šojka koja je poletjela u žbunje dali su naslutiti da priroda živi ali se skriva od čovjeka. Zato smo koračali oprezno i s poštovanjem jer smo tamo ipak mi bili gosti. 
Kažu da su najsretniji upravo oni koji žive izvan rasporeda. Provedite tri dana u prirodi i sami otkrijte taj osjećaj. Bukirajte hotel od pet milijuna zvjezdica. 


subota, 2. srpnja 2016.

Pravilo tri travke



Nedavno smo bili s prijateljima i djecom u šetnji prirodom. Uz put smo kao i obično brali nešto bilja u svoje platnene torbe. Nisam primijetila točno kad ni kako se dogodilo no počela me žariti desna ruka. Kad sam ju pogledala shvatila sam da imam natečenu šaru poput narukvice iznad zgloba. Bilo je natečeno i neugodno je svrbilo. Umjesto panike i straha suprug mi je rekao: Uberi tri biljke koje poznaješ. Prve koje ugledaš, a znaš da su ljekovite. Sažvači  i stavi na ruku. Poslušala sam ga jer znam da o bilju za stvarno puno, a o preživljavanju i boravku u prirodi još i više. Vjerujem mu jer do sada "njegov kompas" u prirodi nije nikad zakazao. Nismo nikad otišli krivim pute i zalutali. Meni je to pomalo fascinantno jer se ja lako izgubim i u trgovačkom centru i tek kad treći put prođem pored istog izloga shvatim da se vrtim. 
Sa "zelenim slinavim pestom" na ruci šetali smo dalje i ja sam uskoro potpuno zaboravila na ruku. Navečer sam se sjetila i pogledala: jedva da su se nazirali ikakvi tragovi na koži. Sada se jasnije vidjelo i izgledali je kao da sam se ogrebala na nešto. Možda je to bio ubod ili me neka biljka oprudila svojim žarcim. Najvjerojatnije je to djelo ljepljive broćike koja je svoje "ljepljive" žarke omotala oko moje ruke. Kombinacija malo znoja i sunca rezultirala je bolnom natečenom kožom. 

Pravilo tri travke glasi: Ako te ubode bilo kakav insekt odmah protrljaj ili sažvači tri travke koje nađeš  (a da znaš da su ljekovite) i tu kašu staviš na mjesto uboda.

Iako zvuči, a zapravo i izgleda, kao neka vračarija zapravo je vrlo logično i jednostavno razmišljanje. Bilje uglavnom liječi: dišne puteve, probleme s probavom i psihom. A to obuhvaća sve.  Kako su promjene na koži uglavnom posljedica tj. reakcija našeg organizma na neki drugi problem jedna od tri biljke nasumično ubrane svakako bi mogla biti prava iako nijedna zasigurno neće odmoći. Tako nam je liječenje na ovaj način sigurno i uspješno. Još k tome, sve sam sklonija misliti da ništa nije slučajno. Povezani smo mnogim nevidljivim vezama međusobno, ali i s prirodom oko nas. Nikako ne bismo smjeli zanemariti i duhovnu stranu našeg bića. To zapravo i jesmo mi! Ta energija, ta neobjašnjiva životna sila, ta unutarnja snaga i moć koja nam udahnjuje život.