petak, 8. prosinca 2017.

Ružmarin - dodir novih početaka

Danas je južina. Sve lamata vani u naletima vjetra. Promjena. Jučer je je u ovo doba bilo još sve zaleđeno i bijelo od mraza. Vjetar huči kroz "zid" topola što su se gologlave stisle uz nasip rijeke Kupe. U jednom jačem zapuhu slomio je staru osušenu lipu i bacio je na cestu. Njeno je vrijeme očito prošlo jer se više nitko i ne sjeća da su se baš za nju vezivale lađe i čamci što su prije plovili Kupom. Služba za održavanje čistoće ispilila ju je u trenu da ne smeta. Koliko je dugo prkosila vremenu nitko neće provjeravati. Možda će tek iz zabave netko raširiti oči gledajući njene nepravilne godove u presjeku. Nije se lako oduprijeti prolaznosti. Početi iznova. Nisam se dugo zadržala vani jer tek što sam udahnula svježeg zraka i nabrala koprive za dva - tri dana poželjela sam se stisnuti uz kameni zid moje kuće i maknuti s vjetra. Još je i ugodno kako je bilo ove dane, pomislila sam. Mi, ljudi uopće nismo stvoreni za život na Zemlji. Bar ne u ovom pojasu. Svi drugi stanovnici su bolje opremljeni od nas. Mislim da se slobodno možemo diviti jednom običnom poljskom mišu koji sam samcat preživi cijelu zimu bez 15 metara drva i trgovačkih centara. Možda smo samo ovdje u jednom od svojih života?

A, i to bilje... gledam u rascvjetani ružmarin i ne vjerujem. Kad većinu bilja ofuri mraz, padne mu lišće i nestane cijelog nadzemnog dijela ružmarin prkosi hladnoći. Raširio je svoje zelene grančice i posuo se novim cvjetnim pupovima. Kao da ga uopće ne zanima "politika" prirode i hladan poput špricera mirno otvara svoje plave cvjetiće na ovom zubatom suncu. Otkriva svoju unutarnju ljepotu sanjajući plave snove novog svijeta. Moj idol! Dodir novih početaka... Morska rosa je prijevod imena s latinskog, a biljci pogoduje morski povjetarac donoseći potrebnu vlagu. Raste posvuda po Dalmaciji, a nije mu problem biti niti na kontinentu. Prilagodljiv je i mijenja svoj sastav s obzirom na mjesto gdje raste. Uvijek ispočetka...

Tko nije probao pečeni krumpir sa sitno sjeckanim svježim ružmarinom? Tko nije u svatovima protrljao njegovu grančicu i udahnuo njegovo eterično ulje? Tko nije pekao na gradele bez "metlice" ružmarina utopljenoj u maslinovom ulju i češnjaku? Ocat aromatiziran ovom biljkom posebno je osvježenje u salatama. U kuhinji je rado viđen začin makar i u nekoj već gotovoj mediteranskoj mješavini... Nije to samo zbog okusa i mirisa već zbog djelovanja na probavu i jetru, a i naše misli. Zamislite koja moć?! Još od doba starih Grka prati ga glas da poboljšava pamćenje i koncentraciju. Čaj spravljen od njegovih iglica čini nas mudrijima. Trebalo bi ga svakako posluživati za okruglim stolovima u saboru i raznim vijećnicama umjesto standardnih voda s okusima. A ako vam čaj nije tako privlačan zbog oporog kamforastog ulja dobro je njime oprati kosu i kao u onim reklamama riješiti se prhuti.

Njegovo pak eterično ulje podiže energiju. Kap ili dvije ulja ružmarina u toploj vodi nije visoka cijena protiv glavobolje, depresije i neprocjenjivog opuštanja od nakupljenog dnevnog stresa. Opuštanje mišića i otpust negativnih misli. Mnogi pak hvale vino od ružmarina kao uspješnog borca protiv živčanih bolesti. Otopina u alkoholu poznata je kao Mađarska vodica i koristi se za povrat osjećaja u ekstremitetima. Nije tajna da se i kod vjerskih obreda kadi protiv zaraze, bakterija i gljivica ili po još starijim vjerovanja protiv uroka. Možda ne bi bilo loše nakaditi ovaj naš Balkan pa da započne neko novo doba sreće, mira i blagostanja...

Ovaj je moj ružmarin izrastao iz grančice u poveći grm. Raširio se i zauzeo dobar dio prilaza u kuću kao da se namjerno podmeće kako bih ga uvijek dotaknula ili otkinula dio. Često to i radim. Uvijek mi odgovara malo mirisa mediterana za stolom. Brala sam ga i za svatove svojima jer je to tradicija, simbol vjernosti i ljubavi. Za nove početke u braku. Zrači i privlači ljepotom Dalmacije čiji me korijeni snažno drže za ovo tlo. Sjećam se jedne stare none koje je živjela u susjednoj kući. Zvali smo je šera Mare (Trebalo bi to valjda biti Šjora Mare, al' dobro.) Ista nas je bračka kala spajala po kojoj je ona predveče šetala stiščući neku kiticu aromatičnog bilja skupa s bijelom izvezenom maramicom i krunicom. Starica je bila sitna i često je tiho šaptala dok je govorila uvijek vezana tužnim i teškim uspomenama. Hodala je, molila, blago se smiješila, a duboki je joj je pogled i taj bremen na duši liječio miris bosiljka i ružmarina (murtile i rusmarina po bročki) što bi ga ubrala usput i prinosila licu mirišući ga za utjehu. Kako je samo znala? Ili se samo nadala boljem novom početku bez napornog muža i tuge? Nema već dugo šera Mare ni njezinog šapata, nema ni brojnih drugih iz te kale. Miris ružmarina ponio ih je u vječnost kad smo ih opraštajući se od njih poškropili kapljicama vode što su se otresle s grančice ružmarina.

"Oj, petrinjske uske staze, ružmarinom sađene... sadila ih moja draga koju sam ja ljubio..." stihovi su poznate petrinjske pjesme koji stoje na velikoj stucki simbolu lončarstva na ulasku u naš grad Petrinju 

srijeda, 29. studenoga 2017.

Kesten priče

Kesteni

Pamtim jednog starog kestenjara u petrinjskom parku koji je uvijek nasmiješen i spreman na pošalicu svojim sitnim crnim prstima trpao pečene kestene u tuljce od novina. Bilo ju tu nekih priča kako on tako nema određene dozvole i kako će ga zatvoriti. On se i sam šalio na to govoreći kako bi i bilo vrijeme da mu stave neku kućicu i "zatvore ga" jer da ga "ubi propuh na ovom kutu". Dok smo kupovali te smotuljce kestena u šetnji za 5 ili veliki za 10 kn rado smo pričali s kestenjarom i tako kupovali i minute uz vatru jer su jesenske večeri hladne. Njegova je peć bila izgledom toliko jadna i krpana komadima lima te nimalo nalik na one "fensi" koje u Ilici mame prolaznike. One nude i pečene klipove kukuruza i krupne istarske marune. Petrinjski je kestenjar uvijek imao sitnije kestene iz naših šuma i pomalo zagorene jer je znao navratiti u obližnji kafić na "čašicu". Jednog je dana prestao dolaziti baš kao u poznatoj baladi. Sada ponekad dolazi neki drugi, krupniji s novijom peći. On nema tuljce od novina već "škarnicle" ali miris pečenih kestena što se probija kroz večernju maglu u petrinjskom parku uvijek me podsjeti na onog kojeg nema više.

Pečeni kesteni 
Odlučili smo prošetati s prijateljima našim petrinjskim šumama i nabrati nešto kestena. To je nešto najjednostavnije i najljepše što možete napraviti. Ima na pretek planinarskih staza i vidika, dašak povijesti uz ostatke crkve Sv. Duha, šetača i planinara nikad ne nedostaje, a raznolik teren, šume i livade čine put zanimljivim. Obiteljski dan u sjeni kestena. Djeca su se silno veselila i šumi i istraživanju i kestenju i druženju s novim prijateljima. Mi roditelji više smo se brinuli oko jakni, hoće li pasti kiša, jelu... i tako svemu o čemu roditelji usput brinu. Jutro je bilo sunčano i hrpe lišća šuštale su nam pod nogama. Kako su šume bogate pitomim kestenom ispod lišća gotovo su se uvijek skrivali i plodovi.

Njih petero trčkaralo je i zabavljalo se ne obazirući se pretjerano na naše opomene obuci jaknu, skini "duksu", popij vode, ne idi predaleko. Onda su nas zeznuli i sakrili se na trenutak tek da nas podsjete da su djeca i da im je super zabavno. Mlatili su šibama, sakupili ponešto kestena, pitali za neke gljive koje su pronašli, putem nam se "prikrpio" i neki pas koji je unio novu razinu zabave. Pas je postao njihov prijatelji i dobio ime Šimun. Kod Planinarskog doma smo još sakupili krupnijih kestena i posjetili poučni dio pod imenom Staza osjetila. Između kišica ispekli smo i kestene na vatri i uz čaj od bazge s medom i štrudlu raspričali se o svemu i svačemu. Crnim prstima nacrtali jedni drugima lica i pretvarali se da smo indijanci. Sunce nas je pratilo dio puta pri povratku, a šuma je bacala sjene po nama. Uvlačila nas je u svoj mir i grlila svojim granama. Željela je da čeznemo za njom i da joj se što prije vratimo. Onda je vjetar donio kišu. Nismo se jako smočili, ali dovoljno da zapamtimo ovaj izlet. Umjesto kišobrana i kabanica poslužili i listovi lopuha. 

Kišica
"Slobodno vrijeme postoji zato da čovjek pusti korijen u prirodu." Ivan Golub 



Danas nitko nema slobodnog vremena. Totalna je nestašica slobode u svakom pogledu. Sve se nešto "mora". Obično obiteljsko druženje u prirodi je totalni luksuz. Turističke agencije ga prepoznaju kao novi proizvod i naplaćuju tako. Provesti dan s prijateljima u šumskoj šetnji i napuniti baterije za cijeli tjedan - cijena aranžmana: neprocjenjivo!



Djeca u kestenu



Djelić raja zarobljen u okviru

Postoji jedna uvala na Braču koja izgleda kao da je dio raja. Dijelom je uzdignuta nad morem a dijelom se kroz nijanse tirkiza ulijeva u modrinu otvorenog mora prema Šolti. Trajekti prolaze vrlo blizu da ih je gotovo moguće dotaknuti rukom. Poput lagune zakriljena je kamenim gromadama što nose u sebi strahopoštovanje davnih bogova. S druge se strane pak pokrila sjenama borove šumice i agava. Sunce baš fotografski namješteno tone točno ispred nje tek kad razlije sve svoje nijanse po onom kamenju i moru ne zaboravljajući ni jednu iglicu bora, češer ili naplavinu. A nebo je odlučilo propustiti samo zvukove prirode: vjetra, cvrčaka, valova što udaraju u izložene kamene klisure ili valjaju dijelove plaže sitnijih kamenčića i pijeska. Tek prolazak trajekta naruši već uhodanu simfoniju tonova. Pitam se možete li vidjeti tu uvalu sada? 

Gotovo nitko tamo ne dolazi jer je dovoljno udaljena od prometnice da sačuva svoj mir. Tolike stvari unose nemir u naš život da je taj mir postao nedohvatljiv. Sjedila sam na jednoj od tih klisurina što se uzdižu iz otvorenog mora pokušavajući udahnuti snagu valova koji su zapljuskivali. Posvuda su bili tragovi čovjeka koje je more vraćalo obali. Zaronila sam u lagunu gdje se kroz zastrašujuće brazde lomila svjetlost na ostacima obraslih olupina. U tišini dubine bujao je novi život. Priroda je samo dodala još jedan sloj i nastavila svoje cikluse. Možemo li i mi tako lako nastaviti stvarati novu energiju na slomljenim uspomenama? 

Već sam imala pune ruke raznih školjaka većih nego što sam inače nalazila kada su mi pažnju privukle razne naplavine. Uglavnom su to bili komadi dasaka, granja, dijelovi brodova i slične stvari koje bi sigurno dobrodošle kod paljenja vatre, no ja ih nisam željela uništiti. Pomno sam ih sakupila jer su me privukle svojom energijom i ljepotom. Način na koji je more ogolilo i očistilo drvo, na koji je sol izjela godove, kako je sunce izbijelilo trag prošlosti i kako su životinjice projele razne hijeroglife po naplavinama bio je zaista umjetnički. Odlučila sam ih ponijeti sa sobom iako nisam bila sigurna što ću s njima. Zaključila sam da su me privukle s razlogom. Svaka je naplavina pričala svoju priču. Ponijeli su me djelići neispričanih priča po cijeloj uvali, ali i dalje... Tko zna što bi nam rekli da ih možemo čuti?

Neki dan su mi se misli rasule poput onih kamenčića na plaži. Nikako ih nisam mogla sastaviti i sjetila sam se vrećice tih naplavina. Nosila me ideja da sastavim nešto od izgubljenih i ponovno vraćenih komadića.Sjela sam i slijepila okvir od sakupljenih komadića i vrućeg ljepila. Prevrtala sam svaki dio u ruci i pronalazila joj novo savršeno mjesto na okviru. Poput slagalice ispreplitali su se međusobno u novo tkanje, u novu priču.  

Željela sam uokviriti taj djelić raja. Sada visi sa zida uz druge uspomene i grije me svojim izblijeđenim bojama. Pored njega čujem i more i tišinu, i one cvrčke pa čak i trajekt. Vidim tamne sjene morskog dna i svjetlost koja se rastopila poput ulja u toplim tonovima sunčevog zalaska. Nije li to sada okvir od cijele uvale, djelić raja zarobljen u okviru?



„Lijepa je modrina nebeska poput poljane na kojoj cvate zlatno cvijeće.“ M. J. Zagorka

ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Energija korijenja

korijenje koje volimo






























Čovjeku se čini kako Majka priroda okrutno postupa s biljem kad pošalje mraz da tiho preko noći "ubije" prvo one nježnije, a potom i ostale biljke. No, to je samo dio ciklusa koji se ponavlja svake godine. Nadzemni dijelovi bilja propadaju jer nisu više potrebni jer je biljka svoju energiju pospremila djelom u sjeme, a dijelom u korijen.

Maslačak se u svojoj žutoj haljini okreće za suncem, žudi za kišom kad je presuho, listovi su mu gorki ali fini u salatama, cvjetovi su mu medeni, a sjemenke u prozračnim padobrančićima i najslabiji povjetarac digne u nebo, ali prave se tajne kriju u korijenju. 
Osušen u komadićima čuvamo ga za čaj. Jedan je od najboljih lijekova za jetru i želudac, te pozitivno utječe na masnoće u krvi. Uvijek ga je dobro spremiti malo u svoj ormar među ostale ljekovite trave i pripravke.

Od cikle, mrkve i jabuke radimo sok koji je pravi eliksir zdravlja. Brojni recepti od ovih namirnica iskočiti će nakon što u tražilicu upišete imunitet. Pijemo ga zaslađenog medom, a djeci ga razrjeđujem sa sokom od jabuke. Nekad je samo naribamo s hrenom na salatu s malo maslinovog ili bučinog  ulja.

Od korijena gaveza pravimo razne meleme i masti kako bi mogli mazati ona bolna mjesta ili pak ozljede da što prije povratimo snagu i regeneriramo se.


Gomolj čičoke izvrsna je hrana za dijabetičare jer umjesto škroba ima inulin. Čisti crijeva i pozitivno utječe na probavu. Bilo da se kuha u varivu ili pak jede sirova to je starinska hrana koja nam daje posebnu energiju.

Korijen koprive u alkoholu odlična je tinktura za tjeme glave. Čisti tako dubinski vlasište i potiče rast kose. Nakon tretmana s omiljenom mi tinkturom osjećam kako koža diše i kako je glava lagana. Baš je ugodno čuti u frizerskom salonu kad frizerka hvali tvoju kosu. Tko voli prirodne stvari i koristi ih u svakidašnjem životu uvijek je na dobitku. 

Zanimljivo je to kako je blago uvijek skriveno pod zemljom. Zemlja ga hrani i čuva. Mi samo moramo biti dovoljno pametni da posegnemo za njim. Da oslobodimo njegovu energiju i nahranimo se njome. 

Kaže se da dobri roditelji daju svojoj djeci korijen i krila. Korijen da znaju gdje im je kuća, a krila da odlete i pokažu što ste ih naučili. Silno se trudimo biti upravo takvi roditelji svojoj djeci. U nekim našim kalendarima djetinjstva skriveno je pak puno doživljaja. Ima naravno i onih na koje smo ponosni da se isti tren uspravimo, sretni da nam srce zatreperi, tužni da se duša stisne, ali i nepravednih da se zubi stisnu kao i gorkih da zatvorimo oči... ipak oni su nas dobrim dijelom odredili jer i mi rastemo iz korijena. Taj nas korijen hrani. Što je zdraviji daje nam više snage, a i veća krila. Bez korijena smo nekako ranjeni. I dok lutamo puneći oči slikama u nas se uvlači tjeskoba za svojim korijenom, svojim nekim blatom ili kamenom, nekim selom gdje je jedan panj pod čijom smo se sjenom krošnje nekad igrali i slušali tatine priče specijalno izmišljene za određenu prigodu. Priče o jednoj rosnoj šibi... i još mnogima koje ne biste u potpunosti razumjeli niti bi vam značile išta jer nisu smišljene za vas i nisu dio vašeg korijena. Kad jednom iščupaš mrkvu iz zemlje ne možeš ju zapiknuti natrag da dalje raste, a ni maslačak ili ciklu, a ni čovjeka. Zato budite nježni prema svom korijenju jer o njemu ovisi koliko ćete veliki narasti. Poštujte svoje korijene kao i Zemlju po kojoj hodate.



"Nemoj nikada zaboraviti da se zemlja ushićuje na dodir tvog bosog stopala, 
a da vjetar žudi igrati se tvojom kosom."

Halil Džubran











nedjelja, 12. studenoga 2017.

Bočice iz vještičjeg ormara


Tinktura od ( s lijeva na desno): gavez korijen, gavez korijen još jedan, tinktura od kestena, od korijena koprive i od limunske trave.

Malo je vještice u svakoj od nas. Ako zavirite u moj bijeli ormar možete pronaći razne pripravke. Bočice s raznobojnim tekućinama u koje sam pohranila svu energiju prirode kroz godinu kako bih njenu moć koristila kao svog saveznika pri kuhanju i liječenju. Nekad otvorim taj ormar bez neke posebne potrebe samo kako bih uživala u mirisima raznih ljekovitih čajeva, pogledala divne sušene vrganje i bočice sa sušenim crnim trubačama, protresla malo tinkture od kestena, koprive ili gaveza, presložila sjemenke i macerate gospine trave, smilja i nevena, protrljala grumen smrekine smole ili prebrojala koliko mi je još ostalo teglica s melemima, te imam li dovoljno sirupa od majčine dušice i smreke. Ima tu naravno i raznih slatkih džemova i marmelada, teglica sa šalšom, pesta od medvjeđeg luka, ukiseljenih trnina i raznih drugih delicija koje sam naučila raditi i upotrebljavati. Moj bijeli ormar pun je bijele magije. 

Jedina ljekarna koja vam je potrebna
Jutros sam na nasipu kopala korijenje. Jesen je vrijeme kada se snaga prirode pohranjuje u Zemlju. Biljka sprema svoju energiju u korijen kako bi dočekala proljeće i novi početak života. Najviše sam izvadila crnog korijena - gaveza ili volovskog jezika ili konjskog repa. Ima baš savršen naziv za vještičji kotao zar ne? Pa, iako zvuči ludo zamislite da netko kuha i uz to potiho nabraja sastojke kako ne bi zeznuo recept: naribati 6 crnih konjskih repova ili volovskih jezika te kuhati dok ne počne cvrčati. Ostaviti preko noći pa ponovno na vatru dok se ne otopi. Po želji dodati malo bogorodičine trave, vučji zub ili žabnjaka. Za one koji ne barataju previše narodnim nazivima biljaka ovo bi bio dobar scenarij za čarobiranje. Mnoge se biljke u narodu zovu baš prema životinjama i povezuju se s njima na razne načine. Priroda je sva u sinergiji i harmoniji. I ništa, baš ništa, nije zasebno ni odvojivo od nje uključujući i čovjeka. Ma koliko se on trudio ubiti, objesiti ili spaliti sva znanja o travarstvu i prirodnom liječenju travama ona su se ipak  nekako uspjela sačuvati i prenijeti na generacije koje dolaze. Možda zato što su tako važna i jedina koja daruju izlječenje jer liječe uzrok, a ne da samo ublažuju posljedice uz niz nuspojava. Tko posjeduje prava znanja moći će uvijek biti zdrav i njegov će mu ormar biti jedina ljekarna. 

...i smjelo kroči kroz šumu
Možda ste sami izgubili malu vješticu u sebi i zaboravili tražena znanja. Ne poznajete više bilje, a Priroda nije ništa više od područja straha i nesigurnosti. Ipak sigurna sam da među vašim prijateljicama ima neka koja ima takvih bočica u svom ormaru. Njeni nokti nisu manikirani, ona je snažna i smjelo kroči kroz šumu, uvijek s košarom punom plodova, ima svoj vrt koji sadi s puno ljubavi, okružena je cvijećem i nema puno prijatelja, malo je "čudna" i najvjerojatnije je vegetarijanka. Uvijek je sretna, baš kao i njezina djeca. Možda se i samo potajno bavi bijelom magijom štiteći svoju obitelj od bolesti. Liječi svoju djecu sirupom od majčine dušice ili smreke. Oni piju mlijeko od lješnjaka koje sama radi. Najdraže jelo im je juha od graška i koprive. Kad se opeku na prstić sami stave list od metvice ili matičnjaka. Grickaju mrkvu iz vrta. Znaju koje su gljive otrovne, koje biljke ljekovite. I najviše se vole igrati u prirodi. Vječno istražujući njene tajne već sad "kuhaju" u svojoj kuhinjici i potajno čupkaju vrhove kadulje, ružmarina i metvice i drugog bilja oko kuće za svoje ljekovite pripravke. Zovu mamu i tatu u svoj mali zamišljeni restoran zdrave hrane. 


Takva su znanja danas vrlo tražena jer se prirodi često vraćamo i molimo je za pomoć.  Podrazumijevaju puno učenja i proučavanja bilja i ciklusa u prirodi. Zahtijevaju od vas život po zakonima prirode, svjesno hodanje po Zemlji, upijanje Sunca, udisanje svježeg Zraka, pijenje čiste Vode, osluškivanje i šume i planine i proplanka i livade... Bez izgovora. Uzmite od prirode samo koliko vam je potrebno. Volite svijet oko sebe. Učite svoju djecu o svemu tome. Živite dostojanstveno. Budite najbolja verzija sebe. 

Iz pisma bijele vještice... 

P.S. Sretna vam noć vještica! Happy Halloween! 


četvrtak, 26. listopada 2017.

Vrijeme u šalici čaja

"Opet sam ušla u šumu i osjetila da me obavija tišina" C. Strayed: Divljina

Kad moram o nečemu razmisliti odem jednostavno u šetnju, hodajući tako, riješenje se samo pokaže. Kad mi je teško, zagledam se u daljinu i  moje se turobne misli smanje. Planinarenje i vrhunci uvijek me osnaže. Kad me obaviju sjećanja i žaljenje sjednem uz rijeku i pustim da njezin tok vrati prošlost gdje pripada. Sunce i vjetar na proplanku ugrije me svojom energijom poput tople kupke. Šumske skitnje vrate tišinu u moj život. A ponekad jednostavno skuham neki čaj iz svoje "kućne ljekarne" i uživam u putovanjima kroz vrijeme. Njegov miris i okus vrate me u prirodu, u trenutke kad sam brala tu biljku, mirisala, tražila... Niz asocijacija, osjećaja i misli preleti kroz naš um u nekoliko sekundi. Svo to vrijeme skupljeno u šalici čaja. Opuštanje u svom domu. Predah. Mir.

Takvi su trenuci dragocjeni danas u našim životima. Svakodnevna užurbanost i stres i sile obaveza kojima smo zatrpani "pauziraju" se dok traje vrijeme iz šalice čaja. Ljudi uvijek pitaju koji čaj je za što. Istina je da određeni sastav biljke može izliječiti tegobe koje nas muče. Stolisnik je za probavu, matičnjak za smirenje, majčina dušica za dišne probleme, metvica za razbuđivanje i tako redom. No, čaj, ta topla tekućina koja grije naše ruke dok je držimo, mirisna para koju puštam da mi se lijepi za lice i kroz nosnice ulazi u pluća i prije samog gutljaja čaj postaje utjeha poput starog prijatelja.

Sjećam se da nam je čaj bio neprijatelj dok smo bili djeca jer je značio da smo bolesni i morali smo ga piti u velikim količinama. Kasnije smo ga pili rijetko kad nam ništa drugo ne bi pomagalo. Sad ga pijemo svakodnevno i on nas liječi bolje od drugih lijekova jer osim što pomaže našem tijelu u bolesti, čaj je nevjerojatna tekućina koja liječi i našu dušu. Tjera nas na razmišljanje. Opušta nas. Ulazi u naš um i  sređuje naše misli. Blokira stres. Usporava vrijeme. Fokusira nas na problem i na rješenje. Otopljeni djelić prirode u svojim najfinijim česticama postaje dio nas. Zato nema nikakvog smisla srknuti šalicu u dva gutljaja u hodu. Čaj se pije dok se postepeno hladi. U gutljajima. Polako, kako bismo stigli ozdraviti, utješiti se, umiriti i upiti vrijeme iz šalice.





















































Šipak - dodir sjećanja



Sjećam se bakine plave platnene vrećice koji je nosila kad bismo nas dvije preskakale lokve u Lonjskom polju i među kravama izabirale grmove što većeg i crvenijeg ploda. Ta njena platnena vrećica bila je puno praktičnija od mojih najlonskih ili onih "od krumpira". Njena se nikad nije razderala i pogubila dragocjene plodove, elegantno prebačena preko ramena nije joj smetala dok ih je brala jednom rukom a drugom držala trnovitu granu. Nije se žalila na ogrebotine već je samo odmahivala glavom: "To je staračka koža... ni to niš." U priči bismo odlutale sve do Brezovice i često bi nas zahvatila već i noć dok bi se vratile kući. Pomalo mokre od večernje rose i magle što se brzo pomalja po Lučici u jesen. Onda bi se odjednom sjetila "da joj bu v peći gaslo i da se bu kuća oladila" pa bi mi žustrije zagrabile prema mostu i cesti. Ona je šipak sušila "v rolu" i prije ga uvijek oprala i očistila crno.  Meni taj čaj i nije osobito fin. Pomalo je kiselkast, iako u mješavini odličan za zimsko vrijeme. Nekad kad bismo nabrale puno radila je i marmeladu. Godinama kasnije zamišljala sam njeno društvo dok sam lutala po šipražjima. U tim je sjećanjima puno topline i nježnosti, nešto onih dragocjenih zraka sunca i kapljica rose. Jesen je u meni snažna uspomena na bakinu plavu platnenu vrećicu za šipak ili pak klupko konca koje je stajalo tamo u zimskim danima a iz kojeg su rasle prekrasne paučine tj. "heklani mulineići" kako bi ona rekla. Sad kad sam i sama domaćica jasno mi je zašto joj se nije dalo raditi marmeladu. To je dugotrajan i fizički naporan posao ali je nagrada zlata vrijedna.

Šipak (šipurak, plod divlje ili pasje ruže) izniman je izvor vitamina C koji se prema istraživanjima ne gubi kuhanjem. Marmelada od šipka jedan je od onih okusa bakine kuhinje.

Marmelada od šipka (za oko 2 kg ploda dobije se oko 4-5 kg marmelade)
Očistiti i kuhati preliveno vodom dok potpuno ne omekša da se može tiještiti žlicom. Propasirati a ako je smjesa pregusta razrijediti s još malo vode. To je stvar iskustva i strpljenja. U dobivenu gustu tekućinu dodati šećera po želji i ponovno zagrijati na vatri. Za čvršći žele dodajte sredstvo za želiranje. Koštice je dobro isprati, a dobiveni sok možete koristiti još nekoliko dana iz frižidera.
Naravno, ako imate sokovnik za hladno prešanje nakon kuhanja možete smjesu ubacivati u sokovnik i tako dobiti odličan i već procijeđen sirup. Takav gusti sirup pomiješan sa šećerom ili medom još e ukuha do željene gustoće. Za one s manje strpljenja tu su razli želini, a za one koji vole samo prirodno savjetujem da u sirup dodate nekoliko očišćenih i narezanih dunja pa će one pomoći kod želiranja jer sadrže visoki udio pektina.

Sušeni šipak za čaj
Plodove također očistiti i osušiti (u rolu, dehidratoru ili u kuhinji, pored peći) na niskoj temperaturi. Istući ili izmiksati u mikseru za orašaste plodove a potom ispuhati dlačice. Mišljenja su uvijek različita pa tako neki tvrde da su dlačice isto dobre ali čaj s dlačicama može izazvati iritaciju u grlu ili kasnije u crijevima pa se ponekad za šipak koristi naziv i svrbljivac ili srbiguzica :-D.

Budite moderni i osviješteni, slijedite trend povratka prirodnom. Napravite svoju marmeladu od šipka. Neka vašom kuhinjom zavladaju jesenski mirisi ukuhanih divljih plodova prirode. Poučite svoju djecu što je to zimnica i zašto se nekad radila u velikim količinama kad nije bilo trgovačkih centara. Obujte čizmice i preskačite neke svoje lokvice. Dopustite da vas ovije magla. Osjetite jesen. Dopustite da vas njene boje ispune energijom. Uživajte u životu i stvarajte sjećanja koja griju dušu. Energija prirode i dodir sjećanja u teglici marmelade od šipka.

utorak, 22. kolovoza 2017.

Metvica - poznajemo li bilje zaista?

Nisam do sada niti pomislila pisati nešto o metvici. To je biljka koju poznaju svi i što bih uopće mogla reći o njoj da već nije opće poznato. Usput, to je najdraža biljka mom suprugu i gotovo sve što znam o njoj naučila sam od njega. Evo, zašto danas ipak pišem o njoj.

Ovo je ljeto prijateljica radila mohitose i trebala joj je hitno menta pa mi je poslala poruku. Kako je nije mogla nigdje kupiti poslala sam je da je ubere kod mene doma uz nekoliko smjernica jer sam se ja u to vrijeme izležavala u uvali na Braču. Za koju minutu stiže fotka matičnjaka s tekstom: Evo, našla sam. Hvala ti. Totalno me iznenadila i pomalo nasmijala. Onda je uslikala origano, pa tetrljan, pa kadulju i naša se igra potrage za skrivenom metvicom pretvorila u pravu pustolovinu. Obje smo se zabavile i nasmijale dok napokon nisam napisala: Bingo! nakon što mi je poslala fotku paprene metvice. Uglavnom, bilo mi je drago vidjeti svo to bilje doma koje nije toliko patilo zbog suše kao ovo na Braču, no shvatila sam da zapravo ne poznajemo dobro niti one najpopularnije biljke za koje smo sigurni da su svima dobro znane. Ta anegdotica možda i ne bi bila tako komična da doma nemam čak šest različitih vrsta metvice i gotovo je svaki kutak njihov. Ona tako invazivno raste i osvaja dvorište, vrt, tegle, pa čak i jezerce. Bez obzira na vrstu sve su slične i naravno prepoznatljivog su mirisa ma mentol. 


Metvica ima puno vrsta, čak 250 poznatih. Ona koja se najviše koristi zapravo je nastala križanjem i u prirodi nećete naći paprenu metvicu. Nju ćete pak najčešće kupiti kao začinsko bilje u trgovini, no tada će biti blijedo zelene boje većih listova dok će ista ta paprena metvica na vašem balkonu i vrtu biti snažna biljka zagasito crvene peteljke i tamnozelenih listova. Miris je slatkasto papren, pepermintast poput i okusa.


Spearminta je okusom slična samo još slađa, a manje paprena dok je izgledom drugačija. Raste visoko i ne povija se, a stabljika joj je snažna tamnije boje. Listići zaobljeni i dublje izborani.


Tu su još i kudrava, gorska, vodena, barska, poljska, divlja, mačja i calamintha. Kudravu sam presadila prije nekoliko godine. Otkrila sam ju slučajno kod napuštene stare kuće. Nekad se tako sadila ta starinska vrsta kako bi svojim cvatom ukrasila cvjetnjake, a često bi poslužila i u kuhinji. 

Gorska ili šumska nekako su nježne: većih cvjetića i prozračne lila boje. Okus im nije tako intenzivan i rado rastu u sjeni ili hladu.

Vrlo intenzivna i žestoka je ona koju smo prenijeli s Brača. Calamintha. Kad god ju slučajno taknem ili stanem na nju što nije teško jer se stihijski proširila po cijelom travnjaku misli mi teleportira u Dalmaciju. Miriše snažno kao da je sam koncentrat ulja. Cvjetići su joj bijele boje i vrlo su sitni. 

Plavičasti ton divlje metvice posebno je zavodljiv. Cvijet je plavičasto ljubičast u klasu poput metlice (metvice) nježnog vilinskog izgleda a listovi su krupni i sivkasti zbog dlačica kojima su presvučeni. Najviše me obraduju njeni dlakavi listići uz staze gdje je nitko nije zasadio. Nježan, mekan i bajkovit izgled poljske ili divlje mente razlikuje ju od barske koje je niska i cvate plavo u krugovima. Kad naletite na polje barske metvice ovije vas oblak mirisa svježine a vi ne možete izbjeći male plave kuglice da ne stanete na njih jer rastu invazivno.

S obzirom na broj varijeteta metvice članak bi mogao biti jako dug. A čemu služi metvica, menta, nana nismo još niti dotakli. Iako nekako oduvijek znam tu biljku ozbiljnije sam je počela gledati tek kad je to bio jedini čaj koji je umirio želudac mojoj djevojčici nakon puno povraćanja. Ne čaj od šipka kako nam je preporučila doktorica nego od paprene metvice kako kažu starinske recepture. Nije svaki čaj za svaki problem. Zavoljela sam ju kao dodatak jutarnjem smothiju jer uvijek popravi okus drugog bilja. Na stolu je stalan gost u bokalu s vodom i tako prirodno aromatizira vodu koju pijemo. Ponekad je žvaknemo i u prolazu kako bi osvježili usta ili oprali zube. Istrljamo njenim listićem ubodeno mjesto kako bi ublažili i rashladili naotečenu kožu. Izmiksana s vodom može se zalediti u kockicama leda koje možemo dodati u druge napitke i sokove. Čaj od metvice je svakako jutarnji jer razbuđuje vaše tijelo. Bolje dišemo. Osjećamo se pročišćeno. Rado ju dodajem i u druga jela no obavezno uz grašak. Ugodno se možete iznenaditi i s mlijekom u koje je dodana menta a nije tajna i da se odlično slaže s čokoladom (popularne After eight čokoladice). 

Kako je ulje u metvici snažno, kod prečestog korištenja u našem organizmu nadražuje sluznice, a može izazvati i srčane probleme pa svako pretjerivanje nije dobra ideja. Ne koristite ju navečer jer iako ju često navode kao biljku za opuštanje ona ipak izaziva nesanicu. Ako ste ljubitelji čaja dobro je napraviti pauzu nakon nekoliko dana uzastopnog pijenja. Ako učestalo koristite neke proizvode s metvicom poput žvakačih guma lako možete primijetiti da vas boli želudac ili vam pak curi nos kao rezultat prenadraženosti mentolom. Ako ju pak držite u bočici s vodom ili vrču na stolu promijenite je nakon nekoliko dana jer se obično toliko udomaći i pusti korijenje. Zasadite ju onda negdje oko kuće, na balkon ili u teglu na prozor. Od samo jedne male grančice ubrzo ćete uživati u cijelom busenu metvice. Svejedno hoćete li ju koristiti za čaj, mohitose ili kako drugačije ona će uporno rasti i povremeno vas razveseliti svojim mirisom. Svakako je se sjetite ako poželite "nešto" za razbuđivanje. Metvicom pometite probavne tegobe. Naučite prepoznati metvicu zbog sebe.








nedjelja, 26. ožujka 2017.

Naše male divljine

Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze


"Putovanje kroz divljine je osnova za rast i sazrijevanje ljudskog duha." Steven Callahan

Istražujući svijet oko sebe otkrivamo i sami sebe. Mnogi "pravi" putoholičari tako obilaze svijet zalazeći u najskrivenije i najegzotičnije dijelove u potrazi za iskonskim. U potrazi za avanturom. Za istinskom divljinom skrivenom iza predstava za turiste i poznatih ruta. Naše se gojzerice za sad moraju zadovoljiti puno kraćim lutanjima. Tek nekoliko sati po obližnjim šumama. Uglavnom vikendom i praznicima. Iako bi naša srca potegnula puno dalje, male gojzerice naše djece izdrže tek nekoliko kilometara off road po šumskim stazama. No, istražujući tako u našim malim skitnjama otkrivamo svoje male divljine. 

Možda nemate vremena. Vikendom su rođendani i okupljanja, razne obaveze i planovi, sve što se ne stigne preko tjedna, napokon malo mira i izležavanja... istina, ako želite tako. Ali, kažu mudri da uvijek ima vremena za ono što voliš. Mi jednostavno previše volimo život. Teško si opraštam ako mi vrijeme nestaje. Ono k'o za inat nekad tako nemilosrdno curi kao da ga guta neka nevidljiva crna rupa. I nikad ga nema dovoljno. Barem ne za ono što bismo sve htjeli. Krademo tako vrijeme kad god stignemo. Nekad čak i preko tjedna odlutamo u potragu za nekim gljivama, kestenima, biljem ili loveći motive. Hvatajući duge sjene ovog prkosnog jesenjeg sunca. Praznimo se od negativne energije i punimo baterije. Djeca se moraju istrčati i nadisati svježeg zraka. To je bar pola zdravlja. I sami smo drugačiji. Mirniji. Sretniji. Ispunjeniji. Hodajući se često uhvatimo u koštac s nekim svojim demonima i mislima što nas opsjedaju. Ili pronađemo rješenje ili ih jednostavno stavimo u drugi plan. Fokusiramo se na ono bitno. Na život. Obitelj. Djecu. Sebe. 

Pod nebom na proplancima sasvim su jasne granice bitnog i nebitnog. Očišćeni od buke koja nas svakodnevno guši samo hodamo, dišemo i izdišemo bez posebnih tehnika opuštanja. Svakim udahom osjećamo svoj rast, a izdahom postajemo svjesniji sebe. Jasnije vidimo. Daljine nam pomažu da konstantno vježbamo oko mijenjajući fokus. Stječemo kondiciju. I probava je bolja. Uvijek lagano preplanule puti stvaramo zalihe vitamina D. Noću lakše tonemo u miran san. Učimo djecu da je normalno upoznavati svijet i da Pokemoni ustvari ne postoje. Pokazujemo im pravu hranu bez etiketa. Opušteni smo i neopterećeni materijalnim. Jednostavno postajemo bolja osoba. Najbolja verzija sebe.  

Zato je najbolje kad nemate vremena otići u prirodu. Ne mora biti baš šuma. Ili neka divljina. Može biti i neka vaša mala divljina koja je skrivena tek s druge strane nasipa ili u šumarku kraj potoka, na brdu iza kuće ili poljanama još malo iza brda. Otkrivajući te male divljine sigurno ćete otkriti i pravog sebe. Možda je vaš pravi ja skriven iza nekoliko slojeva problema i gradske prašine, zatrpan računima i stisnut od stresa umjesto da diše punim plućima, trči i poskakuje loveći pahulje svilenice ili maslačka. Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze, da ukradem citat s bespuća interneta...



Cikorija - priča o kavi je uvijek priča o prijateljstvu

Cikorija

Nema za mene nijednog cvijeta čija je modrina neobičnija i ljepša od cvijeta vodopije: ona ima istodobno uznemirujući i božanski sjaj neba sjevernjačkih slikara - Varmeera van Delfta, naprimjer." Moj herbar zdravlja, Maurice Messegue

Dok se vozim kroz Lonjsko polje jednom uskom cestom koja spaja dva sela mojeg djetinjstva razmišljam koliko me taj kraj usrećuje. Ne znam kako bih to riječima zapravo opisala... kao da su bezbrojni djelići srca porazbacani po poljima, skriveni pod grmove šipka, zapleteni u paučine ili lebde naelektrizirani pod dalekovodima zakorjenili tamo. Sigurna sam da ih nikako ne mogu sakupiti i da će zauvijek ostati tu. Iako je ta cesta slična milijunima drugih takvih puteva, za mene je ona posebna i nepogrešivo bih je prepoznala ili bi zapravo ona prepoznala mene? Koliko god daleko otišla od nje uvijek ću tamo negdje pripadati. Bila bih previše sebična kad bih se ljutila što je još jedna moja prijateljica otišla iz Hrvatske. I od mene. I od svojih šumaraka. Sigurna sam da će pronaći sreću kud god išla jer je vrlo pametna i snalažljiva, ali se bojim da je i njeno srce ostalo razasuto u nebrojenim djelićima koje nije mogla spakirati u kartonsku kutiju.

Nije mogla spakirati i naše prijateljstvo. Beskrajne razgovore, svakidašnje jadikovke, školske priče dvije učiteljice, cijelu filozofiju o muževima, djeci, ručkovima, blendanjima, šopingu... sve je to otopljeno u našim "kavama". Ne baš onim klasičnim turskim kavama već čajevima i biljnim kavovinama. Ali to je skroz sporedno. Jer su nas te kave svakodnevno spajale i nismo se trovale kako kavom tako ni ogovaranjima. Držale smo se pozitive. Bile smo psihoanalitičarke jedna drugoj. Kod nas kava znači veliku toplu riječ: PRIJATELJSTVO.

Sad bi ona rekla da dramatiziram i da je sve isto. Al nije... samo sreća da su tu virtualne kave i mobiteli pa da se ne otopi i naše prijateljstvo. Pa su mi utjeha oblaci koji tako plove modrinom neba i utješno nas povezuju. Dugačak je to uvod u priču o kavi od cikorije, al' dugo je i naše prijateljstvo.

A, ta cikorija! Raste uz te prašnjave puteve i naginje se na samu cestu pa je i kotači često gaze. Valjda joj je dosadno ako nije u središtu zbivanja. Ne da se ona jer je žilava i čvrsta. Neočekivano debele stabljike koja naraste iz one proljetne salate slične maslačku. Vodopija joj je drugo ime ne bez razloga. Vjerojatno popije više vode i od mene.  Baš kao da se samo nebo otopilo u nježnom joj cvijetu. Tolike nijanse plave u samo jednom cvijetiću. A pravilnih svilenih latica onako izrezbarenih pri vrhu - čisto savršenstvo. Bude ti žao kad se ubrzo zgužvaju pa ih zamjene drugi. Jedan je od rijetkih čija je modrina najintenzivnija ili rano ujutro ili pred sumrak. Baš kao da krade tu nebesko plavu boju i skriva ju noću u svojim laticama. Od njenog korijena radi se kava. Takvu su kavu pili naši stari. To nije ona kava što se pije na popularnim špicama i mondenim kafićima. Tamo se pije nes, kave s okusima i umjetnim zaslađivačima,  A ova kava od cikorije osim što je zdrava za našu dušu ako je pijete s prijateljicom obnavlja i krv i potiče rad jetre i žučnog mjehura. Dakle cijeli organizam ima dobiti. Odlična je za detoksikaciju. Sadrži inulin, čitaj: pogodna za dijabetičare. Kava, a nije na crnoj listi. Još ne izaziva ni ovisnost. Pa vi vidite kakav vam je okus. Naravno za one koji bi sve odmah postoji i instant varijanta pa nema kuhanja. A postoje i druge biljne kave slične cikoriji: ječmena kava, kava od žira, mješavine... mislim da ih ima popriličan broj pa tako i raznih okusa. Ako već pijemo kavu bolje je popiti neku takvu. Isprobajte i ne budite rob navikama. Budite slobodni. Učvrstite svoje korijenje poput cikorije, ali bar cvjetovima svakodnevno sanjajte nebesko plavetnilo. Živite svaki trenutak prije no što se cvjetovi izgužvaju. Pijte što želite, ali uvijek u društvu prijatelja jer onda se gorčina pretvara u slatku tečnost. Ona se vodopija uvlači u vaše srce i puni ga srećom, prijateljstvom. A dok ne gledate, zaneseni u razgovore ukrade vam komadić i otopi ga u svom crnilu. 

Djeca - mali imitatori

Moja djevojčica nikako nije jela voće. Nisam ju mogla nagovoriti niti da lizne jabuku a kamoli da ju zagrize. Na miris banane je tvrdila da joj se povraća. Limun joj je bio prekiseo, a naranču će probati sutra. Od maline bi pojela samo jednu bobicu i to ne bobu nego jednu onu kugličicu na malini. Što god bi pokušala nije išlo. Šizila sam i pokušavala ne gubit nadu. Čak je i jagode samo gledala ili pak jela samo šećer s njih. Sve su kašice morale biti glatko izmiksane jer joj je svaka mrvica zastajkivala u grlu i ona  bi pljuvala i gušila se. Svakodnevno sam vodila i gubila bitke s tako malim stvorenjem. Znala me toliko naljutiti nejedenjem da sam mogla jedino plakati i misliti kako sam nesposobna mama. Jedino odustati nisam nikako htjela. Tražeći savjet od baka naletjela bih na zid u stilu: pa ni ti nisi htjela jesti voće. 

Jednog dana rekao je moj suprug kako mi uopće nemamo nikakvog voća u kući. I stvarno ga nismo imali. A i inače ga nismo baš puno jeli. Ono, ponekad bananu, naranču, krušku ili jabuku zgrabili bi za međuobrok. Sa sadašnjeg stajališta to je vrlo malo. I tada mi je sinulo. Ako ćemo mi jesti puno voća, različitog voća u obrocima s vremenom će i djeca jesti baš kao i mi. U međuvremenu smo dobili i dječaka. Plan je bio jednostavan: imati više voća u kući i jesti ga. Iako se nije dogodilo preko noći naš plan je uspijevao. Kockice od jabuka, banana s medom, trakice od mrkve, sok od cikle i jabuke... ideje su se stvarale same od sebe. Sada mi često ljudi govore: "Lako je tebi, kad tvoji sve jedu!" Ne jedu sve, ali malo po malo napravili smo veliki iskorak upornošću i primjerom. Posljedice zdravog jedenja vidljive su svakim danom jer moja djeca nisu nikad na bolovanju. Ne izostaju ni iz vrtića niti iz škole. Ne piju antibiotike već čaj i sirup od smrekinih iglica. Aktivni su i često borave u prirodi u igri i istraživanju. Već sada znaju puno o biljnom i životinjskom svijetu, o izvorskoj vodi, suncu i o suživotu čovjeka s prirodom. Oni su naši mali imitatori.  

Nisu vegani niti vegetarijanci, ali nismo ni mi to oduvijek bili. Ali su osviješteni i uče na primjeru. 
"Mama, gle, ove su voćne kašice B I O! (tek je naučila čitati) Tako ti i tata jedete sve BIO, mogla bi i nama kupiti onda." Bile su im prefine i sad ne žele nijedne druge. Oni će izabrati svoj put sami i postupno će odabrati isto što i mi. Roditelji su snažni uzori. Nesvjesno, u svakidašnjim situacijama oni preuzimaju naše ponašanje i imitiraju nas. Njihova najdraža jela su već sad napravljena isključivo od povrća i voća. Npr. guste juhe od mrkve, graška, bundeve ili poriluka, variva od graha, kelja, koprive, leće, umak od špinata i medvjeđeg luka, popečci od tikvica, celera i cvjetače, kuhana brokula... Ma, tko ne bi volio toliko šarenih boja na tanjuru! Tu su i razna biljna mlijeka koje možete izraditi sami po svom ukusu kod kuće i bit će puno jeftiniji, a kvalitetniji od kupovnih. 

Dragi roditelji, budite uzor svojoj djeci. Budite najbolja verzija sebe zbog njih. Radite vrt. Kupujte organsko. Idite u prirodu. Igrajte se. Upoznajte ih s biljem i životinjama oko sebe. Volite ih toliko snažno da im ne palite mobitel, televizor ili kompjuter kako bi ih zabavili. Neka režu mrkvu ili kelj, pospremaju suđe s vama, zalijevaju cvijeće, sade svoj mali vrt, igraju se s pužem. Upoznajte zajedno živi i stvarni svijet jer ćete tako biti sretni i zdravi. Učite ih da poštuju život svakog stvora, ali i rijeke, i šume, i planine. Naučite ih kako se opustiti, udahnuti i izdahnuti. Gledajte izlazak sunca i suton kad imate priliku. Ne mažite iz zaštitnim kremama. Zaštitite ih od ovog svijeta znanjem i svjesnošću. Ne vodite ih na izlet u šoping centre i kina. Vodite ih na livade, okolna brda i rijeke, potočiće. Napravite sklonište u šumarku i igrajte se preživljavanja. Prespavajte s njima u šatoru. Razgovarajte o svemu, o vašem djetinjstvu  ili o dinosaurima, svejedno. Navečer im ispričajte priču, poljubite, zagrlite, pohvalite za sve dobro.  Djetinjstvo prolazi brzo i zato ih svaki dan naučite nešto korisno. Odgojite zdravu i sretnu djecu. Budite promjena koju želite vidjeti u svojoj djeci.


50 nijansi zelene


Svi koji ujutro blendamo jednostavno smo jako zanimljivi onima koji jedu "klasičan" doručak ili pak ne jedu, nego samo započinju dan kavom. Tako se znatiželjno zaviruju u naše šalice i bočice, a uz to nam na sve moguće načine pokušavaju zgaditi naš vlastiti doručak. Najviše ih smeta boja. Zelene nijanse nespojive su im s pojmom doručka. Ili hrane općenito. Tako nastaju kreativne i skoro pa i šaljive dosjetke. Sok od cijeđene žabe maštovita je dosjetka mog kolege s posla kojeg ne napušta inspiracija kad me vidi s bočicom u ruci. 

No, osim raznih komentara i istih dosadnih pitanja s kojima se susreću svi vegetarijanci i vegani takva prehrana ima cijeli niz odličnih nuspojava: više energije, brža i jeftinija priprema obroka, ne kvari se lako pa je uvijek možete ponijeti svuda sa sobom, svjesniji način života, ljepša figura, zdravije tijelo, bistriji um. Uvriježeno je mišljenje da je veganski način prehrane skup, no ja tvrdim da nije. Čak je jeftiniji. Oduvijek me privlačila tradicija, drevna vjerovanja, način života kakvim su živjele naše bake i djedovi i oni prije njih, hrana. Osobito mi je kao majci i ženi važna prehrana obitelji za koju bismo uvijek željeli da je zdrava. No, pojam "zdravo" nekako se danas izvještačio i nitko više nije siguran što on ustvari znači, pa svako tumači kako mu se sviđa. Kome vjerovati? Tako sam i sama pretražujući o zdravlju nailazila na suprotna tumačenja i razne smjerove. Prva knjiga koja me pokrenula i natjerala da shvatim kako je biljna prehrana najbolje rješenje bila je "12 koraka do sirove hrane" Victorie Boutenko  Malo je onih koji će uspješno skočiti iz klasične prehrane na raw food ili veganstvo. Za mene je to prije svega razvoj svijesti o zdravlju i samoj prehrani, a onda i o životu općenito. Tako da je "undo" opcija isključena. Priznajem da su skupe tzv. supernamirnice egzotičnog podrijetla, ali sasvim uspješno možete biti vegan po svim stavkama, a da te namirnice ne kupujete ili ih koristite u malim količinama. Ono što nitko ne govori ili ne smije reći jest da je velik broj namirnica dostupan potpuno besplatno samo što se ne kupuju nego ih morate sami ubrati u prirodi. Vjerujem da su alge, chia, kurkuma, psyllium, indijski oraščići ili slične stvari vrlo zdrave i korisne, ali ja oduvijek poštujem ono što poznajem i što je domaće. Zato preferiram naše samoniklo bilje po kojem najčešće gazimo i ne obaziremo se na njega. Mislimo da nije vrijedno ni tako dobro kao nešto strano iz dalekih zemalja. To potvrđuje i cijena: ovo naše je besplatno ili vrlo jeftino, a ovo strano skupo i preskupo. To je samo trik prehrambene industrije na koji ste nasjeli. I dok vi kupujete ekstrakte zelenog čaja i sušene pšenice, algi i štajaznam, ja berem lišće maslačka, vrhove mlade koprive, stolisnik, sedmolist, metvicu, matičnjak, medvjeđi luk, maslačak i brojno drugo bilje. Neke biljčice uzgajam oko kuće, a neke berem u mnogobrojnim šetnjama prirodom. Tako vas priroda sama tjera da se pokrenete jer gotovo svakodnevno nudi različite menije. Tako u prirodi nikad nije dosadno, morate učiti prepoznavati jestivo od otrovnog i pratiti kalendar branja. Poštovati šume i livade na kojima ste besplatno ubrali svoj doručak ili ručak i ne pokositi ili iščupati sve do zadnje biljke. Umjerenost je ključna u svemu. Uzmite koliko vam je dovoljno i vratite se po još kad vam zatreba. Iznenadit ćete se koliko nijansi ima ta zelena tržnica u prirodi! Svaki put nudi neke nove plodove, a koji su nam upravo tada potrebni. Medvjeđi luk raste rano u proljeće kad nam je potrebna energija i jačanje imuniteta, kopriva niče kad su nam zalihe željeza tanke zbog zime, jaglac nam nadoknađuje C vitamin i tako redom. Ljeti vlada obilje pa ponešto valja spremiti za oskudne zimske mjesece. Nešto sušimo, nešto ledimo, radimo džemove i sokove, svatko po izboru i svom ukusu. Kada jednom ponovno shvatite da je priroda vaš saveznik i da je suživot s njom ključan za opstanak naše vrste na ovom planetu promijenit ćete pogled na svijet. Divan je osjećaj biti slobodan i ne ovisiti o farmaceutskoj industriji i trgovačkim lancima u tolikoj mjeri. Zato naučite te nijanse zelene i priglite zelenu kao novu svježinu, novu snagu i novi život. Život u skladu s prirodom. Budite evergreen. 

Ovo je moja godina istine, duhovnog razvoja i uspjeha. Zašto ne bi bila i vaša?

Započnite svoj dan u nijansama zelene. Evo jednog mog recepta:

Zeleni kašasti sok: lan (2 čajne žličice namočene preko noći), chia sjemenke ili sezam (2 čajne žličice namočene preko noći), jedna šake vrhova koprive i list kelja, dvije jabuke (domaće ili bio), jedna banana (bio iako često koristim i one koje to nisu jer ih u Petrinji nemam gdje kupiti) i voda (izvorska ili obična oko 2 dcl) 


Važno je sve izblendati u fini sok. Varijacije na temu su nepregledne. Uključite i smrznuto voće ili sokove koje ste prethodno pripremili u sokovniku. Ili sokove koje ste pripremili pa zaledili u kockicama. Radite prema svom ukusu poštujući pravila miješanja voća, povrća i zelenog lisnatog. Nađite svoju nijansu zelene. 

srijeda, 1. veljače 2017.

Reset bjeline

 "Dan je bio neobično miran, davao je osjećaj da stvari idu tiho svojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova. Možda je to bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrim nebom, ako se dovoljno udalji od kuća i brbljanja." D. Gabaldon, Tuđinka

Jutarnja šetnja
Šetala sam nedavno kroz još neugaženu sniježnu stazu. Opila me bjelina i oštar jutarnji zrak. Uspjela sam misliti ni o čemu i osjetiti mirnoću tih trenutaka. Pratio me tek škipavi zvuk mojih gojzerica što su prtile krivudavu stazu. Okrenula sam se u jednom trenutku tek da provjerim koliko sam odmakla od Planinarskog doma na Omanovcu. Vrijeme je ponekad vrlo varljivo. Godila mi je osama. Pogled mi je vrludajući po savinutim granama klizio osunčanim procijepima i zapinjao u svježim tragovima životinja koje su se jutros ustale prije mene. Bila sam sama ali ne i osamljena. Tišinu bi presjekao ptičji cvrkut ili snijeg koji je oslobodio granu od svoje težine. Zaboravila sam na uloge u stvarnom životu. Neko vrijeme nisam bila ni mama već lovac na tragove. Uživila sam se u pogađanje koji trag pripada kojoj životinji. Miš ili vjeverica? Ovaj je pak sigurno zečji. Lisica! Pa sitni tragovi dvije srne. Gdje li se samo skrivaju kad ih moje oči ne vide? Osjećajući prisutnost tako predivnih šumskih bića bilo mi je žao što me se boje. Ja sam za njih ipak još samo jedan čovjek. Neprijatelj. Zato valjda nisu riskirale. Tako smo se družili bez riječi, bez da se vidimo. 
Onda mi se pogled zapleo u plavetnilo. Najradije bih se pretvorila u vlastiti dah i spojila s oblakom. Bez tijela. Potpuno slobodna. Ja. 

Potrebno nam je takvo čišćenje od užurbanosti života, wifija, prometa i ljudi. Reset misli. Udah i izdah. Oslobađanje. Energija prirode koja puni naše baterije. A nas pomlađuje. Daje nam polet i proširuje granice. Sve postaje moguće. Odluke su tako lagane. Sve je lijepo i romantično. Savršeno. 

Onda me zvuk mobitela prenuo. Ulovio je signal i počeo me uvlačiti u svoj virtualni svijet poruka i sličica.  Svojim sitnim zvukom podsjetio me da u njemu žive stotine ljudi. Narušio je moju osamu. Trebala bih se vratiti - mahinalno sam pomislila, a onda sam ipak odlučila "ukrasti" još malo tog mira. Komadić neba. Udahnuti svježinu oštrog zimskog zraka. Upiti svjetlucanje sniježnih kristalića. Baciti se u tu mekoću i prepustiti joj se. Pohraniti taj mir negdje duboko u sebe na tajno mjesto pa da ga mogu ponovno pronaći kad gungula i metež ljudskih poslova dođe do granice izdržljivosti. 

Zašto se "opuštamo" gledajući TV? Zašto skrolamo po instagramu? Zašto uporno bježimo od takve čiste i zdrave energije? Zašto uvijek žurimo? Zašto mislimo da smo pametniji od ostalih bića? Zašto smo uništili stvarne veze zbog virtualnih? Zašto ne ostavite svoje stope u snijegu i ugazite svoju stazu kojom još nitko nije prošao? 



ponedjeljak, 9. siječnja 2017.

Duh divljine

Suhi cvjetovi kanadske zlatnice 
Šetali smo uz rub šume gazeći suhu, smrznutu, nikad košenu travu. Koračali smo preko zaleđenih lokvica i divili se zrakama sunca koje su stvarale čarobne zlatne rubove na suhim cvjetovima kanadske zlatnice. Odjednom uznemiri nas iznenadno i jako šuštanje lišća u neposrednoj blizini. Kao da je iznenada nešto palo s neba.  Glave su se instinktivno okrenule u tom smjeru. Uz sam rub šume, iz svog malog zaklona, niti deset metara od nas iskočila je uplašena srna. Već za dvije do tri sekunde bila je daleko od nas. Zamicala je strelovito za stablima dok ju šuma nije potpuno sakrila. A mi? Uzbuđeno gledamo u smjeru gdje smo ju zadnji put ugledali sve ne bi li ju još jednom vidjeli. Očarani smo i sretni zbog tog nesvakidašnjeg prizora. Prekrasna je. Nevjerojatna. Zapanjujuće brza.

Kad god ugledam divlju životinju u njenom prirodnom okruženju obuzme me osjećaj nevjerojatne sreće. Tako je bilo otkad znam za sebe. Sova preleti bešumno iznad moje glave, kuna trči prema meni i traži gdje bi pobjegla, vjeverica pored mene potrči uz stablo, sokol iznad moje glave u borbi s vranom, crna roda leti uz moj bok dok vozim bicikl, košuta koja bezbrižno pase na samo nekoliko metara od nas… scene prelijepe da bi ih se ikad zaboravilo. Znali smo povremeno uzbuđeno reći: „Tu su! Još uvijek su tu!“. I baš u tim trenucima sve je na svom mjestu baš onako kako bi trebalo biti.
Taj osjećaj ugode i uzbuđenja potraje dugo i osjećam se tada dijelom te prekrasne prirode. Sretan sam jer još postoje dijelovi prirode koji nam daju taj osjećaj. Upravo taj osjećaj tjera nas na lutanja i svako malo pojavi se, iza šumarka, na proplanku, u sjeni drevnih borova i ostane tu, u srcu, zauvijek zabilježen - trenutak za pamćenje.
Puh na Velebitu
Uvijek sam se oduševljavao prirodom u svim njenim oblicima. Njena ljepota i sklad su me uvijek privlačile, a njena surovost i snaga ostavljale bez daha. Ipak činilo mi se pretjeranim grliti stabla i maziti lišće, kao što nisam nikada imao potrebu uspostavljati bliskiji kontakt sa životinjama.  U prirodi maženje životinje može imati samo negativne posljedice. Ostavljanje svog mirisa na mladuncima može ih izopćiti iz obitelji ili gore. Draganje ptice može za posljedicu imati skidanje dragocjenog zaštitnog vodonepropusnog sloja na perju bez kojeg će životinja imati velikih, po život opasnih problema u slučaju kiše. Divim im se i drage su mi, ali ipak volim taj odnos međusobnog poštovanja s određene distance bez previše razmjenjivanja nježnosti bilo da se radi o „ljubimcima“, pripitomljenoj ili divljoj životinji.

Srna radoznalo promatra iz trave spremna na bijeg
Prije dosta godina na služenju vojnog roka proglašena je uzbuna. Naravno, radilo se o vježbi, a naš je zadatak bio organizirano otići što dalje od vojarne na za to predviđeno mjesto. Bilo je rano jesenje jutro, a mi smo stajali na livadi uz sam rub šume. Moj vod, nepomičan, u maskirnim uniformama bio je potpuno nevidljiv. Sunce se tek trebalo pokazati, izmaglica je još lebdjela iznad livada, a preko polja trčao je srndać. Svojim dugim elegantnim skokovima brzo se kretao ravno prema nama, sve bliže i bliže i protrčao bi između nas da jedan od vojnika nije podigao pušku u zrak, kao ciljajući na njega i glumeći da je lovac. Životinja je, naravno, isti tren naglo promijenila smjer i otrčala koliko je noge nose daleko od nas. Vojnik je sav u žaru trenutka prokomentirao: „E, šteta što nemamo municije. Sad bi' ga okinuo bez problema.“  Zar stvarno? To je sve od cijelog prizora? Koliko se samo razlikuju naši doživljaji? U tom srndaću vidio sam prirodu u svom izvornom obliku. Duh divljine koji svojom elegancijom, spretnošću i brzinom ostavlja bez daha. Ma, zar je moguće da su neki drugi vidjeli samo izvrsnu priliku za ubijanje za nepotreban komad mesa. Zar su propustili svu onu divotu? Drago mi je da ja nisam.