utorak, 22. kolovoza 2017.

Metvica - poznajemo li bilje zaista?

Nisam do sada niti pomislila pisati nešto o metvici. To je biljka koju poznaju svi i što bih uopće mogla reći o njoj da već nije opće poznato. Usput, to je najdraža biljka mom suprugu i gotovo sve što znam o njoj naučila sam od njega. Evo, zašto danas ipak pišem o njoj.

Ovo je ljeto prijateljica radila mohitose i trebala joj je hitno menta pa mi je poslala poruku. Kako je nije mogla nigdje kupiti poslala sam je da je ubere kod mene doma uz nekoliko smjernica jer sam se ja u to vrijeme izležavala u uvali na Braču. Za koju minutu stiže fotka matičnjaka s tekstom: Evo, našla sam. Hvala ti. Totalno me iznenadila i pomalo nasmijala. Onda je uslikala origano, pa tetrljan, pa kadulju i naša se igra potrage za skrivenom metvicom pretvorila u pravu pustolovinu. Obje smo se zabavile i nasmijale dok napokon nisam napisala: Bingo! nakon što mi je poslala fotku paprene metvice. Uglavnom, bilo mi je drago vidjeti svo to bilje doma koje nije toliko patilo zbog suše kao ovo na Braču, no shvatila sam da zapravo ne poznajemo dobro niti one najpopularnije biljke za koje smo sigurni da su svima dobro znane. Ta anegdotica možda i ne bi bila tako komična da doma nemam čak šest različitih vrsta metvice i gotovo je svaki kutak njihov. Ona tako invazivno raste i osvaja dvorište, vrt, tegle, pa čak i jezerce. Bez obzira na vrstu sve su slične i naravno prepoznatljivog su mirisa ma mentol. 


Metvica ima puno vrsta, čak 250 poznatih. Ona koja se najviše koristi zapravo je nastala križanjem i u prirodi nećete naći paprenu metvicu. Nju ćete pak najčešće kupiti kao začinsko bilje u trgovini, no tada će biti blijedo zelene boje većih listova dok će ista ta paprena metvica na vašem balkonu i vrtu biti snažna biljka zagasito crvene peteljke i tamnozelenih listova. Miris je slatkasto papren, pepermintast poput i okusa.


Spearminta je okusom slična samo još slađa, a manje paprena dok je izgledom drugačija. Raste visoko i ne povija se, a stabljika joj je snažna tamnije boje. Listići zaobljeni i dublje izborani.


Tu su još i kudrava, gorska, vodena, barska, poljska, divlja, mačja i calamintha. Kudravu sam presadila prije nekoliko godine. Otkrila sam ju slučajno kod napuštene stare kuće. Nekad se tako sadila ta starinska vrsta kako bi svojim cvatom ukrasila cvjetnjake, a često bi poslužila i u kuhinji. 

Gorska ili šumska nekako su nježne: većih cvjetića i prozračne lila boje. Okus im nije tako intenzivan i rado rastu u sjeni ili hladu.

Vrlo intenzivna i žestoka je ona koju smo prenijeli s Brača. Calamintha. Kad god ju slučajno taknem ili stanem na nju što nije teško jer se stihijski proširila po cijelom travnjaku misli mi teleportira u Dalmaciju. Miriše snažno kao da je sam koncentrat ulja. Cvjetići su joj bijele boje i vrlo su sitni. 

Plavičasti ton divlje metvice posebno je zavodljiv. Cvijet je plavičasto ljubičast u klasu poput metlice (metvice) nježnog vilinskog izgleda a listovi su krupni i sivkasti zbog dlačica kojima su presvučeni. Najviše me obraduju njeni dlakavi listići uz staze gdje je nitko nije zasadio. Nježan, mekan i bajkovit izgled poljske ili divlje mente razlikuje ju od barske koje je niska i cvate plavo u krugovima. Kad naletite na polje barske metvice ovije vas oblak mirisa svježine a vi ne možete izbjeći male plave kuglice da ne stanete na njih jer rastu invazivno.

S obzirom na broj varijeteta metvice članak bi mogao biti jako dug. A čemu služi metvica, menta, nana nismo još niti dotakli. Iako nekako oduvijek znam tu biljku ozbiljnije sam je počela gledati tek kad je to bio jedini čaj koji je umirio želudac mojoj djevojčici nakon puno povraćanja. Ne čaj od šipka kako nam je preporučila doktorica nego od paprene metvice kako kažu starinske recepture. Nije svaki čaj za svaki problem. Zavoljela sam ju kao dodatak jutarnjem smothiju jer uvijek popravi okus drugog bilja. Na stolu je stalan gost u bokalu s vodom i tako prirodno aromatizira vodu koju pijemo. Ponekad je žvaknemo i u prolazu kako bi osvježili usta ili oprali zube. Istrljamo njenim listićem ubodeno mjesto kako bi ublažili i rashladili naotečenu kožu. Izmiksana s vodom može se zalediti u kockicama leda koje možemo dodati u druge napitke i sokove. Čaj od metvice je svakako jutarnji jer razbuđuje vaše tijelo. Bolje dišemo. Osjećamo se pročišćeno. Rado ju dodajem i u druga jela no obavezno uz grašak. Ugodno se možete iznenaditi i s mlijekom u koje je dodana menta a nije tajna i da se odlično slaže s čokoladom (popularne After eight čokoladice). 

Kako je ulje u metvici snažno, kod prečestog korištenja u našem organizmu nadražuje sluznice, a može izazvati i srčane probleme pa svako pretjerivanje nije dobra ideja. Ne koristite ju navečer jer iako ju često navode kao biljku za opuštanje ona ipak izaziva nesanicu. Ako ste ljubitelji čaja dobro je napraviti pauzu nakon nekoliko dana uzastopnog pijenja. Ako učestalo koristite neke proizvode s metvicom poput žvakačih guma lako možete primijetiti da vas boli želudac ili vam pak curi nos kao rezultat prenadraženosti mentolom. Ako ju pak držite u bočici s vodom ili vrču na stolu promijenite je nakon nekoliko dana jer se obično toliko udomaći i pusti korijenje. Zasadite ju onda negdje oko kuće, na balkon ili u teglu na prozor. Od samo jedne male grančice ubrzo ćete uživati u cijelom busenu metvice. Svejedno hoćete li ju koristiti za čaj, mohitose ili kako drugačije ona će uporno rasti i povremeno vas razveseliti svojim mirisom. Svakako je se sjetite ako poželite "nešto" za razbuđivanje. Metvicom pometite probavne tegobe. Naučite prepoznati metvicu zbog sebe.








nedjelja, 26. ožujka 2017.

Naše male divljine

Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze


"Putovanje kroz divljine je osnova za rast i sazrijevanje ljudskog duha." Steven Callahan

Istražujući svijet oko sebe otkrivamo i sami sebe. Mnogi "pravi" putoholičari tako obilaze svijet zalazeći u najskrivenije i najegzotičnije dijelove u potrazi za iskonskim. U potrazi za avanturom. Za istinskom divljinom skrivenom iza predstava za turiste i poznatih ruta. Naše se gojzerice za sad moraju zadovoljiti puno kraćim lutanjima. Tek nekoliko sati po obližnjim šumama. Uglavnom vikendom i praznicima. Iako bi naša srca potegnula puno dalje, male gojzerice naše djece izdrže tek nekoliko kilometara off road po šumskim stazama. No, istražujući tako u našim malim skitnjama otkrivamo svoje male divljine. 

Možda nemate vremena. Vikendom su rođendani i okupljanja, razne obaveze i planovi, sve što se ne stigne preko tjedna, napokon malo mira i izležavanja... istina, ako želite tako. Ali, kažu mudri da uvijek ima vremena za ono što voliš. Mi jednostavno previše volimo život. Teško si opraštam ako mi vrijeme nestaje. Ono k'o za inat nekad tako nemilosrdno curi kao da ga guta neka nevidljiva crna rupa. I nikad ga nema dovoljno. Barem ne za ono što bismo sve htjeli. Krademo tako vrijeme kad god stignemo. Nekad čak i preko tjedna odlutamo u potragu za nekim gljivama, kestenima, biljem ili loveći motive. Hvatajući duge sjene ovog prkosnog jesenjeg sunca. Praznimo se od negativne energije i punimo baterije. Djeca se moraju istrčati i nadisati svježeg zraka. To je bar pola zdravlja. I sami smo drugačiji. Mirniji. Sretniji. Ispunjeniji. Hodajući se često uhvatimo u koštac s nekim svojim demonima i mislima što nas opsjedaju. Ili pronađemo rješenje ili ih jednostavno stavimo u drugi plan. Fokusiramo se na ono bitno. Na život. Obitelj. Djecu. Sebe. 

Pod nebom na proplancima sasvim su jasne granice bitnog i nebitnog. Očišćeni od buke koja nas svakodnevno guši samo hodamo, dišemo i izdišemo bez posebnih tehnika opuštanja. Svakim udahom osjećamo svoj rast, a izdahom postajemo svjesniji sebe. Jasnije vidimo. Daljine nam pomažu da konstantno vježbamo oko mijenjajući fokus. Stječemo kondiciju. I probava je bolja. Uvijek lagano preplanule puti stvaramo zalihe vitamina D. Noću lakše tonemo u miran san. Učimo djecu da je normalno upoznavati svijet i da Pokemoni ustvari ne postoje. Pokazujemo im pravu hranu bez etiketa. Opušteni smo i neopterećeni materijalnim. Jednostavno postajemo bolja osoba. Najbolja verzija sebe.  

Zato je najbolje kad nemate vremena otići u prirodu. Ne mora biti baš šuma. Ili neka divljina. Može biti i neka vaša mala divljina koja je skrivena tek s druge strane nasipa ili u šumarku kraj potoka, na brdu iza kuće ili poljanama još malo iza brda. Otkrivajući te male divljine sigurno ćete otkriti i pravog sebe. Možda je vaš pravi ja skriven iza nekoliko slojeva problema i gradske prašine, zatrpan računima i stisnut od stresa umjesto da diše punim plućima, trči i poskakuje loveći pahulje svilenice ili maslačka. Šuma nema WiFi ali zato stvara puno bolje veze, da ukradem citat s bespuća interneta...



Cikorija - priča o kavi je uvijek priča o prijateljstvu

Cikorija

Nema za mene nijednog cvijeta čija je modrina neobičnija i ljepša od cvijeta vodopije: ona ima istodobno uznemirujući i božanski sjaj neba sjevernjačkih slikara - Varmeera van Delfta, naprimjer." Moj herbar zdravlja, Maurice Messegue

Dok se vozim kroz Lonjsko polje jednom uskom cestom koja spaja dva sela mojeg djetinjstva razmišljam koliko me taj kraj usrećuje. Ne znam kako bih to riječima zapravo opisala... kao da su bezbrojni djelići srca porazbacani po poljima, skriveni pod grmove šipka, zapleteni u paučine ili lebde naelektrizirani pod dalekovodima zakorjenili tamo. Sigurna sam da ih nikako ne mogu sakupiti i da će zauvijek ostati tu. Iako je ta cesta slična milijunima drugih takvih puteva, za mene je ona posebna i nepogrešivo bih je prepoznala ili bi zapravo ona prepoznala mene? Koliko god daleko otišla od nje uvijek ću tamo negdje pripadati. Bila bih previše sebična kad bih se ljutila što je još jedna moja prijateljica otišla iz Hrvatske. I od mene. I od svojih šumaraka. Sigurna sam da će pronaći sreću kud god išla jer je vrlo pametna i snalažljiva, ali se bojim da je i njeno srce ostalo razasuto u nebrojenim djelićima koje nije mogla spakirati u kartonsku kutiju.

Nije mogla spakirati i naše prijateljstvo. Beskrajne razgovore, svakidašnje jadikovke, školske priče dvije učiteljice, cijelu filozofiju o muževima, djeci, ručkovima, blendanjima, šopingu... sve je to otopljeno u našim "kavama". Ne baš onim klasičnim turskim kavama već čajevima i biljnim kavovinama. Ali to je skroz sporedno. Jer su nas te kave svakodnevno spajale i nismo se trovale kako kavom tako ni ogovaranjima. Držale smo se pozitive. Bile smo psihoanalitičarke jedna drugoj. Kod nas kava znači veliku toplu riječ: PRIJATELJSTVO.

Sad bi ona rekla da dramatiziram i da je sve isto. Al nije... samo sreća da su tu virtualne kave i mobiteli pa da se ne otopi i naše prijateljstvo. Pa su mi utjeha oblaci koji tako plove modrinom neba i utješno nas povezuju. Dugačak je to uvod u priču o kavi od cikorije, al' dugo je i naše prijateljstvo.

A, ta cikorija! Raste uz te prašnjave puteve i naginje se na samu cestu pa je i kotači često gaze. Valjda joj je dosadno ako nije u središtu zbivanja. Ne da se ona jer je žilava i čvrsta. Neočekivano debele stabljike koja naraste iz one proljetne salate slične maslačku. Vodopija joj je drugo ime ne bez razloga. Vjerojatno popije više vode i od mene.  Baš kao da se samo nebo otopilo u nježnom joj cvijetu. Tolike nijanse plave u samo jednom cvijetiću. A pravilnih svilenih latica onako izrezbarenih pri vrhu - čisto savršenstvo. Bude ti žao kad se ubrzo zgužvaju pa ih zamjene drugi. Jedan je od rijetkih čija je modrina najintenzivnija ili rano ujutro ili pred sumrak. Baš kao da krade tu nebesko plavu boju i skriva ju noću u svojim laticama. Od njenog korijena radi se kava. Takvu su kavu pili naši stari. To nije ona kava što se pije na popularnim špicama i mondenim kafićima. Tamo se pije nes, kave s okusima i umjetnim zaslađivačima,  A ova kava od cikorije osim što je zdrava za našu dušu ako je pijete s prijateljicom obnavlja i krv i potiče rad jetre i žučnog mjehura. Dakle cijeli organizam ima dobiti. Odlična je za detoksikaciju. Sadrži inulin, čitaj: pogodna za dijabetičare. Kava, a nije na crnoj listi. Još ne izaziva ni ovisnost. Pa vi vidite kakav vam je okus. Naravno za one koji bi sve odmah postoji i instant varijanta pa nema kuhanja. A postoje i druge biljne kave slične cikoriji: ječmena kava, kava od žira, mješavine... mislim da ih ima popriličan broj pa tako i raznih okusa. Ako već pijemo kavu bolje je popiti neku takvu. Isprobajte i ne budite rob navikama. Budite slobodni. Učvrstite svoje korijenje poput cikorije, ali bar cvjetovima svakodnevno sanjajte nebesko plavetnilo. Živite svaki trenutak prije no što se cvjetovi izgužvaju. Pijte što želite, ali uvijek u društvu prijatelja jer onda se gorčina pretvara u slatku tečnost. Ona se vodopija uvlači u vaše srce i puni ga srećom, prijateljstvom. A dok ne gledate, zaneseni u razgovore ukrade vam komadić i otopi ga u svom crnilu. 

Djeca - mali imitatori

Moja djevojčica nikako nije jela voće. Nisam ju mogla nagovoriti niti da lizne jabuku a kamoli da ju zagrize. Na miris banane je tvrdila da joj se povraća. Limun joj je bio prekiseo, a naranču će probati sutra. Od maline bi pojela samo jednu bobicu i to ne bobu nego jednu onu kugličicu na malini. Što god bi pokušala nije išlo. Šizila sam i pokušavala ne gubit nadu. Čak je i jagode samo gledala ili pak jela samo šećer s njih. Sve su kašice morale biti glatko izmiksane jer joj je svaka mrvica zastajkivala u grlu i ona  bi pljuvala i gušila se. Svakodnevno sam vodila i gubila bitke s tako malim stvorenjem. Znala me toliko naljutiti nejedenjem da sam mogla jedino plakati i misliti kako sam nesposobna mama. Jedino odustati nisam nikako htjela. Tražeći savjet od baka naletjela bih na zid u stilu: pa ni ti nisi htjela jesti voće. 

Jednog dana rekao je moj suprug kako mi uopće nemamo nikakvog voća u kući. I stvarno ga nismo imali. A i inače ga nismo baš puno jeli. Ono, ponekad bananu, naranču, krušku ili jabuku zgrabili bi za međuobrok. Sa sadašnjeg stajališta to je vrlo malo. I tada mi je sinulo. Ako ćemo mi jesti puno voća, različitog voća u obrocima s vremenom će i djeca jesti baš kao i mi. U međuvremenu smo dobili i dječaka. Plan je bio jednostavan: imati više voća u kući i jesti ga. Iako se nije dogodilo preko noći naš plan je uspijevao. Kockice od jabuka, banana s medom, trakice od mrkve, sok od cikle i jabuke... ideje su se stvarale same od sebe. Sada mi često ljudi govore: "Lako je tebi, kad tvoji sve jedu!" Ne jedu sve, ali malo po malo napravili smo veliki iskorak upornošću i primjerom. Posljedice zdravog jedenja vidljive su svakim danom jer moja djeca nisu nikad na bolovanju. Ne izostaju ni iz vrtića niti iz škole. Ne piju antibiotike već čaj i sirup od smrekinih iglica. Aktivni su i često borave u prirodi u igri i istraživanju. Već sada znaju puno o biljnom i životinjskom svijetu, o izvorskoj vodi, suncu i o suživotu čovjeka s prirodom. Oni su naši mali imitatori.  

Nisu vegani niti vegetarijanci, ali nismo ni mi to oduvijek bili. Ali su osviješteni i uče na primjeru. 
"Mama, gle, ove su voćne kašice B I O! (tek je naučila čitati) Tako ti i tata jedete sve BIO, mogla bi i nama kupiti onda." Bile su im prefine i sad ne žele nijedne druge. Oni će izabrati svoj put sami i postupno će odabrati isto što i mi. Roditelji su snažni uzori. Nesvjesno, u svakidašnjim situacijama oni preuzimaju naše ponašanje i imitiraju nas. Njihova najdraža jela su već sad napravljena isključivo od povrća i voća. Npr. guste juhe od mrkve, graška, bundeve ili poriluka, variva od graha, kelja, koprive, leće, umak od špinata i medvjeđeg luka, popečci od tikvica, celera i cvjetače, kuhana brokula... Ma, tko ne bi volio toliko šarenih boja na tanjuru! Tu su i razna biljna mlijeka koje možete izraditi sami po svom ukusu kod kuće i bit će puno jeftiniji, a kvalitetniji od kupovnih. 

Dragi roditelji, budite uzor svojoj djeci. Budite najbolja verzija sebe zbog njih. Radite vrt. Kupujte organsko. Idite u prirodu. Igrajte se. Upoznajte ih s biljem i životinjama oko sebe. Volite ih toliko snažno da im ne palite mobitel, televizor ili kompjuter kako bi ih zabavili. Neka režu mrkvu ili kelj, pospremaju suđe s vama, zalijevaju cvijeće, sade svoj mali vrt, igraju se s pužem. Upoznajte zajedno živi i stvarni svijet jer ćete tako biti sretni i zdravi. Učite ih da poštuju život svakog stvora, ali i rijeke, i šume, i planine. Naučite ih kako se opustiti, udahnuti i izdahnuti. Gledajte izlazak sunca i suton kad imate priliku. Ne mažite iz zaštitnim kremama. Zaštitite ih od ovog svijeta znanjem i svjesnošću. Ne vodite ih na izlet u šoping centre i kina. Vodite ih na livade, okolna brda i rijeke, potočiće. Napravite sklonište u šumarku i igrajte se preživljavanja. Prespavajte s njima u šatoru. Razgovarajte o svemu, o vašem djetinjstvu  ili o dinosaurima, svejedno. Navečer im ispričajte priču, poljubite, zagrlite, pohvalite za sve dobro.  Djetinjstvo prolazi brzo i zato ih svaki dan naučite nešto korisno. Odgojite zdravu i sretnu djecu. Budite promjena koju želite vidjeti u svojoj djeci.


50 nijansi zelene


Svi koji ujutro blendamo jednostavno smo jako zanimljivi onima koji jedu "klasičan" doručak ili pak ne jedu, nego samo započinju dan kavom. Tako se znatiželjno zaviruju u naše šalice i bočice, a uz to nam na sve moguće načine pokušavaju zgaditi naš vlastiti doručak. Najviše ih smeta boja. Zelene nijanse nespojive su im s pojmom doručka. Ili hrane općenito. Tako nastaju kreativne i skoro pa i šaljive dosjetke. Sok od cijeđene žabe maštovita je dosjetka mog kolege s posla kojeg ne napušta inspiracija kad me vidi s bočicom u ruci. 

No, osim raznih komentara i istih dosadnih pitanja s kojima se susreću svi vegetarijanci i vegani takva prehrana ima cijeli niz odličnih nuspojava: više energije, brža i jeftinija priprema obroka, ne kvari se lako pa je uvijek možete ponijeti svuda sa sobom, svjesniji način života, ljepša figura, zdravije tijelo, bistriji um. Uvriježeno je mišljenje da je veganski način prehrane skup, no ja tvrdim da nije. Čak je jeftiniji. Oduvijek me privlačila tradicija, drevna vjerovanja, način života kakvim su živjele naše bake i djedovi i oni prije njih, hrana. Osobito mi je kao majci i ženi važna prehrana obitelji za koju bismo uvijek željeli da je zdrava. No, pojam "zdravo" nekako se danas izvještačio i nitko više nije siguran što on ustvari znači, pa svako tumači kako mu se sviđa. Kome vjerovati? Tako sam i sama pretražujući o zdravlju nailazila na suprotna tumačenja i razne smjerove. Prva knjiga koja me pokrenula i natjerala da shvatim kako je biljna prehrana najbolje rješenje bila je "12 koraka do sirove hrane" Victorie Boutenko  Malo je onih koji će uspješno skočiti iz klasične prehrane na raw food ili veganstvo. Za mene je to prije svega razvoj svijesti o zdravlju i samoj prehrani, a onda i o životu općenito. Tako da je "undo" opcija isključena. Priznajem da su skupe tzv. supernamirnice egzotičnog podrijetla, ali sasvim uspješno možete biti vegan po svim stavkama, a da te namirnice ne kupujete ili ih koristite u malim količinama. Ono što nitko ne govori ili ne smije reći jest da je velik broj namirnica dostupan potpuno besplatno samo što se ne kupuju nego ih morate sami ubrati u prirodi. Vjerujem da su alge, chia, kurkuma, psyllium, indijski oraščići ili slične stvari vrlo zdrave i korisne, ali ja oduvijek poštujem ono što poznajem i što je domaće. Zato preferiram naše samoniklo bilje po kojem najčešće gazimo i ne obaziremo se na njega. Mislimo da nije vrijedno ni tako dobro kao nešto strano iz dalekih zemalja. To potvrđuje i cijena: ovo naše je besplatno ili vrlo jeftino, a ovo strano skupo i preskupo. To je samo trik prehrambene industrije na koji ste nasjeli. I dok vi kupujete ekstrakte zelenog čaja i sušene pšenice, algi i štajaznam, ja berem lišće maslačka, vrhove mlade koprive, stolisnik, sedmolist, metvicu, matičnjak, medvjeđi luk, maslačak i brojno drugo bilje. Neke biljčice uzgajam oko kuće, a neke berem u mnogobrojnim šetnjama prirodom. Tako vas priroda sama tjera da se pokrenete jer gotovo svakodnevno nudi različite menije. Tako u prirodi nikad nije dosadno, morate učiti prepoznavati jestivo od otrovnog i pratiti kalendar branja. Poštovati šume i livade na kojima ste besplatno ubrali svoj doručak ili ručak i ne pokositi ili iščupati sve do zadnje biljke. Umjerenost je ključna u svemu. Uzmite koliko vam je dovoljno i vratite se po još kad vam zatreba. Iznenadit ćete se koliko nijansi ima ta zelena tržnica u prirodi! Svaki put nudi neke nove plodove, a koji su nam upravo tada potrebni. Medvjeđi luk raste rano u proljeće kad nam je potrebna energija i jačanje imuniteta, kopriva niče kad su nam zalihe željeza tanke zbog zime, jaglac nam nadoknađuje C vitamin i tako redom. Ljeti vlada obilje pa ponešto valja spremiti za oskudne zimske mjesece. Nešto sušimo, nešto ledimo, radimo džemove i sokove, svatko po izboru i svom ukusu. Kada jednom ponovno shvatite da je priroda vaš saveznik i da je suživot s njom ključan za opstanak naše vrste na ovom planetu promijenit ćete pogled na svijet. Divan je osjećaj biti slobodan i ne ovisiti o farmaceutskoj industriji i trgovačkim lancima u tolikoj mjeri. Zato naučite te nijanse zelene i priglite zelenu kao novu svježinu, novu snagu i novi život. Život u skladu s prirodom. Budite evergreen. 

Ovo je moja godina istine, duhovnog razvoja i uspjeha. Zašto ne bi bila i vaša?

Započnite svoj dan u nijansama zelene. Evo jednog mog recepta:

Zeleni kašasti sok: lan (2 čajne žličice namočene preko noći), chia sjemenke ili sezam (2 čajne žličice namočene preko noći), jedna šake vrhova koprive i list kelja, dvije jabuke (domaće ili bio), jedna banana (bio iako često koristim i one koje to nisu jer ih u Petrinji nemam gdje kupiti) i voda (izvorska ili obična oko 2 dcl) 


Važno je sve izblendati u fini sok. Varijacije na temu su nepregledne. Uključite i smrznuto voće ili sokove koje ste prethodno pripremili u sokovniku. Ili sokove koje ste pripremili pa zaledili u kockicama. Radite prema svom ukusu poštujući pravila miješanja voća, povrća i zelenog lisnatog. Nađite svoju nijansu zelene. 

srijeda, 1. veljače 2017.

Reset bjeline

 "Dan je bio neobično miran, davao je osjećaj da stvari idu tiho svojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova. Možda je to bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrim nebom, ako se dovoljno udalji od kuća i brbljanja." D. Gabaldon, Tuđinka

Jutarnja šetnja
Šetala sam nedavno kroz još neugaženu sniježnu stazu. Opila me bjelina i oštar jutarnji zrak. Uspjela sam misliti ni o čemu i osjetiti mirnoću tih trenutaka. Pratio me tek škipavi zvuk mojih gojzerica što su prtile krivudavu stazu. Okrenula sam se u jednom trenutku tek da provjeim koliko sam odmakla od Planinarskog doma na Omanovcu. Vrijeme je ponekad vrlo varljivo. Godila mi je osama. Pogled mi je vrludajući po savinutim granama klizio osunčanim procijepima i zapinjao u svježim tragovima životinja koje su se jutros ustale prije mene. Bila sam sama ali ne i osamljena. Tišinu bi presjekao ptičji cvrkut ili snijeg koji je oslobodio granu od svoje težine. Zaboravila sam na uloge u stvarnom životu. Neko vrijeme nisam bila ni mama već lovac na tragove. Uživila sam se u pogađanje koji trag pripada kojoj životinji. Miš ili vjeverica? Ovaj je pak sigurno zečji. Lisica! Pa sitni tragovi dvije srne. Gdje li se samo skrivaju kad ih moje oči ne vide? Osjećajući prisutnost tako predivnih šumskih bića bilo mi je žao što me se boje. Ja sam za njih ipak još samo jedan čovjek. Neprijatelj. Zato valjda nisu riskirale. Tako smo se družili bez riječi, bez da se vidimo. 
Onda mi se pogled zapleo u plavetnilo. Najradije bih se pretvorila u vlastiti dah i spojila s oblakom. Bez tijela. Potpuno slobodna. Ja. 

Potrebno nam je takvo čišćenje od užurbanosti života, wifija, prometa i ljudi. Reset misli. Udah i izdah. Oslobađanje. Energija prirode koja puni naše baterije. A nas pomlađuje. Daje nam polet i proširuje granice. Sve postaje moguće. Odluke su tako lagane. Sve je lijepo i romantično. Savršeno. 

Onda me zvuk mobitela prenuo. Ulovio je signal i počeo me uvlačiti u svoj virtualni svijet poruka i sličica.  Svojim sitnim zvukom podsjetio me da u njemu žive stotine ljudi. Narušio je moju osamu. Trebala bih se vratiti - mahinalno sam pomislila, a onda sam ipak odlučila "ukrasti" još malo tog mira. Komadić neba. Udahnuti svježinu oštrog zimskog zraka. Upiti svjetlucanje sniježnih kristalića. Baciti se u tu mekoću i prepustiti joj se. Pohraniti taj mir negdje duboko u sebe na tajno mjesto pa da ga mogu ponovno pronaći kad gungula i metež ljudskih poslova dođe do granice izdržljivosti. 

Zašto se "opuštamo" gledajući TV? Zašto skrolamo po instagramu? Zašto uporno bježimo od takve čiste i zdrave energije? Zašto uvijek žurimo? Zašto mislimo da smo pametniji od ostalih bića? Zašto smo uništili stvarne veze zbog virtualnih? Zašto ne ostavite svoje stope u snijegu i ugazite svoju stazu kojom još nitko nije prošao? 



ponedjeljak, 9. siječnja 2017.

Duh divljine

Suhi cvjetovi kanadske zlatnice 
Šetali smo uz rub šume gazeći suhu, smrznutu, nikad košenu travu. Koračali smo preko zaleđenih lokvica i divili se zrakama sunca koje su stvarale čarobne zlatne rubove na suhim cvjetovima kanadske zlatnice. Odjednom uznemiri nas iznenadno i jako šuštanje lišća u neposrednoj blizini. Kao da je iznenada nešto palo s neba.  Glave su se instinktivno okrenule u tom smjeru. Uz sam rub šume, iz svog malog zaklona, niti deset metara od nas iskočila je uplašena srna. Već za dvije do tri sekunde bila je daleko od nas. Zamicala je strelovito za stablima dok ju šuma nije potpuno sakrila. A mi? Uzbuđeno gledamo u smjeru gdje smo ju zadnji put ugledali sve ne bi li ju još jednom vidjeli. Očarani smo i sretni zbog tog nesvakidašnjeg prizora. Prekrasna je. Nevjerojatna. Zapanjujuće brza.

Kad god ugledam divlju životinju u njenom prirodnom okruženju obuzme me osjećaj nevjerojatne sreće. Tako je bilo otkad znam za sebe. Sova preleti bešumno iznad moje glave, kuna trči prema meni i traži gdje bi pobjegla, vjeverica pored mene potrči uz stablo, sokol iznad moje glave u borbi s vranom, crna roda leti uz moj bok dok vozim bicikl, košuta koja bezbrižno pase na samo nekoliko metara od nas… scene prelijepe da bi ih se ikad zaboravilo. Znali smo povremeno uzbuđeno reći: „Tu su! Još uvijek su tu!“. I baš u tim trenucima sve je na svom mjestu baš onako kako bi trebalo biti.
Taj osjećaj ugode i uzbuđenja potraje dugo i osjećam se tada dijelom te prekrasne prirode. Sretan sam jer još postoje dijelovi prirode koji nam daju taj osjećaj. Upravo taj osjećaj tjera nas na lutanja i svako malo pojavi se, iza šumarka, na proplanku, u sjeni drevnih borova i ostane tu, u srcu, zauvijek zabilježen - trenutak za pamćenje.
Puh na Velebitu
Uvijek sam se oduševljavao prirodom u svim njenim oblicima. Njena ljepota i sklad su me uvijek privlačile, a njena surovost i snaga ostavljale bez daha. Ipak činilo mi se pretjeranim grliti stabla i maziti lišće, kao što nisam nikada imao potrebu uspostavljati bliskiji kontakt sa životinjama.  U prirodi maženje životinje može imati samo negativne posljedice. Ostavljanje svog mirisa na mladuncima može ih izopćiti iz obitelji ili gore. Draganje ptice može za posljedicu imati skidanje dragocjenog zaštitnog vodonepropusnog sloja na perju bez kojeg će životinja imati velikih, po život opasnih problema u slučaju kiše. Divim im se i drage su mi, ali ipak volim taj odnos međusobnog poštovanja s određene distance bez previše razmjenjivanja nježnosti bilo da se radi o „ljubimcima“, pripitomljenoj ili divljoj životinji.

Srna radoznalo promatra iz trave spremna na bijeg
Prije dosta godina na služenju vojnog roka proglašena je uzbuna. Naravno, radilo se o vježbi, a naš je zadatak bio organizirano otići što dalje od vojarne na za to predviđeno mjesto. Bilo je rano jesenje jutro, a mi smo stajali na livadi uz sam rub šume. Moj vod, nepomičan, u maskirnim uniformama bio je potpuno nevidljiv. Sunce se tek trebalo pokazati, izmaglica je još lebdjela iznad livada, a preko polja trčao je srndać. Svojim dugim elegantnim skokovima brzo se kretao ravno prema nama, sve bliže i bliže i protrčao bi između nas da jedan od vojnika nije podigao pušku u zrak, kao ciljajući na njega i glumeći da je lovac. Životinja je, naravno, isti tren naglo promijenila smjer i otrčala koliko je noge nose daleko od nas. Vojnik je sav u žaru trenutka prokomentirao: „E, šteta što nemamo municije. Sad bi' ga okinuo bez problema.“  Zar stvarno? To je sve od cijelog prizora? Koliko se samo razlikuju naši doživljaji? U tom srndaću vidio sam prirodu u svom izvornom obliku. Duh divljine koji svojom elegancijom, spretnošću i brzinom ostavlja bez daha. Ma, zar je moguće da su neki drugi vidjeli samo izvrsnu priliku za ubijanje za nepotreban komad mesa. Zar su propustili svu onu divotu? Drago mi je da ja nisam.