srijeda, 10. siječnja 2018.

Proljetna šetnja u siječnju

Pogled s Plešivice na 779m/nm

Južina je ovih blagdana otopila nade o bijelom Božiću. Zemlja se ugrijala i priroda se probudila. Nije baš ni imala neki odmor. Tek što je dremnula na trenutak propuplale se grančice, rascvjetale se proljetnice, niknule mlade biljke i čini se da je proljeće uranilo... No, jedna lasta ne čini proljeće. Zima je zapravo tek počela, a vrijeme se može naglo promijeniti. Prije nego što sjeverni vjetar donese hladne dane mi smo iskoristili ovo suho proljetno vrijeme i u 22 049 koraka obišli Okić. 

Prije 8 godina krenuli smo s istog prijevoja Poljanice od Lovačkog doma "Srndać" samo je tada bio snijeg koji je iznenadio baš za Fašnik. Prteći narnijske bjeline Samoborskim gorjem prema vrhu Oštrc gazila sam opreznije nego inače jer sam bila trudna. Sada smo s djecom pratili markacije prema Okiću birajući atraktivne staze po hrptu gore. Zrak je mirisao na proljeće. Jakne smo ubrzo skinuli da se ne oznojimo. Pod nogama nam je šuštalo lišće a sunčeve zrake prošarale su šumu sjenama. Veseli i puni energije pričali smo i pjevušili. Park prirode svakim je korakom dokazivao svoju posebnost i ljepotu. Divili smo se bezbrojnim cvjetovima bijelog kukurijeka. Ogromne snježnobijele glave rasule su se svuda oko nas pa smo pazili da ih ne gazimo ali smo često zastajkivali kako bi ih forografirali. Naišli smo i na drugo zaštićeno bilje poput veprine, božikovine, jetrenke, jaglaca, visibaba i erike. Ljeske su pustile svoje nove rese i djeci je bilo zabavno protresti grančicu kako bi njena žuta "magija" zaprašila zrak. Nije bilo puno vremena pa smo se kratko zaustavljali putem. Na više mjesta staza se spuštala naglo i gojzerice su lako proklizavale pod nesigurnim slojem lišća. Šuma je izmjenjivala svoja lica jer smo vijugali čas po osunčanom hrptu, čas kroz vododerinu u sjeni, pa kroz sedlo ili preko kamenitog uspona. Pred nama su se prostirali vidici od kojih zastaje dah. Pogled iznad magle i oblaka od vrha Plešivice na 779 metara nad morem bio je još dojmljiviji kad smo se popeli na vidikovac. Ponijeli smo i kartu pa smo uz pomoć dalekozora usmjeravali i orijentirali kartu kako bi poučili djecu kako se služiti time. Niti najbolja oprema ne pomaže ako se njome ne znaš koristiti. Istina da je ovakav obiteljski izlet zaista kavalitetno provedeno vrijeme s djecom no to je i rezultat puno uloženog truda i ljubavi. Čini se logično da djeca vole prirodu no vremena su nas izmjenila i povratak prirodi i životu u skladu s njom nije uvijek jednostavan. Evo, što zapravo mislim kad to kažem: 

U silnoj želji ponekad smo odviše "hrabri" i precijenimo svoje mogućnosti. Namjerno smo odabrali teže ali zanimljivije staze no kako nismo nikad prije kročili njima nismo bili spremni na STRMI spust po Pećinama. Naša su djeca navikla na cjelodnevna planinarenja ali ovo je bilo previše i nakon par koraka jednostavno smo zaključili da se moramo vratiti. I samo jedno proklizavanje moglo bi biti kobno. Lijepo smo se vratili i odabrali sigurniji spust.

Uspoređujući kartu i vrijeme koje nam je bilo potrebno već smo na pola puta zaključili da nećemo uspjeti obići stari grad Okić koliko god se trudili. Jednostavno smo bili sporiji od vremena na crvenim planinarskim tablama. Ako je hodanje po šumi samo rekreacija i izmjera vremena prolaska gubi se svaki smisao boravka u prirodi. Otišli smo radi opuštanja i doživljaja gdje dodatan stres nije poželjan. 

Moj je šestogodišnji sin nosio svoj mali ruksak gdje je sam spremio opremu koja je uključivala: vrećicu za pronalaske (jer želi biti istraživač), mali dalekozor da bolje vidi daljine, fire steel (metalno kresivo za potpalu vatre), vodu i grickalice. Cijelim je putem veselo trčkarao, penjao se sam, sakupljao i igrao se istraživača. No, kako je put bio duži od očekivanog svladao ga je umor i bezvoljnost pa smo ga zabavljali, nosili njegove stvari, a onda nosili i njega pred kraj. Tako je to s djecom.

U planinarenjima često uz svu moguću pomoć markacija, karte i mobitela (koji najčešće prvi postane suvišan jer često nema signala na planinama) nađete se u problemu kad treba odlučiti kojim putem. Najsigurnije je upitati nekog domaćeg. Samoborsko je gorje kolijevka planinarstva i vikendom ima sigurno više onih koji u gojzericama obilaze okolna brda i upijaju predivne vidike. Ponedjeljkom pak nema žive duše. Ne rade ni Planinarski domovi. Putem smo sreli samo dva čovjeka s psima koji su išli u suprotnom smjeru i jednog starijeg čovjeka koji je traktorom izvlačio drva iz šume a jedna mu je guma na prikolici bila ispuhana. On se nije oko toga zabranjavao već je iskusno zaključio da će izdržati do kuće. Mi njemu nismo mogli pomoći ali on je nas usmjerio na pravi put. 

Kad smo odmorili kod Planinarskog doma pod Okićem bili smo već umorni a valjalo se još i vratiti do auta. Izvrtila sam nekoliko scenarija u glavi ali svaki je isključivao pogled sa zidina starog grada obasjanog sutonom. Savršeno mjesto i vrijeme za sungazing, ali nije bilo vremena već samo tiho obećanje da ćemo se vratiti. Nema smisla žaliti za propuštenim zidinama koje su tamo već stotinama godina jer sam sigurna da će još dugo biti tamo i da imamo vremena vratiti im se. One su preživjele razne igre prijestolja o kojima ćemo u nekoj drugoj priči. 

Uz žubor potoka krenuli smo drugom stranom prema sutonu. Sunce se brzo utapalo u jedno planinsko sedlo a mi smo se vukli cestom natrag. Pazili smo da se ne oznojimo pa smo se više puta skidali, ponovno oblačili, kačili smo jakne i kape za ruksake i na kraju zaključili da smo jednu kapu izgubili. Bilo je tu i suza jer djevojčice koliko god voljele šumu i prirodu jako vole i svoje svjetlucave kape sa mucastim cofekom. Zadnji dio puta gledali smo u obrise samoborskog gorja koji je djecu podsjetio na božicu Tefiti iz Vaiane. Pridružio nam se i pas koji nas je zabavljao jer je cijelim putem piškio obilježavajući teritorij pa je dobio nadimak Piško. Bila sam uvjerena da će djeca zaspati u autu premorena, no nisu. Puni doživljaja smijali su se i glupirali cijelim putem do Samobora pa smo kratko prošetali slatkim uličicama samog centra i naravno pojeli kremšnite. Dok smo koračali kamenim kockicama obećali smo sami sebi da ćemo obići te stare gradove koje smo sad propustili. Možda se čak i prespavamo u jednoj od onih drvenih kućica kao iz bajke. Jednog ćemo dana prelaziti i puno dulje staze. Možda čak i onu poznatu hodočasničku do mjesta Camino de Santiago no do tada ostajemo na našim brdima, gorjima i planinama. Ima ih toliko da je teško izabrati. Dok mi planiramo naša se djeca vesele novim istraživanjima i naravno novoj kapi.

"Preporodom duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger
























utorak, 9. siječnja 2018.

Zimska idila


Zimska idila u šumi

"Ne trebamo nove krajeve, nego nove oči da ih vidimo." M. Proust

Prošli smo ovom stazom nekoliko puta i ponovno nas zove. Iako nismo stranci uvijek nas dočeka nekako drugačija, a niti mi nismo isti... To je ona ista staza o kojoj sam pisala u Kesten pričama. Sjeverac je donio snijeg i ona se transformirala. Zabljesnula je bjelinom, pojačala svoje uspone, osmislila nove prepreke i pokazala svoje zimsku čaroliju. 

I tako smo odlučili prošetati novim snježnim stazama. Djeca su bila na rođendanu u susjednom selu dok smo mi prtili snijeg prema planinarskom domu. Krenuli smo kasno popodne pa se nismo imali namjere zaustavljati kako bi se stigli spustiti prije noći. U priči, ali i povremenoj tišini, koja nam je često tako potrebna da bi se odmorili od svakodnevice otvorili smo svoje "nove" oči i dopustili da nas ponese ova zimska idila. Snijeg je prekrio boje koje su se tu do jučer prelijevale u svim nijansama jeseni. Ali tonovi bijele čudesno su se mijenjali kroz nebrojene nijanse prema modroj. Tako smirujuće. Jednostavno lijepo. Pedeset nijansi bijele. I više. Svjetlucale su jedino  pahuljice dok je šumska staza polako ali sigurno tonula u svoje bajkovite slojeve izmaglice koja se spuštala na nas. Drveće je matematičkom točnošću bilo zasipano snježnim pokrivačem. Gledajući te goleme gole divove pretpostavljamo da je kut padanja bio gotovo okomit. Table koje su služile kao putokaz nisu se vidjele. Znali smo ih prepoznati tek po obliku jer smo znali točno gdje bi trebale biti. Neke od njih smo i mi postavljali i crtali markacije prije desetak godina. Pridružio nam se pas Pikica koji često prati planinare "žicajući" neki zalogaj putem. Bio je prilično veseo i jurio je uokolo naganjajući samo njemu čujne zvukove, a mi smo mogli tek nagađati što ga je privuklo. Trebalo nam je neko vrijeme da nam se misli očiste od onih uobičajenih briga i da nas preuzme magija puta pa da misli krenu nekim drugim smjerom. Snijeg je djeci tolika radost a nama je uglavnom briga oko cesta i auta pa je ugodno povremeno oživjeti tu dječju zanesenost i razigranost. Osjetiti mladost svojeg duha kojeg je zatrpalo previše toga. 

"Najbolje ideje sinu dok hodamo." F. Nietzche

Nažalost, nismo popili čaj u domu kako smo planirali jer je bio zatvoren. Pretpostavili smo to već ranije po jedinim tragovima na stazi koji su bili okrenuti u suprotnom smjeru od našeg pa se nismo previše razočarali. Umjesto čaja pojeli smo nekoliko mandarina i nastavili dalje kružnom stazom dolje. Dnevna svjetlost polako je iščezavala, a mi smo bili zabavljeni preskakivanjem i provlačenjem kroz granje. Snijeg je povijao tanje drveće i granje i osmislio pravi poligon za neku igru tajnih agenta. Nešto poput onih laserskih prepona što se sad reklamiraju kao i ostale sile gluposti kao savršen dar za vaše dijete. Kako proći a da te ne zasipa snijeg? Tako smo laganim drmanjem grana budili drveće kako bi podiglo svoje grane i oslobodilo nam prolaz. To je totalno funkcioniralo. Moram priznati da smo se zabavljali i pomalo mi je bilo žao što djeca nisu s nama jer znam da bi se i njima to jako svidjelo. Ipak, nama roditeljima veliki je luksuz biti ponekad sam pa sam odagnala tu misao jednakom brzinom kako je i došla. Nismo ni primijetili da nas je noć već obujmila. Da nije te bjeline i prilagodljivosti oka već bismo bili u potpunom mraku. Ugledali smo svjetla Hrastovice koja se doimala poput onih starinskih čestitki za Božić. Nažalost, moj mobitel nema tako dobru kameru da bih to i zabilježila. Pikica se nekako smirila i nestalo je njene hrabrosti za jurcanjem. Stisnula se iza nas i nije više željela biti prva. Nekako smo do prve rasvjete i auta stigli taman u pravi tren. Sad bi bilo stvarno ludo biti usred šume, pomislila sam. Najviše zbog mraka jer bismo lako skrenuli sa staze i zalutali. Nikad me zapravo nije bilo strah divljih životinja čije tragove ponekad vidimo. I sad smo ih vidjeli u snijegu. Podsjete te da nisi sam. One su uglavnom toliko plahe da ih je teško i vidjeti. Drugi nas uvijek pitaju zar se ne ne bojimo zmija, škorpiona, kojota i drugih životinja ovisno o kojoj lokaciji se radi. Iako već dvadesetak godina dosta intenzivno "lutamo" po šumama i planinama nikad nismo imali lošeg iskustva sa životinjama. Vidjeli smo koji put poskoka i druge zmije ali one su vidjele nas prije. Vidjeli smo i medvjede, i srne, i veprove, divlje svinje s mladima ali i one bi nas tek pogledale i nastavili bismo svatko svojim putem. Jedino čega me oduvijek bilo strah, a to nitko ne pretpostavlja jest čovjek. I to ne bilo koji čovjek nego čovjek - lovac što uglavnom šeće s puškom u namjeri da ubije nešto. Puškom i ćuturicom.  Vidjela sam i čula previše puta njegovu prisutnost u šumi. Osjetila sam tišinu nakon pucnja i strah koji se poput zvučnog vala proširi šumom. Tužna što su preuzeli šume i ljuta što utjeruju strah životinjama. Zato nam nitko od životinja ni ne prilazi. Previše se boje za svoj život. Ta superiornost čovjeka nad drugim bićima dokazuje samo našu općenitu neosviještenost. Ne bi se puno ljudi složilo sa mnom, znam. Zaista ne volim vidjeti lovca u šumi koliko god on bio pozitiva u bajci o Crvenkapici. Bila sam sretna što ih ovaj put nismo čuli u šumi i mogli smo opušteno šetati. 

Pikica je lajala i nije nas htjela pustiti da odemo. Pripitomljena životinja toliko je drugačija od divlje. Neprirodno drugačija, ako mogu tako reći. Sigurna sam da će nam se pridružiti i neki slijedeći put.  


"Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača." Ibn Batuta









Zimska idila - link na video