nedjelja, 24. siječnja 2016.

Hrana - naš dodir zdravlja

"Neka hrana bude tvoj lijek i neka lijek tvoj bude hrana tvoja", navodno je rekao Hipokrat, najpoznatiji grčki antički liječnik. Naoko jednostavna izreka sadrži u sebi mudrost koja jako sažeto objašnjava kako ispraviti sve naše zablude oko pojma hrane i onog što nam treba. Evo kako smo mi došli do trenutka kada smo, nadam se, u potpunosti shvatili tu izreku. 

Kao rezultat raznih radionica ljekovitog bilja i čestog razglabanja o zdravlju prijatelji i poznanici obraćali su nam se za savjet. Zanimalo ih je kako koristiti ljekovito bilje kako bi riješili svoje zdravstvene probleme, koje bilje je za što i kako uopće ostati zdrav. I tako spontano dogodilo se to da smo pokušali i sami doći do odgovora na ta pitanja. 

Pomislim, zar moramo ići putem naših roditelja, djedova, baka? Treba li mi dijabetes, problemi sa srcem, povišeni kolesterol, zakrčenost krvožilnog sustava, prekomjerna težina, svakodnevna žgaravica... moram li se stalno osjećati loše? S godinama te stvari postaju svakodnevica s kojom se izgleda svi pomire, a ja to nekako ne želim. Ne pomaže uvijek stolisnik kad mi je muka, nekad niti majčina dušica nije dovoljna kad naleti neka viroza, masne naslage izvana i iznutra ne mogu se baš regulirati čajevima i aktivnošću. Imam osjećaj da stalno ispravljam posljedice nekih loših odluka. 

Sok od svježe cikle i jabuke
Volim hranu. Mislim da je to normalno i poželjno. Ipak, zbog neke hrane vrlo brzo požalim. Oduvijek obožavam griz. Ipak poslije njega mi probava poludi. Pojedem ćevape i poslije toga satima osjećam mučninu. Pojedem "klasični" ručak s komadinom mesa, krumpira i nakon toga me obuzme osjećaj malaksalosti, umora, nemoći. Mama je radila vrhunsko dizano tijesto, a gibanice ili buhtle bile su nevjerojatno ukusne. Ipak, računao sam dok ih jedem da ću nakon njih morati rješavati problem žgaravice koje se svaki put u rekordnom roku pojavljivala. Volim kolače. Ipak od puno slatkog ne mogu reći da se baš dobro osjećam. Izgleda da većina čak i vitkih ljudi ima probleme sa salom na raznim mjestima koje tijelu daju neobičan ne baš privlačan i zdrav izgled, a unutarnji organi su u poprilično lošem stanju. To se sve očituje i na koži, kosi, noktima i općem izgledu osobe.

Od siline hrane koju danas ljudi svakodnevno konzumiraju koliko toga bi se moglo nazvati hranom u tom smisli. Nekako se čini da znamo napuniti želudac, a ne znamo nahraniti tijelo. Izobilje jeftine hrane omogućilo je svima pune želuce, ali po cijenu zdravlja. Zašto svako uživanje u hrani mora dovesti do nekog problema ili tegobe. Sigurno postoji još nešto što mi nitko nikad nije rekao. Morao sam saznati što je to. Vjerujem da još dugo mogu biti relativno mlad i zdrav. I ne dam se razuvjeriti. Ipak, kako godine dolaze osjećam da je pravi trenutak nešto poduzeti, zbog sebe, ali iz zbog svoje djece. 

Za pravi odgovor morao sam se vratiti osnovama. Što je čovjek uopće, što nam je prirodno na jelovniku? Treba li nam hrana biti nešto što puni želudac ili je hrana ono što nam hrani tijelo. Što nam je uopće potrebno?

Iako nas stalno uvjeravaju da smo svejedi, da nam je meso neophodno, da je osnova svega kruh i mlijeko, sve je jasnije da smo žrtve reklamnih kampanja punih laži i marketinških trikova. Izgleda da ljudi danas za razliku od prije samo koje desetljeće jedu prevelike količine rafinirane i polugotove hrane pune praznih kalorija. A o ovisnosti o mesu da i ne pričam. Danas je većini ljudi nemoguće zamisliti i jedan obrok bez mesa. Salame, šunka, špek, pašteta, hrenovke... Čak sam se s jednim prijateljem zakačio oko bezmesnog graha. Njemu je to bilo nepojmljivo. On to nije htio niti probati i ismijavao je to koliko je više mogao. Ipak, do nedavno, meso se jelo vrlo rijetko, možda jednom do dva puta u tjednu, a i tad je bilo iz domaćeg uzgoja, čisto od hormona, antibiotika i konzervansa. Možda se u neke obroke meso dodavalo u manjoj mjeri skoro kao začin, ali rijetko je dominiralo kako je danas slučaj. Danas je nažalost situacija potpuno drugačija. Pogledajte samo ljude oko nas. Pretilost, srčane bolesti, rak, dijabetes, ljudi koji izgledaju napuhnuto, bolesno... Do prije stotinjak godina te bolesti nisu skoro niti postojale, a danas su ubojice broj jedan u svijetu. Na kraju krajeva najbolji primjer prave ishrane, kako ju je opisao Hiporat, su živući ljudi koji su zdravi i izgledaju dobro i puni su energije. 

Ispada da niti po konstituciji tijela, niti po unutarnjim organima i njihovim karakteristikama nismo mesojedi, a niti tipični biljojedi. Naše ruke su prilagođene berbi voća i povrća, plodova prirode. Naše oko ima, za razliku od mesojeda, mogućnost vidjeti velik raspon spektra boja kako bi razlikovalo zrelo od nezrelog voća i otrovno od jestivog. Treba iz toga izvući pouku.

Upoznao sam neke ljude koji se pretežito hrane voćem i povrćem, ne jedu meso niti išta životinjskog porijekla, poput jaja ili kravljeg mlijeka. Ne jedu šećer, bijelo brašno i sol. I zamislite čuda, izgledaju super i osjećaju se izvrsno. Sad svi pomisle: Ali što onda jedu? Da. Stvarno smo zaboravili što je čovjeku primjereno jesti. Znate li koliko je bogatstvo hrane koja vam čini dobro, koja je izuzetno zdrava za tijelo, koja vam ne izaziva osjećaj mučnine i slabosti, koja vam da nevjerojatnu snagu i otpornost prema bolestima? Ja sam se iznenadio. 

Isprobali smo to na sebi. Iznenadio sam se koliko su promjene brze i koliko se možeš dobro osjećati. Ipak jedno nisam očekivao, a to je da sam stalno sit i nema više osjećaja stalne gladi i iščekivanja slijedećeg obroka. Pitao sam poznanika kako to da sada više nisam tako često gladan, on mi je samo rekao da je to normalno jer mi je sada tijelo nahranjeno. I stvarno javio se novi predivan osjećaj snage, sitosti, a istodobno neopterećenog želuca koji vrlo brzo razgradi sve što treba i ostaje ugodno prazan. Nema težine u želucu. Crijeva rade učinkovito. Svaka stanica u tijelu dobiva sve što joj treba. Salo se topi sa svih strana, a trbuh je ravan kao nikad prije. Nema osjećaja slabosti i pospanosti. Očisti se koža, kosa je gušća i brže raste kao i nokti koji su ujedno vrlo čvrsti i zdravi. Opća otpornost organizma na bolesti vrlo brzo poraste i ako taj način prehrane kombinirate s odgovarajućom rekreativnom sportskom aktivnošću poput trčanja, vožnje bicikla, plivanja, planinarenja.. rezultati su nevjerojatni. 

Odlučite se biti najbolja verzija sebe. Odbacite sve što vam čini loše, a u sebe unosite samo hranu i piće koje vam čini dobro. Prihvatite činjenicu da se hranom može nazivati samo ono što vaše tijelo hrani. Sve što tijelu čini štetu nije hrana ma koliko ukusna bila našim okusnim pupoljcima. Vrlo brzo saznat ćete koliko ste predivne, prave hrane izostavljali sa svog jelovnika samo zbog stereotipa, navika i neznanja. Nisam za to da se rade umjetni sirevi ili vege hamburgeri. Mislim da hrana treba biti upravo ono što je. Jedite jabuke, naranče, kelj ili mrkvu i radite od njih obroke, ali molim vas nemojte takve predivne plodove prirode pretvarati u loše imitacije nečega lošeg. Zašarenite svoj jelovnik i okrenite se ekološki čistoj po mogućnosti sirovoj hrani punoj voća, povrća, orašastih plodova, sjemenki i cjelovitih žitarica. 

P.S.

Evo malo korisnih linkova i videa:

Sirova hrana.hr
http://sirovahrana.hr/

Vegan.hr - vodič za početnike
http://www.vegan.hr/vodiczapocetnike.aspx


Izvrsna inspirativna FullyRawKristina

Predavanje koje će vam promijeniti pogled na mlijeko: Nevjerojatna priča o mlijeku, Walter Veith

Video - Sirova biljna hrana

Sve o Ishrani Sirovom hranom - Emisija Na rubu Znanosti

utorak, 19. siječnja 2016.

Divlji origano - radost planine

Među mnoštvom tek krajičkom oka uhvatim poznati šal. Letimičnim pogledom prepoznaš dobro znani pramen kose. U buci razaznaš smijeh svog prijatelja. A među stotinama malaca nepogrešivo uočiš svoje dijete. Kad nekog zaista poznaješ onda ga nije teško prepoznati. 

I biljku koja ti je bliska prepoznaješ među stotinama trava kao starog prijatelja. Sa sigurnošću. Ponizno, uz ispriku što ga bereš. 

Mravinac ili divlji origano iznimna je biljka koja može doprinijeti našem zdravlju na brojne načine. Njegovo ime znači prema grčkom oros - sreća, radost i ganos - planina, dakle: radost planine.  Dobra misel kažu Slovenci. Prava je šteta što ga ljudi znaju samo kao začin za pizzu jer on je puno više od toga.. 

Kako ga prepoznati u prirodi? 

Morate se prvo sprijateljiti. Upoznati njegove sitne pomalo dlakave zelene listiće zašiljene prema vrhu. Morate se veseliti njegovim ružičasto ljubičastim cvjetovima koji privlače i pčele i leptire tako da oni za vas ne budu još samo jedna ljubičasta trava. Iako djeluje vrlo skromno prije cvjetanja u okruglim busenima zelenih listića nema u njemu baš ničeg skromnog kad procvijeta. Njegove se i do 70 cm duge stabljike s ljubičastim kiticama zatalasaju na livadi ili obronku neke planine. Tajanstvene nijanse ljubičaste, a ponekad i bijele, skrivaju ljekovite supstance karvakrola koje djeluju antibakterijski i dokazano djeluju na 25 različitih bakterija. Najzanimljivije što uspješno zaustavlja E. Coli, Salmonellu, Pseudomonas aeruginosa, te tvrdokornu gljivicu Candidu Albicans.

Kako iskoristiti ovaj prirodni antibiotik? 

Preventivno pijemo čaj i stavljamo ga kao začin. Suha je biljka intenzivnog okusa i prepoznatljive arome. U kombinaciji s majčinom dušicom, smeđim šećerom, medom i propolis ljeti napravimo sirup za djecu da se nađe zimi. Njegove zelene listiće dodajemo salatama sve dok ga snijeg ne sakrije. Kad šmrcamo ili nam imunitet slabi kapnemo jednu kap njegovog eteričnog ulja na papirnatu maramicu pa udišemo. Kad jednostavno želimo ojačati pred sezonu gripe ili drugih viroza ili imamo problem s nekom bakterijom, gljivicom ili virusom možemo ga piti oprezno brojeći kapljice eteričnog ulja u kombinaciji s vodom, sokom ili čajem. Doza je svega 3-4 kapljice i najviše 12 kapi dnevno. Rezultat je uvijek odličan. No, ulje je vrlo snažno i lako se može predozirati. Pa stoga kad ga pijete budite svjesni da se voda i ulje ne mogu zapravo pomiješati i ulje pliva na površini. Pijte na na slamku da vam ne sprži usnice. Nemojte kapnuti više od preporučenog jer tada lijek postaje otrov. Nemojte ga koristiti ako ste trudni ili imate problema s jetrom i bubrezima. Može ga se miješati s nekim drugim uljem npr. maslinovim pa tako koristiti. 

Sve teže svoje "biljne prijatelje" prepoznajemo u prirodi. Kao da smo se posvađali i mada više nitko ne zna oko čega zavada još traje. Nepovjerenje i šutnja. Neznanje. Toliko se tišine dogodilo između ljudi i bilja. Otuđenost. Strah. Možda ako se ponovno sprijateljimo s njim i izmirimo, možda ostanemo zauvijek mladi i upoznamo napokon tu Radost Planine. 



ponedjeljak, 4. siječnja 2016.

Umire li bilje zimi?


Jučer sam naredila djeci da ponovno nagrnu snijeg na smilje. Danas sam im objašnjavala da ostave taj ružmarin na miru jer mu je tak i tak teško i hladno. Navalila sam popodne hrpu novog snijega na grmove lavandi čisteći prilaz. Pogled mi je zapeo za listić matičnjaka koji je izvirio iz bjeline. Kadulja se stoički pravi da joj snijeg i led ne smeta a meni se čini da se sva nekako smanjila. Kopriva je zametena. Šmrc. Smokva izgleda otužno. Estragon se osušio pa smo njegovim lišćem pokrili "noge" nekom biljnom osjetljivcu. Umiru li biljke pomalo zimi ili samo skupljaju snagu? Trese li ih studen i prestaju li njihove moći bez sunca i topline? Naposljetku, i smrt je samo dio života. No, zima nikako nije smrt... pitajte bilo koje dijete. 

"S velikom se znatiželjom pitamo odakle životinjama tolika životna snaga. Pa svakako od hrane koju jedu ali čim stigne proljeće griju se na prvim zracima sunca i ono im daje novu snagu." Maurice Messegue

Kad dođemo na more (čitaj: Brač) Igor mi uvijek kaže: Ti, nemaš pojma koliko se promijeniš kad si na moru. Oči ti drugačije sjaje." Da, sretna sam nekako iznutra. Cijelim bićem prožima me osjećaj pripadanja. Osjećam se svoja. Ja. Sunce je moja energija. Voda je moj medij. Pučina mi daje krila. A topli kamen pod bosim nogama moje je uzemljenje. Nismo li i sami poput bilja? Negdje rastemo, cvjetamo i širimo se a nekad venemo i osjećamo se goli, nismo svoji i sve se svodi na čekanje... Hladnoća nas obuzme. A sunce nikako da prospe svoje zrake. Duga je zima. Uvijek to pomislim negdje u veljači a tad se još i ne nazire kraj. Ove me godine zeleno totalno obuzelo. Sirova hrana, živa izvorska voda, trčanje, lutanja i radost otkrivanja i učenja, osjećaj osviještenosti i sreća, energija, životna snaga. Kao da sam otkrila Sveti Gral, zaista. Kao da sam pobijedila sve negativne misli u svojim kukuljicama. Otkrila sam nešto u sebi što je teško pretočiti u riječi. Duhovnu stranu svog bića i dotaknula po prvi puta odgovore na pitanja koja su dugo zujala u zraku i prije no što su bila postavljena. Ne znam koliko me razumijete. Možda je ovo razgovor sa samim sobom. Ne bi bio prvi. I sad više nije važno more ili kopno. Kamen ili zemlja. Voda ili šuma. Pučina ili pogled s planine.  Nasip. Djeca. Nebo. Sreća koju sam pronašla u sebi zauvijek je tu. U meni. Nepobjediva. Trajna. Vječna. Moja.  

"Intuicija je blago ženske psihe. Ona je poput nekog rašljastog oruđa ili poput kristala kroz koji se može gledati uz nevjerojatan unutarnji vid." C.P.Estes: Žene koje trče s vukovima

Novi pogled na život za mene. Sigurna sam da je Priroda već davno otkrila svoju unutarnju snagu. I proljeće će udahnuti početak novog života. Ljeto će ispuniti puninom životne energije. Jesen će ubrati plodove a zima će začarati svojom ledenom ljepotom. Prava će se snaga skriti pod zemlju. U korijenje. U sjemenje. U srž. U bit postojanja. Energija će promijeniti formu ali će snaga ostati ista. Nepobjediva. Trajna. Vječna.