srijeda, 16. prosinca 2015.

Dodir prirode

"Pravo istraživačko putovanje nije u traženju novih krajolika, nego u gledanju drugim očima." 
Marcel Proust

Djeca nemaju pojma što žele. Ni za Božić ni za bilo koju drugu prigodu. Oni jednostavno žele sve, sve što vide. A sve mi se više čini da ni mi odrasli ne znamo što želimo. Isto želimo sve. Želimo stvari za kuću, za djecu, za sebe, želimo uvijek nešto novo da nam unese promjenu, drugačije da se osjećamo posebno, moderno da budemo prihvaćeni, želimo i ta nam želja grije srce. Nema tu ničeg lošeg. Želja nas pokreće ali nas njeno ispunjenje zadovoljava kratko. Što onda zapravo želimo i što nas čini sretnima? Tko zna... Svi smo različiti. Ili nismo... 

Mene oduvijek veseli ono što zovemo "male stvari". Volim biti budna, istraživati, učiti i biti izvan rutine koliko je moguće, pomicati vlastite granice, popeti se na planinu, zaroniti u nepoznatu dubinu, plesati, svirati, slikati, kreativno iskoristiti vrijeme, volim svoju obitelj, volim doživjeti, zaustaviti se i udahnuti punim plućima. Volim raditi više stvari odjednom, volim kuhati i pripremati hranu, brbljati s prijateljicom, volim poljubiti muža svaku večer, volim se igrati s djecom, volim učiti svoje učenike, volim život. A to svi vole, zar ne? 

tri mušketira kod Bijelih stijena

Izvor
Otišla sam po vodu. Svakih 10 dana isprazne nam se zalihe izvorske vode. Najbliži nam je izvor u Župiću "Bijele stijene" na kojima još piše 1926. Podno visokih bijelih stijena u šumarku izvire hladna voda koja ne presušuje ni za najtoplijih ljetnih mjeseci. Oko izvora vijuga potpuno bistar izvorski potočić. Inače natočimo vodu i uberem vrećicu vrhova koprive u laganoj šetnji, a dok se djeca igraju oko vode mi popričamo s nekim jer je često "gužva" i dosta ljudi dolazi baš tu po vodu. 

Danas sam bila sama. Pozdravila sam se s dvoje ljudi koji su baš napunili svoje zalihe i odlučila malo zastati. Pogledati drugačijim očima. Sjetila sam se kako je moja Ema jednom rekla dok je stajala nad izvorom da vidi aureolu iznad vode. Djeca vide drugačije. Nisam ni znala da zna tu riječ. Gledala sam danas u tišini kako voda nezaustavljivo protječe kroz cijev. Fascinirao me i taj stari kamen i godina koja je uklesana i mirnoća tog trenutka. Nije me brinulo ni vrijeme. Odlučila sam predahnuti. Iako nisam vidjela aureolu ugledala sam četiri mala daždevnjaka. Jedva vidljivi u boji kamena stopili su se podlogom. Zbog hladnoće su vrlo usporeni pa sam jednog odlučila dotaknuti. Malo stvorenje plaho je i stidljivo pokušalo pronaći zaklon u naborima moje šake i sakriti se iza prstena. Ubrzo sam ga pustila natrag u njegov dom. Taj dodir prirode učinio me sretnom. Nije to ista sreća kao kad kupiš haljinu. Ovo je neka čista sreća bez grižnje savjesti. S notom mirnoće i dubine trenutka kad se dva bića sretnu pogledom. Taj pogled postane mali djelić vječnosti. Sretno sjećanje pohranjeno u trajnu memoriju. 

"Prirodni krajolici imaju moć nadahnuti nas na vrlinu - hrastovi na dostojanstvo, jezera na mirnoću..." 
De Botton


ponedjeljak, 23. studenoga 2015.

Čuvarkuća - štit koji nas čuva


Elegija o gojzericama dobila je neočekivano sretan završetak, bar zasad. Postolar Miro udahnuo im je novi život. Tko bi rekao... čini se da nikad nije tako crno kako se taj tren čini. Možda nekad jednostavno preburno reagiramo. Na prvu i tutta forza (punom snagom) kako bi moja nona rekla. A tek kad nas prođe bijes, skockamo se i rješenje se pomoli negdje na horizontu. Ne ide na silu. Nije uvijek logično. Jednostavno se dogodi. Samo ga trebamo prepoznati, osvijestiti... Priroda nas nekad čuva a da toga nismo niti svjesni. Čuvarkuća je baš takva. 

Čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum ili vječno živa) poput okamenjene ružice na starom krovu proviruje kroz mahovinu i lišajeve. Zbijene glavice jedna do druge zgusnuto čuvaju jedna drugu. Čvrsto se drže svojim kožnatim listovima. Štite i krov i kuću a ponekad i ukućane koji zatraže njenu pomoć. 

Mi smo roditelji ludi za svojom djecom. A kad se ona razbole još smo luđi. Uhobolja je izravno povezana s bolestima dišnih puteva. Najčešće se javlja kao komplikacija virusne infekcije gornjeg dišnog sustava, zbog koje dolazi do zatvaranja prirodnog kanala koji spaja nosni dio ždrijela i srednje uho (tzv. Eustachieva tuba). Bakterijska infekcija koja nastaje bolna je za dijete. A onda se javlja i temperatura. Cijela drama plakanja, nespavanja, nejedenja... ili na prvo žaljenje djeteta da ga boli uho nakapati mu dvije tri kapi soka čuvarkuće. Kod nas to redovito funkcionira. U oba uha nakapamo za svaki slučaj pazeći da su kapljice ušle. Ponovimo i slijedeći dan jer u ovom slučaju "od viška glava ne boli". Tako izbjegnemo i veću bol i temperaturu i čekanje kod doktorice. Zato čuvarkuće uvijek imamo oko kuće, na ogradi, u teglama s drugim cvijeće, na balkonu... Ona ne zahtjeva nikakvu brigu. Nije ju čak potrebno niti zalijevati. Neke vrste tako rastu u prirodi na suhim i kamenitim mjestima po visokim planinama gotovo bez vode.

Čuvarkuća je i odlična hrana. Njeni listovi mogu se pripremati kao varivo, salata, s rižotom ili jednostavno s krumpirom i maslinovim uljem, tjesteninom... (vidite u Kuharici ljekovitog bilja Antona Rudana str. 100 - 105 Šumski kuhar) ili jednostavno budite kreativni i iznenadite ukućane novim okusima. 

Čuvarkuća u narodnoj medicini široku paletu liječenja: od raznih upala, kožnih bolesti, uboda, crijevnih parazita, bronhitisa... Pila sam nedavno i sok čuvarkuće spravljen u medu koji uspješno liječi miome i ciste na maternici te uklanja probleme sa štitnjačom. Pila sam ga kao preventivu svojim sitnim čvorićima na štitnjači.

Imala sam tumor na jajniku kojeg sam otkrila slučajno. Nisam prepoznala niti jedan od očitih znakova. Nisam išla kod ginekologa. Nisam nikada mislila da se to meni može dogoditi. Imala sam samo 21 godinu. Svijet mi se prolomio pod nogama. Srećom, bio je dobročudan. Osam centimetara benignog tkiva vezalo se oko jednog jajnika a drugog je samo malo omotalo. Taj mi je jedan i ostao. Nisam pila lijekove. Nisam htjela već tada imati djecu iako su me svi požurivali. Imala sam ih kad sam ih željela. 9 godina kasnije rodila sam Emu, a onda i Vitu. Al nisam nekako ista. Osjećam se puno ranjivije. Moja neustrašivost i svemoćnost je poljuljana. Kao da mi je napukao moj super oklop. Iako je sve zaraslo gotovo bez vidljivog traga ja ipak znam da se to sad može i meni dogoditi. I svakome. I mojoj se mami dogodilo. Identično samo s drugim jajnikom. Isto u tim godinama. Nešto sam naučila iz toga. Zato neću dozvoliti da se priča nastavi. Sigurna sam da će nas čuvarkuća čuvati semper (uvijek).

Sok od čuvarkuće: 

300 grama listova čuvarkuće 
500 grama meda

Listovi čuvarkuće rukama se zgnječe dok ne poteče sok a onda se blenda ili miksa štapnim mikserom da se dobije zelena kaša od listova u koju se postupno dadaje med. Može se dadati i malo limunovog soka. Spravljeni sok pije se tek za 5-7 dana kad odstoji u frižideru. Držite ga u staklenci koju ste omotali slojem aluminijske folije. Pije se ujutro natašte i navečer prije spavanja po žlica. Neočekivano je ukusan i osvježavajući. 

I ovaj recept dala mi je gospođa Nada, naša travarka neiscrpnog znanja a za svaku boljku ima biljka ili mješavina ili način. Brže i od googla pronaći će je za vas da vam pomogne. Naravno, ako zaista želite slušati. 




ponedjeljak, 16. studenoga 2015.

Danas sam stvarno ljuta, ljuta ko´... HREN!

 
Koliko se god trudila stvari nekad idu nekim svojim tokom, nizbrdo. Postolar mi je danas hladno objasnio kako se moje gojzerice raspadaju i da im jednostavno nema pomoći. Može on to pokušat zalijepit al neće dugo trajat. "Mislim, ako vama nije puno dat 100 kuna za još jedno nošenje onda ću probat zalijepit..."  Uzdahnula sam i dala mu predujam. Nekako mi je prerano da se oprostim od njih. Vežemo se za stvari. Oni su nam podsjetnik na sretne trenutke. A ne volim takve crnjake od prognoza i radije sam blesavo naivna. Cvrkućem i planiram makar su za subotu prognozirali snijeg... Trudim se ne gledati vijesti jer se svode na crnu kroniku. Ustvari, gotovo uopće i ne gledamo TV al netko me već podsjeti što sam propustila dok sam lebdjela na svom sretnom oblaku. Iako to nerado priznajem i moj se štit nekad dotraje: od stresa, od svakodnevnih 100 i više km vožnje, od djece, od obavijesti u poštanskom sandučiću i od pogleda ispod ružičastih naočala općenito. Padnem na zemlju i suočim se s realnošću i budem stvarno ljuta, ljuta ko´... hren i to na sve.

HREN (ljuti hren, ren) stvarno je ljuta biljka. Možda je i on tako ljut jer raste uz put pa vidi previše toga. Možda su mu živci tanki kad ga netko riba pa žari svojom ljutinom. Ako niste probali ribati hren propuštate jedno intenzivno iskustvo za sinuse. Čak bi se moglo dogoditi da se i dobro isplačete i ostanete bez daha od prodorne žestine.  Al kad si stvarno ljut i svjestan da bi se trebao skulirat i malo ohladit, opustit i da nisu stvarno svi živi krivi jer nije tvoj dan, ipak te ljutina ne pušta lako. Jednostavno te vuče da još jednom udahneš pa makar se onesvijestio. Mi smo se odvikli intenzivnih i čistih okusa. Ima nešto anđeosko čisto u toj bjelini njegovih cvjetova i korijena. Smekšali smo se previše pa radije biramo slatko a možda nema ništa loše da s vremena na vrijeme malo zaljutimo stvari i razbijemo monotoniju. Osim vitamina C ova biljka korisna je kod kašlja, upornih bakterija, čišćenje mjehura i mokraćnih kanala, djeluje na žuć i jetru, cirkulaciju kože, digestiv je i diuretik. Ima toga još pa guglajte ako vas zanima. No, meni je i ovo dovoljno da ga stavim na dnevni meni sada kada mu je sezona. 
Za početak naribajte malo divljeg hrena u svoju salatu i bit će to sasvim nova salata! Iskopajte korijen hrena i napravite odličan zimski lijek za prehladu i gripu, jačanje, bronhitis i pročišćavanje pluća: 

SIRUP OD HRENA: 

- ribani svježi korijen hrena (sva srednje velika korijena)
- med (pola kile), propolis (jedna čajna žličica ili oko 30kapi)  i zdrobljeno sjeme anisa (jušna žlica)

SALATA OD CIKLE I HRENA

- naribajte sirovu oguljenu ciklu (još bolje ako imate neka fensišmensi pomagala kao npr. spiralizator)
- može i korijen celera, mrkve ili nekog drugog korjenastog povrća poput čičoke ili jama i sve to prelijte umakom od hrena (naribani korijen hrena pomiješan s uljem, vrhnjem, malo soli i tako izblendan u rijetku kremu) Ova salata ne samo da vam pomaže kod disanja punim plućima nego vas hrani vitaminima i mineralima izravno iz Zemlje. Idaelana je za slabokrvnost, nevoljkost i ravnodušnost. 

"Gruba je pogreška misliti da ste okusili borovnice ako ih niste nikada brali. " 
(Walden, H. D. Thoreau)


ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

Nema rane koju gavez neće izliječiti.

Nema rane koju gavez neće izliječiti. Svaki će travar jamčiti za ovu tvrdnju a i svi oni koji su se uzdali u moći ove biljke.


Kaže mi moj kolega jedan dan: Čovječe, dobro da se nisi rodila prije dvjesto godina jer bi te sigurno spalili. On se uvijek šali pa ga i ne ne shvaćam ozbiljno al da... u ovome nije pogriješio. Bilje i biljni pripravci kao i hrana "iz šume" moja su strast već neko vrijeme. Nešto kao u stilu otkrivanje tople vode tj. ono što mnogi znaju već stoljećima ja samo počela otkrivati prije nekih 6 godina. Iako mi se stalno čini da grebem po površini osjetim ponekad da sam zagrebla i dublje od toga. Točnije, ovaj sam put kopkala po nasipu vadeći crni korijen - gavez ili volovski jezik ili konjski rep. Ima baš savršen naziv za vještičji kotao zar ne? Pa, iako zvuči ludo zamislite da netko kuha i uz to potiho nabraja sastojke kako ne bi zeznuo recept: u zagrijanu svježu svinjsku mast naribati 6 crnih konjskih repova ili volovskih jezika te kuhati dok ne počne cvrčati. Ostaviti preko noći pa ponovno na vatru dok se ne otopi. Po želji dodati malo bogorodičine trave, vučji zub ili žabnjaka. Za one koji ne barataju previše narodnim nazivima biljaka ovo bi bio dobar scenarij za čarobiranje. Mnoge se biljke u narodu zovu baš prema životinjama i povezuju se s njima na razne načine. Priroda je sva u sinergiji i harmoniji. I ništa, baš ništa, nije zasebno ni odvojivo do nje uključujući i čovjeka. Ma koliko se on trudio ubiti, objesiti ili spaliti sva znanja o travarstvu i prirodnom liječenju travama  ona su se ipak  nekako uspjela sačuvati i prenijeti na generacije koje dolaze. Možda zato što su tako važna i jedina koja daruju izlječenje. A kako povijest pišu pobjednici mnogi svjedoče kako im je ova ili ona biljka, pripravak, mast, oblog ili čaj pomogao kada je sve drugo zakazalo.

Gavez ima iscjeliteljsku moć. Može spojiti potrgano i pokrpati ranjeno, izbrisati tragove bolesti i učiniti da bol prestane. Hematomi, udarci, nagnječenja, rane, čorevi, kvrge i otekline, prijelomi i neuralgije, kostobolje i stare rane njegova su specijalnost. Tinkture i masti, melemi u kombinaciji s gospinom travom, arnikom ili nevenom blagotvoro i čudotvorno će djelovati na ove probleme. Za liječenje želuca i crijeva, opeklina, artritisa... popis je dosta dugačak, a možete ga i sami istražiti.


Mast se radi tako da se u čistu svinjsku mast nareže očišćeni korijen gaveza i to tako brzo da ne oksidira te se zagrije na vatri, pusti preko noći da odstoji i zatim se procijedi i zagrije te doda nešto voska i spremi u manje posude. Dobro ga je držati na hladnom no vosak će ga čuvati od kvarenja i na sobnoj temperaturi. 

Melem sam radila od kantariona tj. ulja gospine trave koje sam zagrijala i dodala narezani gavez te pustila dan, dva da odstoji a potom procijedila i ponovno zagrijala te dodala vosak. Za mene je to i melem za dušu jer volim sačuvati ono što nam priroda daje. Korijen gaveza vadi se u jesen i ako ti zatreba po zimi možeš samo slegnuti ramenima jer tad je "prošla baba s kolačima". Treba ga napraviti sad. Tajne bilja kriju se sve više u korijenu kad sunce oslabi, a zemlja otvrdne od prvih mrazeva. 

Iskustva govore bolje od riječi: Mast od gaveza prije nekoliko godina izliječila je u samo nekoliko mazanja ozljedu i probadajuću bol u koljenu koja se zavukla duže od potrebnog, a koja se liječila kremama i gelovima iz ljekarne.

Bolio me palac u zglobu prije nekog vremena jer sam ga nekako povrijedila dok sam nosila cjepanicu no čim sam ga namazala bol je gotovo prestala, a do jutra potpuno nestala. Bilo mi je to prilično važno jer kao učitelj glazbe dobar dio vremena provodim svirajući pa mi je pokretljivost zglobova bitna. 

Od gaveza smo radili još i tinkturu u domaćoj rakiji. Osobito me vesele variva u kojima je svježi list gaveza ili salata ili pohani listovi pripremljeni u tavi negdje na kampiranju na logorskoj vatri. Ona fina dlakavost pokupi taman savršenu količinu smjese za pohanje ili tempuru. 
Uživajte u ovoj biljci i moći koje nam daje ili makar odmorite oči na njenim zelenim listovima i maštajte u nijansama ljubičaste dok pogledom prelazite po njenim cvjetovima koji se  klate poput poput zvona na povjetarcu u proljeće.  


Tinkture ili totalni witchcraft




srijeda, 21. listopada 2015.

Šumske skitnje ili Alisa u zemlji čudesa :-)


Vilinske gljivice

Hoćemo li se smanjiti ili nestati pojedemo li komadić neke gljive? Kako odabrati pravu? Neke izgledaju tako primamljivo prekrasnih crvenih i narančastih boja ili su pak bijele, sive ili zelenkaste sa točkicama ili bez, a neke su crne poput groba, a i izgledaju nekako mrtvački... Po otpalom lišću rasulo se nepregledno more raznih gljiva, a sve jedna zanimljivija od druge. Obrasle su šumu pa djeluje nekako začarano. Prekrile su panjeve i porazbacano trulo granje posvuda. 

Kad zađem u jesensku šumu uvijek se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa. Kao da me netko smanjio i postajem tek gost u njenom carstvu. Omamljena velikom količinom plodova moje oči ne prestaju tražiti po šumskom tlu. Čučim i kupim u košaru, a ono kesteni sve jedan krupniji od drugog kao da ih je netko rasuo poput mamca do vještičje kolibe. A ja samo berem i ne obraćam pažnju na ostalo. Skupljajući žir, toliko gladak i velik da mu je ispala kapica, ne lovi me strah od divljih svinja iako je svuda oko mene prerovana zemlja i nekoliko blatnih kupelji koje su očito one izrovale i to po svemu sudeći nedavno. A tek one mrke trubače što se vješto skrivaju u kombinaciji zemlje i mokrog lišća i uz granje! Izluđuju me. Rekla bih da i razgovaram sama sa sobom rješavajući labirint njihova postojanja. Treći korijen iz njihovih spora i hifa želeći dokučiti i shvatiti jesu li uopće tu ili mi samo ne dopuštaju da ih vidim. Kad se oči naviknu same se pojave i uskaču vješto u moju košaru a ja sretna već mislim što ću s njima u kuhinji.  I tako nas ta Šumska čarolija uvlači u sebe da zaboravimo kojim smo putem zašli u šumu i kuda dalje... A kad utihnu koraci i kad osluhnete vlastito disanje postanete svjesni i Šume. Naravno, ona je već davno svjesna Vas. Čula je Vaše namjere, kad ste ugazili onu prvu mahovinu, proširio se šumom glas da ste ušli. Prate vas oči koje ne vidite. Dozivaju vas glasovi koje ne razumijete. Ali ih osjećate... što ste dulje tamo osjećaj je snažniji. 
“Možete li mi reći, molim vas, kojim putem da krenem odavde?”
“To dobrim dijelom ovisi o tome kamo želiš stići”, reče Mačka.
“Nije me briga kamo”, reče Alisa.
“Onda nije bitno kojim putem ideš”, reče Mačka.
"Samo da NEGDJE stignem", doda Alisa kao objašnjenje.
"Oh, sigurno ćeš stići", reče Mačka, "samo ako dugo hodaš." (Alisa u zemlji čudesa)

Nismo dugo hodali jer naša Banovina ima pravo bogatsvo šuma. Neke su prohodne i išarane planinarskim i lovačkim stazama. Neke su pomalo divlje i uz povremene staze nailazimo samo na tragove divljih životinja koje su utabale svoje puteve. Neke su mračnije od drugih. Neke skrivaju tajne i ulaze u tajne svjetove... 



Baš kad pomislite da ste nadmoćni u znanju Priroda vam se nasmije u lice. Pokušajte samo doći u šumu po zadatku, npr. odlučili ste nabrati šipak. Naravno da šipku ni traga ni glasa toga dana. Onda naberete koprivu. Ili, baš ste pripremili košaricu i nož za gljive i to vrganje, sunčanice i crne trubače, a jedine na koje vi nailazite su naravno nejestive, otrovne ili smrtonosne. Pa onda umjesto da berete fotografirate svoju novu foto zbirku muhara, pupavki, šarenih gnojištarki, sumporača... Uglavnom, dobro je imati plan iako ga ponekad morate malo izmijeniti putem. Priroda vodi glavnu riječ i to vam povremeno daje do znanja. Mudar je onaj tko poštuje njene zakone.





"Mi smo svi ovdje ludi ali svatko na svoj način i rijetki žive svoju ludost... "(Alisa u zemlji čudesa)

Šireći svoje vidike i pomičući granice možda smo zarobljeni u svojoj ludosti. Možda ne možemo drugačije. Možda se jedino tako, živeći svoju ludost, osjećamo "normalnima"... a možda se i vi osjećate tako?


  

srijeda, 14. listopada 2015.

VALERIJANA, odoljen, macina trava



Valerijana
Valerijana (Valeriana officinalis), odoljen, macina trava biljka je prekrasnog nježnog cvijeta s tonovima ružičaste. Na zelenim livadama ljeti njene zračne cvjetne kitice kao da lebde iznad ostalog cvijeća i bilja. U ljekovite svrhe najviše se koristi korijen koji se vadi tek kad nadzemni dio propadne a prve kiše namoče tlo i energija biljke odlazi u rizom. Površinski korijen djeluje pomalo raščupano i neozbiljno pa se s obzirom na veličinu cijele biljke zapitaš nema li on neku nadnaravnu snagu kad ju može držati tako uspravno cijelo ljeto. Valerijana voli vlažno tlo i blizinu vode pa je idealno odmah nakon vađenja korijena oprati ga u obližnjem potoku jer sitni korijenčići zadržavaju dosta zemlje. 

Valerijanin korijen najpraktičnije je isprati u potoku
sušenje korijena u dehidratoru
Odmah osjetite njen intenzivan miris. Toliko je snažan i poseban da je i čak neugodan. Kažu da ga žene i mačke vole, a muškarci i psi ne. Posebno su mačke "lude" od njega jer sadrži kiselinu koja feromonski djeluje i hipnotizira ih. Nemam mačku pa nisam to doživjela ali meni je taj intenzivan miris i odbojan i primamljiv istodobno. Pomalo izluđujuće. Često navečer pripremimo čaj koji sadrži korijen valerijane. Osobito u zadnje vrijeme... Latinski valere znači biti dobro. Ona je prirodni sedativ, djeluje umirujuće i potpuno je bezopasna. Pomaže kod PMS-a, srčanih problema, poremećaja u prehrani, a osobito se upotrebljava za miran san. U današnjem stresnom načinu života i ubrzanom tempu brojne se misli roje u našim glavama i ne prestaju nas izluđivati u večernjim satima. Baš kad bi se trebali pripremiti za miran san i opustiti, misli kao za inat nezaustavljivo naviru i probijaju sve brane ne dopuštajući smirenje ni koncentraciju no uz šalicu čaja od valerijane otjerat ćete ih barem do jutra. Jutro je uvijek pametnije od večeri. 

Odoljen je hrvatski naziv za valerijanu. A uz to je vezana i priča: Ovo ime otkriva magijske moći koje se pripisuju ovoj biljci koja raste na sjenovitim vlažnim mjestima. Mnoge majke i žene ušivavale su svojim sinovima i muževima korijen odoljena u vojničke uniforme da bi na frontu odoljeli neprijatelju i sigurno se vratili kući. Također vjeruje se da onaj tko nosi sa sobom korijen odoljena odolijeva urokljivim pogledima i zlim mislima. Da li vas ovaj korijen može zaštiti od neprijatnih i zlonamjernih ljudi ne znam, ali sam siguran da donosi miran san.

Ove smo godine po prvi puta vadili veću količinu ovog korijena kao da smo podsvjesno znali da će nam dobro doći. Baka već dugo nije bila dobro, a onda je postala "kraljica anđela", Sve još podsjeća na nju i njezina je prisutnost u našim životima snažnija nego prije. Nismo bili spremni na njen odlazak na nebo. Vezala nas je snažno svojom ljubavlju i sigurna sam da nam suptilno šalje neke tajne poruke, misli i znakove da nas i dalje voli i da nas zapravo nije niti napustila. "Baka je živa, samo ju ja ne mogu vidjet kao ona mene. U grobu je samo njena koža..." kaže Vito gotovo svakodnevno od 11. rujna.  Sjećanja polako blijede kako vrijeme prolazi ali se isto tako snažno obojaju i vraćaju na spomen nekog izraza ili mirisa tek svježe pečenih kiflica. Valerijana nam je pomogla da izdržimo tugu, da ublažimo vlastitu ljutnju i prihvatimo njeno nestajanje s ovog svijeta. Da smognemo snagu kako bi odgovorili na svaki "zašto" i "kako" djeci koja je svakodnevno spominju i ostavila nam nadu da nas i dalje brižno čuva i voli makar negdje iza oblaka u prozraci sunca poput osobnog anđela čuvara. 



ponedjeljak, 28. rujna 2015.

Jesen stiže, dunjo moja...


Polagano se jutra oviju u magle. Zemlja postane hladnija. Mi pohlepno upijamo te, sve nježnije, zrake sunca koje nam budu darovane. Toplina šalice čaja u rukama podsjeti nas da sreću čine male stvari. 
Miholjsko ljeto i prkosno sunce, plodovi šipka zapleteni u dugačke paučine, vjetar koji sve češće zalazi u šuškavo lišće kukuruzišta, teški plodovi dunja koji padaju na vlažnu travu... jesen dolazi u velikom stilu. Bogatstvo plodova u prirodi, raznovrsne gljive što strpljivo čekaju svoj trenutak, ljekovito korijenje i gomolji, zeleno bilje koje je niklo nakon kasne košnje pokušava procvjetati u još jednom ciklusu prije prvog mraza, pred zimu. Jesen je lijepa. Topla i blaga dok ne krenu kiše... 
Mirisi jeseni u kuhinji izmjenjuju se svakodnevno u želji da što više plodova udomimo i uskladištimo u svojim smočnicama, ormarima i zimnicama. Marmelada od šipka, slatko od dunja, džem od šljiva, sušeni vrganji, korijen valerijane za čaj, jabuke i menta, varivo od koprive, sok od cikle i kupina, kompot od bresaka, smokve, orasi i kesteni, trnine, glog... popis je dug. 


Šipak (šipurak, plod divlje ili pasje ruže) izniman je izvor vitamina C koji se prema istraživanjima ne gubi kuhanjem. Marmelada od šipka jedan je od onih okusa bakine kuhinje. Sjećam se bakine plave platnene vrećice koji je nosila kad bismo nas dvije preskakale lokve u Lonjskom polju i među kravama izabirale grmove što većeg i crvenijeg ploda. Ta njena platnena vrećica bila je puno praktičnija od mojih najlonskih ili onih "od krumpira". Njena se nikad nije razderala i pogubila dragocjene plodove, elegantno prebačena preko ramena nije joj smetala dok ih je brala jednom rukom a drugom držala trnovitu granu. Nije se žalila na ogrebotine već je samo odmahivala glavom: "To je staračka koža... ni to niš." U priči bismo odlutale sve do Brezovice i često bi nas zahvatila već i noć dok bi se vratile kući. Pomalo mokre od večernje rose i magle što se brzo pomalja po Lučici u jesen. Onda bi se odjednom sjetila "da joj bu v peći gaslo i da se bu kuća oladila" pa bi mi žustrije zagrabile prema mostu i cesti. Ona je šipak sušila "v rolu" i prije ga uvijek oprala i očistila crno.  Meni taj čaj i nije osobito fin. Pomalo je kiselkast, iako u mješavini odličan za zimsko vrijeme. Nekad kad bismo nabrale puno radila je i marmeladu. Godinama kasnije zamišljala sam njeno društvo dok sam lutala po šipražjima. U tim je sjećanjima puno topline i nježnosti, nešto onih dragocjenih zraka sunca i kapljica rose. Jesen je u meni snažna uspomena na bakinu plavu platnenu vrećicu za šipak ili pak klupko konca koje je stajalo tamo u zimskim danima a iz kojeg su rasle prekrasne paučine tj. "heklani mulineići" kako bi ona rekla. Sad kad sam i sama domaćica jasno mi je zašto joj se nije dalo raditi marmeladu. To je dugotrajan i fizički naporan posao ali je nagrada zlata vrijedna. 

Marmelada od šipka (za oko 2 kg ploda dobije se oko 4-5 kg marmelade)
Očistiti i kuhati preliveno vodom dok potpuno ne omekša da se može tiještiti žlicom. Propasirati a ako je smjesa pregusta razrijediti s još malo vode. To je stvar iskustva i strpljenja. U dobivenu gustu tekućinu dodati šećera po želji i ponovno zagrijati na vatri. Za čvršći žele dodajte sredstvo za želiranje. Koštice je dobro isprati, a dobiveni sok možete koristiti još nekoliko dana iz frižidera.
Sušeni šipak za čaj
Plodove također očistiti i osušiti (u rolu, dehidratoru ili u kuhinji, pored peći) na niskoj temperaturi. Istući ili izmiksati u mikseru za orašaste plodove a potom ispuhati dlačice. Mišljenja su uvijek različita pa tako neki tvrde da su dlačice isto dobre ali čaj s dlačicama može izazvati iritaciju u grlu ili kasnije u crijevima pa se ponekad za šipak koristi naziv i svrbljivac ili srbiguzica.

Dunja je poznata po snažnoj sposobnosti želiranja. Kao i jabuka sadrži pektin stoga se marmelada od dunje radi "sama" što govori i njen naziv na portugalskom marmelo od kojeg je i potekao sam naziv marmelada. Dunje u našim krajevima rastu i u divljini. Kad teški žuti i tvrdi plodovi počnu padati sa stabla savršeno je vrijeme za pravljenje marmelade ili kotonjate - sira od dunje tj. slatkog od dunje. 

Kotonjata (tal dunja - cotogna)

Kako smo prehranu s vremenom već znatno promijenili teško je odoljeti zamamnim mirisima jesenskih džemova i marmelada pa tako u svim receptima znatno smanjujem šećer i koristim onaj nerafinirani ili med. Kuhanje svedem na minimum. Svo bilje i plodove jedemo sirovo koliko je to moguće. Dan započinjemo blendanjem. Vegetarijanstvo pak nudi obilje raznovrsnih kreativnih recepata a nove ideje znače i nove okuse. Zbog novih saznanja i modernijih tehnologija ne želim odbaciti ona stara znanja. Nije sve staro pogrešno niti je sve novo uvijek bez greške. Pronalazimo ravnotežu i harmoniju u načinu života s prirodom. U skladu s tom filozofijom živimo zdravije i sretnije. 

četvrtak, 13. kolovoza 2015.

Divlje kupine... divlja strana djetinjstva

Divlje kupine
Jedna je djevojčica na svom svijetlo plavom biciklu svakog kolovoza obilazila grmove divljih kupina što su stihijski, ali sasvim sigurno osvajali mjesta o kojima nitko nije brinuo. Bilo je to baš pred početak škole kad se magle povijaju po Lučici, a čim se sunce spusti dovoljno nisko u onom čarobnom trenutku zlatnih boja i dugih sjena. To mi je bio najdraži dio dana. Suton. Tajanstven i nestvarno kratak, a događao se pomalo neodređeno i ne baš u istu minutu. I divlje su životinje tada hrabrije pa izlaze. Ja sam ih vrebala pogledom na nekim svojim tajnim lokacijama uz Brezovicu, a one me se nisu bojale. Valjda su vidjele da nemam nikakvu pušku već neku platnenu vrećicu i unutra još nekoliko manjih plastičnih, jer nikad nisam znala što ću donijeti kući; divlje kupine ili dunje, možda plodove gloga ili šipka ili pak onu kruškojabuku kako sam zvala plod jednog drveta što je raslo na proplanku uz Obžev. Nisam tada baš puno znala o prirodi. Jednostavno sam je voljela. Voljela sam osamljene skitnje biciklom. Otkrivanja i odlaske "u nepoznato", a voljela sam i vrećice plodova koje sam donosila mami kako bih bila korisna "kupujući" time njen osmjeh u zalog za moje vožnje i lunjanja. Voljela sam i stari drveni most što se već godinama raspada i preskakala sam vješto s daske na dasku, jer se tada još nekako i moglo prijeći na drugu stranu, ako si znao gdje stati. Ponekad sama, a ponekad s prijateljicom pronalazila sam tamo, u toj slijepoj ulici miran kutak. Zavaljene u travi gledale smo oblake. Ponekad smo sjedile na nekom panju ili ostacima starih betonskih cijevi i smijale se. Pričale o ljubavi i problemima. O svemu onom što još nije bilo ispisano na stranicama dnevnika ispod kreveta. Divlja strana našeg djetinjstva odvijala se baš pod divljim kupinama. One su čuvale naše tajne svih ovih godina...

To je sjećanje na djetinjstvo tako neočekivano "izvukla" divlja kupina koju sam danas brala za džem. Skupljajući sitne plodove i ogrebotine mislila sam na slatki, ukusan namaz i na miris zemlje. Prema narodnoj poslovici "Lovrenčevo, svaka jama zdenčevo!" noći su doista hladnije, a dani pomalo kraći. Mirisi jeseni jačaju. Kuhinju je ispunio miris toplog voća. Miris smirenosti i doma.

Divlja kupina (kupinjača, crna kupina ili sl.) pojavila se u mom životu godinama kasnije kad sa tražila kako što zdravije provesti trudničke dane. Guglajući naišla sam na čaj od lista kupine koji prema pučkoj medicini sprečava razne probleme u trudnoći i sprečava pobačaj. Tada nismo ni skupljali ni brali ljekovito bilje, zasadili smo tek nešto ljekovitih kamenjarki oko kuće pa mi je prva pomisao bila: idem u ljekarnu po čaj! I tako sam objašnjavala teti za pultom što je to kupina: Ne, ne ono crveno u vrtu, crne bobice u šumi ili dvorištu, crvene se dok nisu zrele... al nije bilo tog čaja pa ga je naručila. Čim sam došla doma pogled mi je "uhvatio" kupinjak što se razrastao u mom dvorištu. Dakle, baš sam luda što kupujem nešto što mi raste pod nosom i tako... list kupine je označio početak. Među prvim biljkama koje smo počeli spontano brati i sušiti bila je kupina. List divlje kupine i list maline. Navodno su plodovi afrodizijak. U tu se svrhu žvaču i listovi. Žvakanje izdanaka i mladih listova pomaže kod odvikavanja od pušenja. Inače čaj pomaže kod proljeva, upale desni, temperature, za izbacivanje sekreta i sluzi, kod želučanih i crijevnih tegoba te pospješuje mokrenje. Mogli bismo ga "prisličiti" zelenom čaju.

Vina, sokovi i drugi pripravci od zrelog ploda također su zdravi i ljekoviti. Bogati su vitaminom C i koriste se za jačanje organizma. Kako bih sačuvala što više tih svojstava svoj džem od kupina radim tako da plodove izblendam s malo vode i propasiram. Ponekad preskočim pasiranje. U dobiveni gusti sok dodam malo limuna i po želji smeđeg šećera i tek što se pojave mjehurići umješam želin. Gotovo je u trenu pa jedva čekamo polizati zdjelu.

Plodovi kupine su superhrana (eng. superfood) koja po definiciji organizmu donosi puno toga dobrog zbog svojeg izvanrednog nutritivnog sastava. To znači da su plodovi kupine bogati antioksidansima (smanjuju rizik od bolesti i usporavaju starenje, tj. čine nas mladima), bogati vlaknima i kalcijem, kuhanjem ne gube na vrijednosti, a nisu kalorične. Sirovi sok od kupina iscijeđen u mom novom sokovniku za mene je pravi nektar. Spremam ga za zimu tako da ga zaledim. Nekad ga zasladim tako da dodam i koju krušku ili med, a nekad još namjerno stavim aronije i limuna da bude baš kiselkasto i gorko. Same kupine su slatke, a njihov tamni sok često završi na nečijoj majci. No, nije mi žao, osobito ako je to majica mog sina jer mi ga je najslađe gledati kako trpa svježe ubrane kupine u usta i skače po  dvorištu sretan kao da je progutao čistu energiju!

Majčina dušica


Imamo neodoljivu potrebu ostaviti trag. Uslikati svaki trenutak koji nam se svidi. Privlači nas ljepota. Ljepota koju prepoznajemo u kreacijama prirode. Bile to nijanse zračno plave kroz slojeve zraka u pogledu u daljinu ili nijanse boja leptirovih krila na cvijetu što samo priroda može spariti u savršen sklad i nikad kič. Razmazili su nas smartfoni pa nije problem uslikati panoramu s vidikovca, zalijepiti neku sličicu, uz komentar i lokaciju loadati na fejs i poslati na viber nekome. Razmazili i zaludili. Toliko mogućnosti da je pomalo naporno. Zašto? Zašto imamo tu potrebu "ukrasti" te slike idiličnog i lijepog? Zatrpavamo google disk svojim vizijama i uhvaćenim neponovljivim trenucima sreće. Arhiviramo svoja sjećanja i stvaramo opipljive uspomene da se možemo vraćati "tamo" u svoj mali djelić savršenog svijeta. Sliku po sliku stvaramo svoj "raj". Putujući u sebi. Razmišljamo. Puzzle porazbacanih trenutaka uporno sparujemo u logičnu cjelinu.  A misli prevaljuju svjetlosne godine u trenu. Zabljesnu i nestanu. A njihov trag je ipak vidljiv na imaginarnom internetskom prostoru koji je beskonačan poput svemira i širi se. 
Kad jednom pomirišete majčinu dušicu i udahnete žestinu limuna i kamena istodobno ona se urezuje u vaša osjetila duboko i trajno. I to je sjećanje pohranjeno na vašem disku. Tko bi rekao da taj grm u prašini skriva takve mirisne rapsodije i ljekovite sastojke. Iako je ulje timijana žestoko i skoro ljuto ipak vas vuče da još jednom protrljale sitne listiće među prstima i prislonite maleni rozi rascvjetali vrh grančice da bi još jednom udahnuli. Rekli bi da je to tvrda biljka krša kojoj ne možemo nauditi. Ona je snažna ali i osjetljiva. Baš kao i svaka majka izvana ali iznimno krhka iznutra. Nikada je nemojte trgati i čupati jer će ju to uništiti. Pristaje jedino na šišanje škarama kao da je povremeno vodite na frizuru a njenu kosu potom dajete onima kojima je potrebna, oboljelima. Biljka tako nježnog naziva Majčina dušica (lat. Thymus serpyllum), kao tepanje djetetu, kao utjeha, kao zagrljaj i ljubav u nekom teškom trenutku, nada da će ozdraviti, djelić duše, djelić srca, dvije riječi nježno dodirnu dok ih izgovaraš. Zašto se ta biljka zove baš tako? Možda zato što pomaže ženama, osobito majkama ili je ta biljka zapravo rezervirana za djecu koja su zapravo "majčine dušice". Nevjerojatno im odgovara okus tog blagog napitka kao i pripravaka od njega. Zovu je antibiotikom za siromašne a djeluje i fungicidno. 
Boli li te grlo, prehlada, asma, kašalj, šmrcanje, majčina dušica pomaže. Čaj ili sirup ili oboje. Potiče krvarenje pa ga nije dobro piti ženama baš u one dane. A može potaknuti i spontani pobačaj iako kod normalnog poroda ubrzava izlazak djeteta iz majčine utrobe.
 Kao začin možete ju dodati u sve vrste variva ali uvijek je se sjetite kad kuhate grah i začinite ga s dva prstohvata suhim ili svježim listićima majčine dušice. Može i timijana (vrtne majčine dušice ili Thymus vulgaris) koji naraste nešto viši no po sastavu je vrlo sličan. Osobno više volim ovu samoniklu poljsku majčinu dušicu. Sama je biljka suha. Najčešće se čaj radi od osušene biljke, ali ovaj je izvrstan i od svježe. Čaj je fin i blagotvoran. Pročišćava osjetljive unutarnje dijelove tijela. Osvježava misli i duh, stvara dobar osjećaj u želucu kao i opći osjećaj ugode. Baš kao što i majke uvijek odgajaju i izvode svoju djecu na pravi put čak i kad to više nije potrebno i majčina dušica liječi alkoholizam. Kura odvikavanja od čašice jednostavno se sastoji od ispijanja jačeg čaja u određenim vremenskim razmacima u malim količinama. Majčina dušica odrađuje ostalo. Gađenje i odbojnost prema alkoholu su rezultat. Alkoholizam nije bolest. Više je posljedica labilnog karaktera, negiranje problema, izlaz u krivi smjer, put nizbrdo, put u propast. Odvajanje duše od čovjeka. Onaj tko uđe u taj Had gdje duše lutaju izgubljene podzemljem i ne prepoznaju se više, može potražiti pomoć od ove biljke. Vjerujem da je istinska majčinska ljubav jača. Tako bismo mogli lako reći da majčina dušica ponovno spaja duše s tijelom dok sve puzzle ne budu na svom mjestu, do povratka osobe. 
Svake se godine trudimo nabrati što više poljske majčine dušice, da imamo dovoljno za čaj tijekom cijele zime. No to nije baš jednostavno jer je potrebno dosta vremena za branje. Sitna je i često pomiješana s drugim biljem bere se sporo. Nekad je tako vruće da ju sunce spali tek što procvjeta. Kišno i vlažno vrijeme joj također ne pogoduje jer tada trune. Voli sunce i pronalazi takve obronke koji više podsjećaju na mediteransko područje nego na Banovinu da bi čovjek pomislio kako je ona nekim čudom donesena s mora a što se po zapisima zaista i dogodilo još u 11. st. Ipak najvažniji pripravak od majčine dušice za mene je svakako sirup. Red šećera pa red majčine dušice poprskane vodom i sunce. Ponekad se šećer skori dok stoji na suncu i uopće se ne otopi no može se naknadno dodati još vode i sve lagano zagrijati na vatri. Naravno za fantastičan zimski lijek protiv kašlja, prehlade i dišnih problema koristim pravi smeđi šećer i nešto meda te propolisa. Djeca obožavaju taj okus i žele popiti barem dvije žličice kako im godi. U tom je sirupu domaće izrade utkano i puno truda i ljubavi pa je njegova ljekovitost nepobitna. Tako, ako želite preskočiti bolovanje ove zime svakako napravite sirup ili pripremite nešto bilja za čaj. Trud će vam se isplatiti.

petak, 10. srpnja 2015.

Ambrozija - nektar ili kazna Bogova

Svi alergičari, a ni ja nisam pošteđen te čudne reakcije našeg tijela, skočit će prvom prilikom u rat protiv svih biljaka čiji ih pelud tako nesmiljeno maltretira. Suzne oči, curenje nosa, kihanje, otežano disanje… onemogućuju normalan svakodnevni život. Ovo doba je doba alergija i stariji će reći da smo svi danas puno „kilaviji“ nego prije. Tko je krivac? Biljke pune peludi, otrovi koje konzumiramo poput raznih aditiva, pojačivača okusa, hormona, antibiotika…, zagađeni zrak koji udišemo, chemitrailovi, ispušni plinovi ili sve zajedno???

Nedavno sam sudjelovao u akciji protiv ambrozije i kao uvijek čim se svi okrenu protiv nekoga ili nečega, upravo mi tada to postane zanimljivo, i polako, ali sigurno pronađem njegove pozitivne osobine i shvatim da se borimo protiv nečega što uistinu ne poznajemo i da stvari nisu crno-bijele. Razbiti strahove, stereotipe i dezinformacije je poprilično teško. Ipak moja borba protiv vjetrenjača opet započinje. Tko me bolje poznaje jasno mu je o čemu se radi.

Usred okupljanja protiv ambrozije ponudim prisutnima izbor od tri biljke s upitom da li ih znaju prepoznati. Netko je prepoznao metvicu, netko stolisnik, ali ova treća je bila potpuna nepoznanica. Vrteći glavom i dižući ramena svi su gledali u tu biljku i nije im bila poznata. Napokon je netko nesigurno rekao: „Da nije ambrozija?“. Da ambrozija je. Znate li čemu služi ambrozija? Čemu služi???!!! Pa to je korov kojeg treba istrijebiti. Ponudio sam da probaju pojesti list. Nitko nije bio dovoljno hrabar. Otišao sam do druge skupine ljudi. Kada sam pokazao biljku nije bilo problema, ali kada sam rekao o kojoj se radi jedna gospođa je poskočila, ustuknula, pokrila usta i nos i rekla neka ju maknem što dalje. Strah i panika uvijek su bliske neznanju. Otrgnuo sam jedan list i pojeo ga. Čudak. Umirio sam gospođu rekavši da joj neće biti ništa jer trenutno ne cvate i da nije alergična na biljku nego na njenu pelud koje sada nema. Nevoljko je spustila ruku s lica, ali nije se približavala. Objasnio sam da je ambrozija i ljekovita biljka i da ju američki domorodci vjekovima koriste za ublažavanje burnih reakcija na koži, problema s kožom, kod uboda insekata i za zacjeljivanje rana. Koristila se protiv bolesti jetre. Njezino se sjeme miješa sa žirom bukve i hrasta, prži se, melje i pravi se kruh, a oblozi od ambrozije koriste se za bolesne noge. Navodno konzumiranje barem jednog svježeg lista dnevno doprinosi vitalnosti tijela.

Od sredine 19 stoljeća razna istraživanja dokazala su ljekovitost ambrozije kod raznih tegoba. Da ne nabrajam. Može se koristiti i za uklanjanje teških metala iz zagađenog tla. Eterično ulje ambrozije djeluje antibakterijski i antimikotično (protugljivično). Iz biljke se mogu prirediti i prirodna bojila za tkanine (zdrobljene cvjetne glavice daju crveno, a listovi zeleno bojilo).

Moj otac se odmah zapitao da li bi se ta biljka mogla unovčiti. Kaže: „Vjerojatno je nigdje ne bi bilo kad bi se mogli dobiti novci za nju, kao i plastične boce.“ Sviđa mi se kako razmišlja. Možda i može. Ipak industrijska eksploatacija je trenutno neostvariva. Velike površine ambrozije rastu nekontrolirano i često uz same puteve što ih čini nepogodnima za korištenje u ljekovite ili prehrambene svrhe. Organizirano sijanje opet bi pogoršalo postojeće stanje vezano uz alergije stanovništva. Eventualno otkupljivanje od berača samoniklog ljekovitog bilja ne bi značajno utjecalo na problem ambrozije koji je sve veći.  Pojedinci su pokušavali i pokušavaju koristiti ju za izradu nekih pripravaka, ali ništa više od toga.


Zanimljivo je da ambrozija svoje ime dijeli s čudotvornim napitkom olimpskih Bogova, sastavljenim od nektara (meda ili medovine), vode, voća, sira, maslinovog ulja i ječma. Po vjerovanju oni koji bi ju konzumirali uživali bi besmrtnost, izuzetnu božansku snagu, zdravlje i ljepotu. Da li je biljka dobila taj naziv zbog toga što ju je nemoguće iskorijeniti pa je time besmrtna ili zato što ljudima može dati zdravlje svojim širokim spektrom ljekovitosti?

Ambrozija, za prijatelje „partizanka“ ili „limundžik“, pojavila se oko 1941. na području Pitomače i od tada se nezaustavljivo širi kao i mnogo toga što dođe iz Amerike. Sjetite se kukuruza, krumpira, Hollywoodskih filmova, pušenja, fejsbuka…Ne zaboravimo ambrozija – ambrosia artemisifolia prije svega je invazivna biljka kojoj izvorno nije mjesto kod nas. Kao i mnoge invazivne vrste nekontrolirano se šire i utječu negativno na rast i razvoj autohtonih biljnih vrsta, ali i na zdravlje čovjeka. Svakako ju treba kontrolirati, ali znajte nema mjesta njenom demoniziranju i paničnom strahu. Uvijek je dobro bolje upoznati „negativca“. Možda ga ugledate u potpuno novom, pozitivnijem svijetlu i možda, barem malo, promijenite svoje mišljenje.

______________________________________________________________________________


Izvori: 
Toni Nikolić, Božena Matić, Igor Boršić: Flora Hrvatske - invazivne biljke, Alfa d.d., Zagreb, 2014. 

utorak, 7. srpnja 2015.

Far, faraway... ili tamo, tamo daleko

Gdje raste to ljekovito bilje? Gdje li su te bujne livade? Gdje su ti rajski vrtovi? Pitanja su na koja većina zna odgovor: tamo negdje u čistoj i nezagađenoj prirodi, daleko od gradova, daleko od mjesta gdje živimo, negdje tamo, tamo daleko... O, kako biste se grdno prevarili. Far faraway zapravo nam je cijelo vrijeme tu negdje pod nosom. Preko puta kuće na nekom brežuljku, uz nasip, pokraj bakine kuće gdje više nitko ne kosi ili možda čuči u kutku našeg balkona, na komadiću neiskorištene zemlje u dvorištu. Dodir prirode otkrivamo tako ponekad i na najobičnijim mjestima. Ne prepoznajemo ga: to je korov u vrtu, nešto što čudno miriše dok gazimo po njemu, bodljikavo ili invazivno napada naše uređene linije, besramno se širi i gospodari prkoseći nama, vlasnicima te zemlje. Hmm...

Baš kao što ljepote svoga mjesta tako i ljepote svoje male Hrvatske često zaobilazimo. Sanjajući o tajanstvenim i egzotičnim lokacijama dalekog istoka, pustinjskom pijesku ili neotkrivenim džunglama. Privlače nas drevne priče i legende prošlih vremena nekih drugih naroda o kojima svedoče ostaci nekih tamo zidina a za koje plaćamo tipično turistički besramno visoku cijenu. Istodobno se spotičemo na svoje: gdje fosili školjaka i kostiju vire iz vapnenačkog kamenja na našoj Hrastovičkoj gori. Dokaz o postojanju Panonskog mora i vizija svijeta kakav je možda postojao davno prije tu pod nama. Do pola viri iz kamenčića kojeg smo šutnuli putem u šumi. Postoje svjedočanstva i okamina kosti mamuta koja je pronađena u okolici Petrinje. Vunasti mamut iz Bresta kod Petrinje. Ah, ništa posebno jer nitko ne prodaje tu priču. A susjedova je trava tako zelenija... valjda. Znam mnoge koji se tako dive svemu (a pravi turisti se uvijek dive, upijaju, klimaju slikaju selfije kraj svakog kamena) a kad bismo bili turisti u vlastitom gradu otkrili bismo da je tamo tamo daleko niš´ posebno. 

Zar Gospina trava raste i kod nas? Misliš onda je i origano samonikla biljka našeg kraja? Šta se lavanda stvarno uzgaja na Baniji? Kadulju imaš u vrtu i cvjeta ti? Ovaj grm baš izgleda na ružmarin, pa čekaj to je stvarno ružmarin...  Al to naše tu sigurno nije tako dobro ko ono s otoka. Ma, možeš mislit da nije... Osobito ono što je dostupno kao suvenir i po dalmatinskim se štandovima prodaje autohtoni med iz Zaprešića i lavanda što raste kraj Hrvatske Kostajnice. Samo jačina sunca regulira koncentraciju sastojaka pa kakvoća eteričnog ulja varira. No priroda je ovdje vrlo raznovrsna: čas ti pogled puca do Velebita, čas kročiš kroz šumski hlad, čas u kamenjaru pa do livade. O njezinoj čistoći da i ne govorimo. U Petrinji je plućna bolnica usred grada. Nema industrije. Zrak je svjež. Pomalo morski uz povjetarac s Kupe koji dođe kao neki maestral.
Hrvatska je tako prekrasna zemlja. U toj svojoj prirodnoj ljepoti privlači, mami i zavodi. Djelomično neprilagođena i sama ne zna kako bi se točno skockala za svoje turiste. Pa onako raščupana i divlja ponekad i preplaši neke turiste. Ali barem ne glumi i ne laže. Ima najbistrije more, egzotične otoke, stare gradove, divne planine, brze rijeke i pjenušave slapove, čudesne šume i tako posebne ljude. Igrajući se turista šetali smo ulicama našeg grada, ne prelazeći prag Hrvatske a opet bogati uspomenama i pustolovinama obećali smo tiho u sebi da ćemo je otkrivati opet i opet. Fućkaš far faraway...




nedjelja, 7. lipnja 2015.

Stolisnik - hajdučka trava


Toplina sunca ugrijala je zemlju i ona je procvjetala u tisuće boja. Ujutro, orošeno cvijeće i pupoljci magično svjetlucaju lomeći zrake sunca u malim kapljicama rose. Pod vrelinom podnevnog sunca livadu oživljavaju pčele i razni drugi vrijedni kukci a u suton sve boje dodaju filter crvene pa se čini da zemlja gori. 

Svoje bijeloružičaste sitne cvjetiće u zračnim kiticama ponosno je pokazao i stolisnik. Stolisnik (Achillea millefolium) je u narodu poznat i kao hajdučka trava, hajdučica, sporiš, paprac, kunica... Lako ga je prepoznati među svim drugim travama po perastim listićima. Nježne listove meke na dodir i aromatična mirisa kao da je netko izrezbario i nareckao nožićem na stotine listića - 100 lisnik. Hajdučka trava je njegovo najčešće narodno ime jer priče iz davne prošlosti govore da su hajduci nosili u vrećici prah ove biljke. Stavljali su ga na rane da zaustave krvarenje i potaknu brže zacjeljivanje. Magična biljka u svom latinskom nazivu nosi ime najlegendarnijeg ratnika svih vremena: Ahileja. Sjećam se invokacije slavnog epa:

"Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina

Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada" 

                                                                                       (Homer: Ilijada)


Kako je Ahilej, sin smrtnog kralja i morske nimfe, majka ga je željela učiniti besmrtnim pa ga je uronila u rijeku Stiks no zaboravila je uroniti i njegovu petu za koju ga je držala. Otuda naziv Ahilova peta što je simbol točke ranjivosti, a koje nitko nije pošteđen. Svi imamo neku slabu točku. Ljudsku grešku. Slabost. Ranjivi smo iako nam se nekad čini da smo besmrtni i nedodirljivi, da ćemo živjeti vječno, da imamo svo vrijeme svijeta i da se nama ne može ništa loše dogoditi. Taj je osjećaj možda i Ahileja vodio u njegovim hrabrim ratovanjima no svoje je rane navodno često vidao upravo stolisnikom. Kenotaur Hiron naučio ga je o tajnama bilja. Ahilej je bio junak grčkih mitologijskih priča, simbol snage i hrabrosti no i on se prevario... nije bio nepobjediv. Strijela ga je pogodila baš u petu, njegovo bolno mjesto. Nije mu mogla pomoći ni božica ljepote Afrodita koja mu je petu oprala stolisnikom.

Engleski naziv za stolisnik je i Nosebleed plant što doslovno znači trava za krvarenje iz nosa. Čisti krv i pomaže kod svih vrsta krvarenja ili izostanka krvarenja kod žena.

Još se u srednjem vijeku vjerovalo da uzgajanje stolisnika donosi mir, dobru sreću i jasno viđenje. Rasprostrti cvjetovi ispod jastuka navodno su donosili "istinske snove" o budućnosti. Koristio se i za izrađivanje amuleta i u magijske svrhe protiv zlih duhova. Postoje još vjerovanja o moćima stolisnika, u zapisima iz 6. stoljeća. "Supercilium Veneris" tj. venerine obrve, kao ljekovita biljka i biljka za čarolije stolisnik je uživao visoki ugled kod starih Germana i Slavena. Svežanj stolisnika obješen na vrata ili zavezan na dječju kolijevku na ivanjsku noć trebao je osigurati iduću godinu bez boli.

Ako imate problema s probavom stolisnik sigurno pomaže. Čaj je ukusan iako gorkast jer biljka sadrži gorku tvar ahilein i ulje slično onom u kamilici. Uz to njegov je sastav toliko bogat i ljekovit da je uz kamilicu sigurno biljka za sve. Kod upale jajnika, bijelog pranja, problema s mokrenjem, mioma, unutarnjeg nemira i upale živaca, mučnina, klimakterija, migrena, dugotrajnih višegodišnjih bolesti... lista je stvarno duga.  Općenito je odličan i za žene. Poznata travarka Maria Treben piše u svojoj knjizi Zdravlje iz Božje ljekarne: On u svakom pogledu djeluje samo najbolje na trbuh svake žene tako da za svoje zdravlje ona ne može učiniti ništa bolje no da prigodom šetnje šumom i poljanom nabere svežnjić svježega stolisnika. 

Baš ga tako nekako i beremo: uvijek usput bez posebnog planiranja jer ga ima posvuda i cvate cijelo ljeto. Mladi se listovi mogu jesti i svježi u salatama. Naziv kunica dobio je baš iz razloga što ga kunići i zečevi obožavaju. I druge životinje ga rado jedu no pure prvo pojedu sav stolisnik a onda kreću na drugo bilje. Gdje se kosi može se brati i nekoliko puta. Tako u proljeće obično zaključimo da smo prebrzo potrošili osušene zalihe i da bismo ga ove godine trebali puno više sakupiti. Nikad zapravo ne znaš za što će prije zatrebati... tako sam upravo ovih dana pretraživala ormar za ostacima. Već nekoliko dana imam problema sa sinusima jer sam vjerojatno bila previše izložena klimi u autu. Uz silno šmrcanje i ispuhivanje na kraju se stvar pogoršala i pojavila se krv. Skuhala sam to malo stolisnika što sam pronašla i već nakon druge šalice smirilo se i šmrcanje i glavobolja od sinusa a krvi je potpuno nestalo. Nosebleed plant je potvrdio svoj engleski naziv. To i nije jedini put kada mi je pomogao... Jednom sam baš za Božić zaradila neko otrovanje (mislim da su u pitanju bile konzervirane crne masline kojima nisam provjerila rok trajanja) i naravno dok su svi okolo sućutno pogledavali u mene i natrpavali se božićnim delicijama bilo slanim ili slatkim ja sam mislila da ću umrijet od muke. Čaj od stolisnika i tada je bio spas za mene. Neka zato uvijek bude sušenog stolisnika (ili kako se to stručno zove: droge) u vašoj biljnoj prvoj pomoći. Ako vam i ne zatreba "hitno" svejedno ga možete pijuckati. Možda vas neće učiniti neranjivim ili besmrtnima, možda ne vjerujete u zle duhove ali vjerujte da će stolisnik uvijek biti na vašoj strani. Možda je stvoren baš zbog nas jer se u ljekovite svrhe koristi već 2 000 godina.

nedjelja, 31. svibnja 2015.

Lipe cvatu... (ni)je isto ko i lani!

Kad zamirišu lipe u Petrinji kao da se zrakom prospe čarolija vilinskog praha vile Tillie - petrinjske vile. Kako opisati taj miris? Tako ugodan, opojan ali blag, prijateljski, opuštajući, osvježavajuć, savršen... Prolazeći ulicama moga grada uvijek se zapitam: Ma, što to tako divno miriše? Pomalo zbunjena jer miris kao da dolazi s neba. Spušta se iz visokih pravilnih krošanja koje zaglušujuće zuje od rojeva neumornih pčela. Kad lipa medi one u Petrinji imaju zaista puno posla. Ako ijedno drvo zaslužuje biti logo Turističke zajednice grada  onda je to lipa ili bar njen list. Zeleni srcoliki listovi moćno su se izravnali da naprave što dublji hlad i ublaže snažne zrake sunca jer kad lipe cvatu ljeto je već na pomolu iako još možda nije ni mjesec lipanj (a lipa je simbol lipnja). Svejedno radi li se o srebrnoj (Tillia tomentosa), velelisnoj (Tillia grandifolia) ili sitnolisnoj (Tillia parvifolia) sve mirišu i šušte svojim "propelerima" koje će pomoći sjemenju da se vine do novih staništa. U ljekovite svrhe koriste se velelisna ili tzv. bijela i sitnolisna ili tzv. crna dok se srebrna sadi više kao ukrasno drvo. Stogodišnje lipe u parku što od Napoleona broje ljeta, drvoredi lipa na nasipu uz Petrinjčicu, lipe na Trgu učitelja, grobljima, igralištima, dvorištima... lipe cvatu sve (ni)je isto k'o i lani. Sve što je lijepo kratko traje tako i čarolija cvjetanja lipa u gradu traje 5, možda 6 dana ako je sunčano vrijeme. 


Imate li problema sa spavanje, nervozom ili visokim krvnim tlakom cvijet lipe nudi svoju pomoć. Topli čaj ili kupka pomoći će kod iznojavanja i tako smanjiti povišenu tjelesnu temperaturu i kod djece i kod odraslih. Čaj od lipe mogu piti i bebe. To je drvo velikog srca i pomaže kod masnih naslaga u krvnim žilama. Boli li vas glava ili imate migrene? Boležljivi ste i uvijek među prvima "pokupite" neku gripu ili prehladu? Sluzi koje lipa sadrži pomažu kod upale grla, ublažavaju kašalj i povećavaju otpornost prema infekcijama. Lipa čisti krv. Čaj od lipovog cvijeta vrlo je fin, ugodnog je mirisa i svijetlo zlatne boje. U zimskim mjesecima čaj se tradicionalno pije s medom i u kombinaciji s travaricama kako bi ugrijao i ojačao tijelo. Mladi listovi ukusni su i sirovi a bogati su C vitaminom.

Osim cvijeta tu je i lipov ugljen, ugljen lipova drveta koje upija toksične tvari pa se koristi kod otrovanja. Narodna izreka kaže: Ako zaspeš pod lipom probudiš se zdrav, a ako zaspeš pod orahom probudiš se bolestan. 

Lipa se u prošlosti smatrala drvom sudbine pa je po običaju sađena na dan rođenja muškog potomka. Od prastarih vremena važi da je lipa drvo naklonjeno čovjeku baš kao što je i Petrinja mali grad velikog srca po mjeri čovjeka. Prošetajte zato ovih dana Strossmayerovim šetalištem il nasipom uz Petrinjčicu i udahnite miris lipe. Potpuno je besplatno a neprocjenjivo kao i sve što se ne može kupiti novcem. 



subota, 23. svibnja 2015.

Voda je izvor života

Jedan dan kiša je padala dva dana... zaredale Majske kiše ovih dana. I nikome nije pravo vaditi zimsku jaknu po neznamkojiput ponovno iz ormara. A proljeće je takvo. Kvari nam planirane aktivnosti i događanja i skupove i raspoloženje. Zato djeca uživaju bez opterećenja. Kako je samo slatko skakati po lokvicama, gledati u nebo dok pljušti, polizati kapljice s ograde samo mami za inat. 

Sjećam se definicije još iz osnovne škole: Voda je tekućina bez boje, mirisa i okusa. Ne znam baš... Tekućina zaista jest al koliko god bila prozirna voda nikako nije bez boje. Točnije je valjda da sadržava sve boje i sve njihove nijanse. Njen miris ne bi se trebao osjećati jer u slučaju da smrdi nije pitka. No izvorska voda ipak ima miris svježine i okus. Nježna je i mekana. Podatna. Bezopasna u svojoj mirnoći. Čarobna u igrama sa svjetlošću. Zavodljiva u svom toku i zaigrana u slapovima. Veličanstvena u kreacijama koje tvori. Nezaustavljivo snažna kad nabuja.  Tada zaobilazi svaku prepreku, ruši ono što joj je na putu i moćno pronalazi svoj tok usprkos čovjekovim planovima. Budi moja voda... i čuvaj je kao kap vode na dlanu!

Voda je srž svega, jer voda je sve i sve se u nju vraća. Ona je osnovni uzrok svemu postojećem. Tako je zapisao Tales iz Mileta (628. – 528. godine prije nove ere), grčki filozof kojega smatraju i najstarijim filozofom na evropskom tlu.

U Petrinji ima puno izvora. Mnogi od njih ne presušuju tijekom godine. I kad se ostvari novi projekt bit ćemo jedan od rijetkih gradova koji piju izvorsku vodu. Mnogi je piju tak i tak jer im nije teško otići do jednog od izvora i obnoviti zalihe za par dana. Zdravije je. Voda s izvora ima živu energiju. Voda je izvor života. Živa je. Prirodan element koji je ključan za naš život. Gotovo je u svemu što jedemo i pijemo. Pa i naš planet uglavnom je sačinjen od vode. Voda je iznad nas, oko nas, ispod nas i u nama.

Voda je pravo bogatstvo Petrinje. Svjedoče tomu i plave izviđačke uniforme: takvo je pravilo za porječane. Tamo gdje se Petrinjčica ulijeva u Kupu kupuli smo kuću. Kraj stare klaonice i vjerojatno buduće gradske knjižnice. Na šetnici kod drugog mosta skreneš i u Galeriju Žilić dođeš pogledati nova umjetnička djela. Naš akademski slikar  Davora Žilića prozivan je često kao slikar vode jer ju zna naslikati tako uvjerljivo. Iako on sam kaže da zapravo ne slika ni oblike i predmete ni boje već svjetlost. A kad se Voda i Svjetlost spoje nastaje čarolija prava:

"Gle, jedna duga u vodi se stvara
i sja i dršće u hiljadu šara." (Dobriša Cesarić: Slap)




petak, 15. svibnja 2015.

Ne lomite mi bagrenje...

"Ne vridi, to je divje..." rekla bi moja nona kad bih ja sva entuzijastična donijela neko "svoje" otkriće doma "na uvid". Divlja smokva, crni kim, plod pasiflore ili marakuja, drača, muškatna kadulja... uvijek je bilo manje vrijedno od onog uzgojenog i kupovnog, podcijenjeno, bezvrijedno...

Za bagreme mnogi kažu da je to beskorisna biljka. Al takvo što ne postoji, so... 

Bagrem (Robinia pseudoacacia) je koristan jer zadržava tlo da ne erodira. Invazivno se širi stvarajući šume bagrema, akacije ili agacije. One u proljeće šireći opojan miris otkrivaju svoje cvjetne grozdove. Brda se prošaraju mekom bjelinom pa se čini kao da su se oblaci zapleli u te njegove trnovite krošnje. Poput tajne ljubavi sjedinjeno i neprohodno. I dok se trnjem prikiva za oblake a korijenjem steže zemlju pod sobom negdje na pola puta, ni na nebu ni na zemlji, neodlučno zavodi svojom zaglušnom mirišljavošću. Toliko opojno i intenzivno da izaziva glavobolju. Mami pčele koje mu tako i tako ne mogu odoljeti. Bagremov je med ljekovit i cijenjen a često se daje djeci jer je ukusan i sladak. Dugo ostaje u tekućem stanju i primamljivo je zlatne boje. Uz večernji čaj od kamilice i žličicu bagremovog meda snovi su ugodni i opušteni. 

Svi dijelovi su otrovni osim cvjetova. Od njih se radi sirup, suši se za  čaj, koristi u parfemskoj industriji, a pohan ili sirov ukusan je dodatak jelu. Nije to umišljena biljka. Raste tamo gdje je drugima ispod časti ne birajući posebno. Uz prašnjave ceste, zarasle šumarke, neplanirane  samostvorene šume. Simpatičan i nježan na prvi pogled no skriva bodlje posvuda. Poput nekog djeteta koje nezaštićeno i zapušteno odgaja samo sebe na ulici. Bagremi su stvorili svoju obranu. Otrovno za nepoznate a zdravo za one koji ga prihvaćaju i vole. Mnogi su tražili svoje utočište uz neke divlje šumarke, u sjeni bagrema oplakali nesretne mladenačke ljubavi, a bagrem ih je gledao iz prikrajka. Nisu bili svjesni tog pogleda tada no miris bagrema podsjeća na djetinjstvo, na šumarke. Sapleo se u naša sjećanja istim onim trnjem. Ti bagremi su dio nas. 

Ovi petrinjski bagremi čuvaju i mnogo mračnije tajne, ratne rane, sudbine i donedavno zaostale mine. I nakon što su šume bagrema prokrčene i očišćene bagrem ponovno niče nepobjediv. Budi uspomene, podsjeća. "Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vjetrovi otpuhati..." Đ. Balašević