ponedjeljak, 3. listopada 2016.

Bazga - mirisi i okusi djetinjstva

Bazga je Božicino drvo, ne pali ga ili bi se ukleti mogao.
Kad sam ja bila mala igrali smo se indijanaca, vozili bicikle, stalno bili vani, obožavali smo sve vrste životinja, valjali se po travi, gradili gradove u pijesku, kuhali otpalo lišće i pekli kolače od blata, pili sirup od bazge...

Imali smo samo jedan grm bazge koja je rasla uz vrt, na međi, u sjeni susjedove drvene štale. Meni se uvijek činilo da je taj grm čaroban jer je mama od njega svake godine napravila oko 25 litara soka od bazge tj. sirupa od njenih bobica. Bobice su bile krupne a nakon što smo ih mama i ja skinule s peteljki ruke su nam bile ljubičaste i meni je to bilo divno. Kasnije smo na bunaru prale ruke i skidale boju tatinom pastom za ruke. Ta je pasta skidale sve: od masnog mazuta do sirove nafte al boja od bazginih ljubičastih bobica bila joj je izazov. Tako sam još nekoliko dana pomalo skrivala ruke od pogleda dok se ne bi vratile u normalu. Više mi je bilo žao maminih inače savršenih ruku. Bobice se mogu skidati i vilicom ili češljem a ruke možete zaštititi običnim rukavicama no nekako mi se taj dodir sviđa. Uz malo soka limuna i sode ako odmah operete toplom vodom koža će biti kao prije. 

I danas uz svu moguću pomoć aparata i sokovnika koje napokon imam sirup od bazge radim i dalje isto kako ga moja mama radi čisto iz straha da mu nekim slučajem ne promijenim okus i izgubim to dragocjeno madeleinovsko sjećanje na djetinjstvo utopljeno u čaši bazginog soka. Sirup je nevjerojatno sličan sirupu od kupina no ima neku prepoznatljivu sumporastu notu za koju ne bih znala reći hoće li se svidjeti svima. No upravo je to pravi okus i opis bazge: tajni napitak koji je izuzetno zdrav. Naime, može pomoći kod gripe i prehlade. Tek nekoliko zrelih bobica dovoljno je da otjera gripu već kod prvih naznaka no previše bobica može izazvati proljev ili probleme  s probavom. Također se koriste samo zrele bobice a preporuča se i njihovo kuhanje kako bi njihov otrov bio bezopasan za čovjeka. Tako je to u prirodi neke izuzetno ljekovite biljke sadrže i malu količinu otrova? Jing i jang. Tako nas priroda podsjeća da budemo skromni i umjereni. Ništa nije ni dobro ni zdravo u velikoj količini. Tako svaki plod ili sjeme sadrži barem malenu količinu "otrova" kako bi spasilo sebe da ga u potpunosti netko ne pojede. Čisto preživljavanje. I mi ljudi imamo sigurno otrova u sebi, a ponekad nas neki nagon za preživljavanje ili zaštita potomaka natjera da izbacimo taj otrov iz sebe. Najčešće  ipak riječima, no i one su vrlo moćne.

Recept za sirup od bobica: Zrele bazgine bobice prokuhati u vodi u omjeru 1:3 u korist vode. Procijediti ili propasirati pa u sok dodati limun ili limunsku kiselinu po želji te šećer (najbolje smeđi u omjeru 1:2 u korist soka ili 1: 1 ako volite gusti slatki sirup) otopite šećer i sirup ponovno zagrijavajte do vrenja a onda ga prelijte u staklene boce i čuvajte na hladnijem mjestu. Od takvog sirupa može se napraviti džem ili žele ako se smanji količina vode i doda želin kod drugog kuhanja. Baš me takvim domaćim džemom nedavno razveselio prijatelj iz Češke. 

Čaj od bazge je ukusan i potiče znojenje i zato se koristi Za snižavanje previsoke temperature kod djece i odraslih. A ugodna je i kupka u bazginom čaju (cvijet) koja ima isti učinak kao i čaj ali je pogodna za snižavanje temperatura kod male djece. 


U proljeće i jesen na drvetu bazge može se primijetiti i jedna zanimljiva želatinasta gljiva boje. Gljiva je poznata pod nazivom Judino uho i jestiva je no pripremite se na kiselkast okus. Ako ju pak ne želite jesti možete uživati u njenoj posebnoj ljepoti i neobičnosti. Podsjeća naime na ljudsko uho. Možda tako pomaže bazgi da bolje osluškuje šumu kako bi se probudila na vrijeme i svojim zanosno bijelim čipkastim cvjetićima privukla pčele.


Sirup od cvijeta bazge također je i zdrav i ukusan, no njega možemo raditi tek u proljeće kad bazga cvjeta.  Tada se cvijet može brati za čaj tj. za sušenje ili možete od cvijeta napraviti ukusan desert umakanjem cvijeta u smjesu za palačinke i prženjem u ulju. Za sirup je potrebno ubrati cvjetove i odstraniti što je moguće više peteljke. Nježne bijele cvjetiće potopiti u vodi preko noći s narezanim limunom. Sutradan zagrijemo procijeđenu otopinu i dodamo šećer. Neki dodaju med a drugi zaslađivač poput agavinog sirupa. Ako ne želite dodati šećer ni bilo koji drugi zaslađivač sirup može stajati u hladnjaku do 3 dana ili ga jednostavno u plastičnim bocama požete zalediti. Taj recept je toliko poznat da za sve hladne izrade sirupa se jednostavno kaže da se radi kao i sirup od bazge!

Valja reći da postoji više vrsta bazge a mene se posebno dojmila crvena bazga koju sam prvi put vidjela na Velebitu prije dvije godine. 

Iz nekih pomalo sentimentalnih razloga ostavili smo bazgin grm da nam štiti naše povišene gredice od prejakog ljetnog sunca. Neki nam je unutarnji glas šapnuo da ga pustimo da živi. Sad nas i hrani i čuva naše povrće od žege. Bazga je drvo i koje u paganizmu ima sveto mjesto. Smatra se drvom Božice vjerojatno zbog svojih regenerativnih sposobnosti da se brzo oporavi i regenerira. Stih iz Vještičje pouke glasi : 
"Bazga je Božicino drvo, ne pali ga ili bi se ukleti mogao."



Voda - Kupa u nijansama zlatne boje

"Voda ima ulogu neumornog nosača svjetla, energije i topline. Prvo i najvažnije, ona je nosač svih supstancija koje stvaraju i održavaju život." Victor Schauberger

Kupa je danas bila zlatna. Posuta peludom u popodnevnom suncu presijavala se u pedeset nijansi zlatne od one žutih tonova pa do maslinaste. Svaki zamah i svaka kretnja radeći val djelovala je čarobno. Poput nekog cvjetnog planktona. Možda je ovo zadnje kupanje na rijeci ove godine, pomislila sam. Odlučili smo uživati, iskoristiti dan, voljeti, opustiti se i prepustiti. Koža je nakon ķupanja u Kupi nježna i meka, misli pročišćene, srce puno. Preporod u punom smislu. Istodobno pražnjenje negativne i punjenje pozitivnom energijom. 

U rujnu su na kupalištu samo pravi zaljubljenici u prirodu. Svaki takav topao i sunčan dan smatram poklonom. Nekad svu tu ljepotu najviše vide autsajderi i turisti. Kažu da se to zove "lokalno sljepilo". Previše kritični olako pretpostavljamo da ćemo zauvijek imati priliku biti tu. Diviti joj se. Rijeci. Vidjeti sve te Pejićeve nijanse Kupe. Puštati djecu da skaču s pontona. Učiti ih plivati. Stvarati sjećanja.

Slušam tako prigovore u zraku od onih političkih do vremenske prognoze: jel hladna, jel ljigava, jel vuče, jel pala. Slušam roditelje koji se ucjenjuju s djecom jel ovi malici ne žele iz vode. Tek kad poplave i smežuraju se i budu gladni tek tada pristaju na kompromis. Dakle, barem 4 sata u komadu ako se pita djecu. Njima je zakon. Love bjelice plastičnom čašom od žuje, slažu figure od kamenčića, kolače od pijeska, rone, pljuskaju, ludiraju se, žive punim plućima. Čitam i jednim okom ih pratim da ne odu predaleko. Upijamo to sunce i hranimo se energijom vode. Toplina nas prožima, voda nas hladi. Osjećamo život i njegovu snagu, ali i krhkost. Lijevo gledam most i pokušavam zamisliti onaj stari s lukovima koji nikada nisam vidjela uživo ali svi kažu da je bio poseban, ljepši. Pogled mi tako uzvodno putuje kroz vrijeme. Onda se sjetim da će uskoro u blizini biti kamp. Pravi pravcati kamp gdje će ljudi moći uvesti svoju kamp prikolicu ili šator i uživati s djecom u cijeloj ovoj eko ponudi Kupe. A onda me obuzme sebičnost  kad mi u pogled upadne plastična vrećica koja pluta prema Sisku i jedna prazna litrena boca bez poruke. Koliko će tek onda biti plastike kad mi toliko drugih otme Kupu, moju Kupu... Lako mi se zavukla pod kožu, u srce i cijelu mene. Zarobila me u svojim kapima i ja je puštam da me nosi. I mi smo većim djelom voda. Razumijemo se i dok šutimo. Dok se gledamo. Morali bi svi, da se mene pita, prvo položiti zakletvu da će je voljeti, poštovati i čuvati prije nego ugaze njen pijesak na obali. Onda bih bila sigurnija.

Na ušću Petrinjčice neka djeca pecaju. Dan prije početka škole i obaveza jednostavno love ribu. Baš kao i dvije bijele čaplje i jedna crna roda tik do njih. I one znaju da na ušću ima obilje ribe. Volim tu crnu rodu jer je rijetka pojava. Voli mir i gnijezdo vije na drvetu u šumi. Nije pitoma poput bijele. Drugačija je: plaha, divlja, crna. Onaj zadnji zavoj Kupe prema Sisku već se ovija u maglu jer je sunce sve niže i slabije. Magla je pravi vijesnik jeseni. Kad se njene koprene zavuku u poloje ljeto pomalo nestaje. Pametniji popušta. 

Neki će moji poznanici i entuzijasti plivati i upijati njenu moć, moć rijeke do zadnjeg. I ja ću biti među njima jer dijelimo istu ljubav. 


"Preporodom duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi
za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger

subota, 27. kolovoza 2016.

Zdrav ko dren... priča o drijenku

Drijenak
Najfiniji sirup od drijenka (drenka ili drena) pili smo na Perunu prije 8 godina. Otišli smo tamo tragom korijena obitelji mog supruga, a sada i moje. Tog smo se jutra odvezli autom iz Sarajeva za Vareš  i parkirali kraj kuće bake Marte. Tek što smo obuli gojzerice susjeda nas je pozvala na kavu i odmah prepoznala mog supruga čiji je. Par dana u Bosni naučili su nas da se kava ne odbija baš kao ni bosanska srdačnost. Tako smo nakon kave (koju inače ne pijemo) krenuli na vrh stazicom kroz koju nas je poveo susjed da ne bismo pogriješili. Kako smo putovali za srcem i nismo bili odredili kuda točno idemo na našem putovanju nije ni moglo biti pogrešaka, no on to nije znao, a mi ga nismo željeli uvrijediti. Stazica je vijugala baš uz kuću bake Marte. 

Perun je moćna planina zapanjujućih vidika, a miris planinskog i šumskog zraka širio nam je pluća dok smo se divili blizini neba. Planiramo tamo odvesti djecu jednog dana. Da vide odakle dolaze, da osjete svoje. Bili smo u formi i na vrh smo došli brzo. Domar nas je ugostio k'o da dolazimo svaki vikend, a dečki koju su motorima došli iz Visokog podijelili su s nama svoj gablec da ne čekamo dugo dok se naš peče. Sjećam se da je hrana bila prefina i da smo jeli neke paprike i zeljanicu smotanu ispod peke, a sjećam se i tog rubin crvenog soka koji se u staklenoj boci hladio u kopanju s vodom. Okus je bio i resak i sladak. Domar nam je rekao da je drijenak brala njegova žena tu pokraj doma i da uvijek rade taj sok jer je jako zdrav. Pili smo ga kao da pijemo samu krv te planine. Onda smo se zavalili u travu i Igor mi je pričao o svemu čega se sjećao i što ga je vezalo za ovu zemlju: o nezaboravnom obiteljskom okupljanju na Perunu, prefinom čaju,  kako je tu noć kašljem budio cijelu brojnu obitelj koja je spavala, o bikovima koji su pasli na obroncima, o svojim otkačenim stričevima koji su ga zadirkivali kao i svu djecu, a i on je imao jedva 10 godina, o prirodi koja ga je posebno privlačila i dozivala. Vrijeme se mijenjalo, oblaci su se zakovitlali i mi smo požurili u podnožje. 

"Sva putovanja imaju tajne destinacije kojih putnici nisu svjesni. Ako se ne prepustimo magiji Puta nikad ih nećemo otkriti."  Martin Buber, židovski filozof

Drijenak u cvatu

Sok od drenjina (plodova drijenka) radim otad svake godine. Beremo ga sami. Prije sam mislila da raste na nekim skrivenim mjestima i tajnim šumarcima. Onda sam otkrila kako gledati i sad ga vidim posvuda. No, tajna ipak postoji ali je skrivena u vremenu. Naime on dozrijeva brzo i za tren njegove crvene bobe padnu i on postane samo još jedan zeleni grm ili drvo u nizu. Zato treba osluškivati zemlju i ubrati bobe kad pocrvene. Nema veze ako i nisu onako sočne i mekane dozrijet će i u kanti za koji dan. Bit će pune soka i zdravlja. Ako vas omete svakodnevni život i propustite taj trenutak priroda će i tu oprostiti i dati vam novu priliku za koji tjedan jer postoje dvije vrste drijenka: rani i kasni. No kako ga na vrijeme pronaći jer nakon tog nema treće sreće? Možda je pomalo sebično i okrutno, no priroda svoje tajne otkriva samo onima kojima je stalo i koji kroče njenim korijenjem cijele godine i razgovaraju s vjetrom zapletenim u granama. Drijenak je naime najvidljiviji u rano proljeće kad je pod nogama još snijeg njegove se žute krošnje neobično sitnih cvjetova raskošno šepire hvatajući prve zrake sunca. Tada treba zapamtiti gdje ste ga vidjeli i on će tu biti i u kasno ljeto.

Kod nas drijenak raste posvuda: u šumarcima i rubovima šuma, uz puteve i proplanke. Ima nevjerojatnu koncentraciju C vitamina, a sok nije teško napraviti. Treba propasirati plodove dodati šećer ili med i zagrijati na vatri do vrenja ako nećete koristiti konzerervanse. Prema starim receptima džem uopće ne treba peći ali ga zato u omjeru 1:1 sa šećerom treba dugo miješati rukama i gnječiti. Kako je bogat pektinom lako se želira i bez dodataka. Može se naravno i zamrznuti, ispeći džem ili pak napraviti liker od drijenka. Šta god radili bit će crveno i zdravo. Uz to plod drijenka liječi probavne smetnje i crijevne bolesti i regulira tlak. Za one koji vole jednostavno i prirodno jest će ga sirovog onako tek ubranog. O ukusima se ne raspravlja pa kako tko voli.

Zdrav ko dren kažu u narodu ne bez razloga. Drvo drijenka raste sporo i nenametljivo, otporno je na bolesti i može doživjeti i 200 godina! Simbolizira ozdravljenje pa su se ljudi prije umivali vodom u kojoj su se namakale drenove šibe. Kako bi rekao moj svekar: Ak' ne vjeruješ provjeri.... No, izdržljivo i tvrdo često se koristi za izradu raznih drvenih alatki osobito za različita držala i dijelove pokućstva od kojih se očekuje dug rok trajanja. Vjerojatno se danas većina stvari u industriji radi od mekog drveta jer se od jednog kliznog ormara ili metle ne očekuje da traje 200 godina, a motike danas nisu baš pretjerano u modi...

Tko ne želi biti zdrav i otkriti tajnu dugovječnosti? Dodirnite prirodu. Ubirite njene plodove. Otkrijte njene tajne. U ovom  vrtlogu konzumerizma i pobrkanih vrijednosti neka vam to jednostavno i žilavo drvo bude primjer i vodič.
Sok od drijenka









četvrtak, 11. kolovoza 2016.

U potrazi za divljinom

Opet su jutros procvali...

Ugledala sam rano jutros iz auta polje makova. Crveni makovi među klasjem romantično su se povijali na vjetru. Nebo je bilo baš one nebesko plave boje kao na nekom Wiehlerovom goblenu, a oblaci čipkasto bijeli u oblicima raznih životinja. Obuzelo me razmišljanje o divljini. O prošlim vremenima, romantici i životu, simbolici... Tako puno misli od jednog divljeg i neželjenog cvijeta u polju. 
Kad sam bila mala, kao i sve djevojčice brala sam mami cvijeće. Uvijek birajući ono divlje i neuobičajeno. Slagala sam ga u kitice pazeći da se boje slažu. No ono bi često izdajnički uvelo do mamine vaze s vodom. Govoreći mi da ono ne želi biti ubrano. Tko bi to mogao objasniti djevojčici? Ona je to morala jednostavno sama shvatiti jednog dana. Život je lijep tek kad ga živimo punim plućima. Za ove makove to možda znači prkosno povijanje na vjetru. Za nas ljude odgovor možda nije jedinstven. Na krilima mašte otkrivati život svaki dan...
Sreća je za mene uvijek bila povezana s voljenim osobama i prirodom. U zadnje me vrijeme sve više vuku prašnjavi puteljci koji vijugaju šumom, planinom, poljima ili nekom sličnom divljinom. Možda i nema više nekih neotkrivenih divljina gdje ljudska noga nije već bila i okinula neki selfi. Zato ja imam svoje male divljine. One su tu, posvuda oko mene. Na nasipu uz Kupu kad ujutro pjevaju ptice. Na pješčanom Vatrogasnom putu na otoku Rabu gdje zrak miriše na smilje i komorač. U pustoj uvali bez betona i ljudi. Uz planinarsku stazu gdje su markacije izblijedjele. Divljina se nekad uvuče i u zabačene šumarke gdje životinje ne očekuju da dolazite. Divljina doluta i u obično polje tek malo dalje od ceste i automobila. Divljina mi se sve više zavlači u srce i smiruje moje misli. Liječi me od napasnih urbanih rituala. Pomirila me ponovno sa samom sobom. Oživila je moj duh. Divljina mi pomaže da preživim u današnjem suludom svijetu gdje je postalo normalno sve nešto nenormalno.
U tom mom svijetu nema vijesti, ni tv serija, ni naponih negativnih ispijača energije, ponedjeljak mi je super dan bez obzira što kažu na Anteni, a za dobro jutro mi ne treba šalica kave. Nikad ne koristim rečenicu: Nemam vremena. Pronađem vrijeme za one koje volim i za ono što volim. Život mi se potpuno promijenio kad sam jednostavno odlučila biti sretna. Rostuhar je u svojoj Degustaciji slobode napisao da nas priroda određuje više od povijesti. Tako u potrazi za divljinom ponekad idemo jako daleko u egzotične zemlje a isto tako možemo biti istraživači i u svojoj zemlji, u svom kraju. Pustolovine čuče tu negdje i samo čekaju trenutak da budemo spremni doživjeti ih. 

" Sva putovanja imaju tajne destinacije kojih putnici nisu svjesni. Ako se ne prepustimo magiji Puta nikad ih nećemo otkriti" Martin Buber

Koliko god planirali često se oni najuzbudljiviji i najljepši trenuci dogode izvan tog plana. Vjerujte svom instinktu. Prepustite se životu. Odmaknite se od izloga. Bacite kataloge u plavu kantu. Ugasite Tv i obujte gojzerice. Istražujte prirodu. Povedite i svoju djecu, prijatelje ili idite sami. U životu se i vama mogu dogoditi divne pustolovine koje ćete pričati unucima. Oni i ne moraju znati da se te vaše velike pustolovine nisu dogodile u Africi ili negdje u Nepalu već tu negdje iza ćoška. 

utorak, 12. srpnja 2016.

Gospina trava za sreću

Gospina trava, kantarion, trava Sv. Ivana
Gospina trava bere se po najžešćem suncu. Ljeti. Kao da je potrebno čekati da žuti cvjetovi upiju najsjajnije zrake sunca i svu njegovu energiju koja se onda pretvara u crvenu krv biljke i njeno blagotvorno ljekovito ulje. Prema narodnom vjerovanju bere se od 20. ili 21. lipnja tj. za vrijeme ljetnog solisticija. Dan je tada najdulji, a sunčeve zrake najsnažnije. I prije kršćanstva vjerovalo se da je upravo tada životna sila na vrhuncu. Kasnije, u doba kršćanstva, simbolizira Božju nježnost i brižnost te majčinski štiti i pomaže kod mnogih bolesti. 

Nije teško prepoznati gospinu travu jer su njeni listići prozračno izbušeni (perforirani) i kad pogledamo kroz njih prema svjetlosti čini se kao da gledamo u svemir, a one su rupice zvjezdana prašina. Protrljamo li pupoljak kroz prste primijetit ćemo crvenu do ljubičastu boju koja će sigurno ostaviti trag poput krvi na našim rukama. No, ljekovita svojstva ove biljke samo su djelomično u hipericinu (crvena boja) tako da i nije važno ako ulje koje radite sami ne poprimi baš onu intenzivnu rubin crvenu boju. Svejedno je ljekovito. Ono je eliksir sreće ako se pije kao čaj ili koristi kao ulje. Naravno, nikako se ne smiju istodobno uzimati i neki lijekovi "za živce". Ako se mažete uljem vaša će koža biti savršena i uvijek zdrava no nikad ju poslije mazanja ne izlažite suncu jer je ulje fotoosjetljivo i kao takvo štetno bi djelovalo na kožu. Ako ulje koristite za mazanje intimnih dijelova sigurno ćete lako i prirodno suzbiti crvenila, svrab i nadraženost, osobito ako se radi o dosadnoj gljivici Candidi. Par kapi gospinog ulja na tamponu mogu trenutno ublažiti nepodnošljiv svrbež. To su ženske tajne koje se godinama čuvaju i prenose s koljena na koljeno. No, ona oslabljuje kontracepciju pa to treba imati na umu. 

Kažu da svaka kuća ima svoj miris. Iako moje none već dugo nema njena kuća na Braču i dalje miriše jednako. Nekako na kamen i bilje, na starinske vitrine, a opet prozračno, na lavandu i ulje gospine trave. Kantarion. Uvijek je iza koltrine u ponistri držala pravo maslinovo uje u velikoj staklenoj boci od 5 ili 7 litara u koje bi stavila gospinu travu. U Dalmaciji gospina trava cvate puno ranije nego kod nas na kontinentu pa je ljeti na livadama već suha i beskorisna. Iza škura skriveno od sunca ulje je mijenjalo svoju tipično zelenu boju i postajalo je sve crvenije. Taman da bude spremno kad mi dođemo na lito da se možemo mazat. Moja nona nije bila travarka i do zadnjeg je nekako više vjerovala doktorima i lijekovima iako je dobro poznavala mediteransko bilje. Znala je koliko je ljekovito i zašto služi no ipak je pripadala u generaciju koja se sve više virovala likaru. Svi su tada bolje poznavali prirodu. To se znanje negdje izgubilo putem. Zatrlo. Izblijedjelo. Poput sjećanja navire nam ponekad kao iz nekog prošlog života. Kroz zavjesu zaboravljenih znanja. Kroz koltrinu

Danas i sama radim ulje gospine trave. Samo ga kratko držim na suncu, a onda još barem 3 tjedna bude na tamnom mjestu prije negoli ga procijedim. 


Gospino ulje
Čaj od sušene gospine trave osobito je koristan zimi kad je malo dnevne svjetlosti, a mi smo potišteni ili depresivni. Malo je onih koji nisu u brigama ili problemima jer život nosi svoje breme. To je bolest današnjice. Čaj od gospine trave nekako ga čini lakšim. Protiv depresije ili za više sreće, ako već ne koristite neke propisane lijekove, dobro je s vremena na vrijeme popiti koju šalicu ovog čaja. 


Trava Sv. Ivana, kako je još zovu, jedan je od onih narodnih lijekova za sve. Tako se u obliku ulja za masažu koristi i za bolove u križima kod išijasa i sličnih problema. Uz veliki oprez da se ne kombinira s drugim lijekovima jer može blokirati ili  pojačati njegovo djelovanje. 

Nikad ne bismo trebali zaboraviti da smo mi jedinstvo duše i tijela. Ako nam je bolesna duša i tijelo to pokazuje baš kao i obratno. Da bismo doista bili zdravi moramo biti u ravnoteži s prirodom. Tako gospina trava može pomoći da budete sretniji, ali istinsku sreću pronaći ćete tek u sebi, svojim bližnjima ili u nekom poslu. 

"Dosta je bilo čaja od gospine trave," odgovorila je Surmena na njeno bojažljivo pitanje, " sada se cura mora naučiti životu. U tome će joj pomoći posao." Katerina Tučkova: Boginje sa Žitkove
Pina i gosPina trava


Hotel od milijun zvjezdica


Odmor. Odlučili smo predahnuti u predivnoj prirodi uz Mrežnicu. Tri dana bez signala. U šatoru pod zvijezdama. Možda je i vama ta ideja stotinu puta pala već na pamet dok ste na poslu budni sanjarili. Možda ste se na kraju uvijek odlučili za neki "komforiji" smještaj. Možda vas je uplašila priroda i životinje, nedostatak opreme, iskustva, hrabrosti... No. evo što ste propustili kad ste odlučili ne kampirati.

Kasno popodne došli smo u Primišlje. Planirali smo kampirati na imanju našeg prijatelja Dušana. On tamo ima samo kampicu u kojoj povremeno živi kad nije u Petrinji. Jako voli prirodu a osobito svoje Primišlje. Nakon tri dana shvatili smo i zašto ga toliko voli. Primišlje je dio tužne ratne priče, vrijeme je tamo stalo, škola postoji ali nema djece koja bi u nju išla. Na izrupanoj cesti između Slunja i Ogulina uz predivne slapove Mrežnice i nepregledne šume smreke, u tom kutku divljine postavili smo dva šatora: jedan za mene i muža, drugi za naše dvoje djece (4 i 6 godina). Navikli smo već tako. Ponesemo dio hrane a dio uberemo u prirodi. Dušan ima bunar za tzv. tehničku vodu ali ima i 15 izvora za piće u blizini! Pili smo dakle vodu s tri izvora koja je na ovoj ljetnoj vrućini od preko 36 stupnjeva i dalje bila ledena. Kuhali smo na vatri ili na njegovom plinskom "šparetu" a jelovnik smo ubrzo obogatili vrganjima i lisičarkama iz obližnjih šuma, malinama i šumskim jagodama i čajem od raznog bilja koje je obilno zaraslo sva brda i livade uokolo. Baš kad smo navečer legli uz vatru, a djeca već zaspala umorna u svom malom šatoru, pomislila sam da upravo spavamo u hotelu od 5 milijuna zvjezdica! Noć je bila tiha, krijesnice su svjetlucale oko šatora a iz vatre su prema nebu lizali plamenovi i svjetleće trunje. Čarobno. Činilo se kao da nema granice između neba i zemlje. Sve se pretvorilo u noć i zvijezde. 

Nismo sanjarili o bazenu jer smo se bućnuli u hladnu Mrežnicu. Nije nam falila ni masaža jer nam je brzina i hladnoća vode na slapovima godila za stopala i vene. Nije nam trebao ni klima uređaj jer je uz rijeku temperatura puno niža nego u selu baš kao da je klima cijelo vrijeme upaljena. Mir, tišina i zelenilo. Šuma. Tu noć smo spavali sretno i spokojno.
 

Ujutro nakon doručka otputili smo se prašnjavim putem uz brdo. Berući bilje, uglavnom gospinu travu i stolisnik, ugledali smo divljeg zeca, tragove medvjeda i konja koje smo na kraju i pronašli iza ograde. Upoznali smo i jednu staru baku koja sigurno već dugo živi sama na tom brdu jer je razgovor s njom tekao sporo i nesigurno. Gledajući u moju košaru tiho je rekla: Ah, berete cvijeće za lijekove! 
Nakon ručka istraživali smo šume i ponovno se spustili na predivnu Mrežnicu. Neodoljivo podsjeća na Plitvice samo bez onih drvenih mostića i stazica. Na njenim slapovima spuštali su se mnogi rafteri pa smo iz blizine promatrali jednu mađarsku ekipu koja se s djecom onako "na divlje" odlučila za avanturu. Uvijek ima netko luđi gdje god da se nađeš, pomislila sam tad. Nakon što smo obnovili zalihe hladnom izvorskom vodom vratili smo se u kamp. Pekli smo mladi kukuruz na klipama i kokice na vatri a onda smo bacili i par krumpira zamotanih u listove čička. Sve je bilo prefino iako smo već prije toga večerali. Djeca su zaspala uz vatru pa smo ih samo prenijeli u šator. 

Slijedeće jutro obilazili smo veći krug pa smo djelomično išli autom a djelomično pješice. Skupljali smo smrekovu smolu za melem. Šume su bile tako visoke da se činilo kao da nas je netko smanjio. Djeca su bila osobito mala pa smo više pazili da se ne izgube u bujadi koja je obrasla šumske staze. 

Njima je bilo više nego zabavno u istraživanju jer su se lako uživjeli u svijet iz doba dinosaura. Nakon ručka smo oprali auto "tehničkom vodom" jer je bio prekriven slojem prašine. Iznutra je pak mirisao na šumu jer je ona smrekova smola preuzela sve mirise. Srušili smo kamp i složili šatore. Nekako je prekratko trajalo pa smo morali obećati klincima da ćemo ubrzo opet kampirati. Spavali su cijelim putem nazad. A mi smo razgovarali o  svemu. Puni doživljaja iz kutka divljine. Stopala su nam bila prljava jer smo dosta hodali bosi ali osjećali smo se čisto sve dok nismo koraknuli u civilizaciju. 

Bez brige, nismo vidjeli nijednu zmiju. Skinuli smo kojeg krpelja sa sebe. Djeca su se igrala s punoglavcima i skakavcima. Lovili bi leptire po danu a navečer krijesnice. Komaraca nije bilo. Susjedov pas povremeno bi nam "provalio" u torbe s hranom kad je ne bismo spremili na sigurno. Osim konja koji su rzali po noći nije nas uplašio nikakav drugi zvuk. Tek tragovi medvjeda koji su razgrnuli velike mravinjake svjedočili da u ovim šumama žive tako velike životinje. Otisci srna u blatu  i jedna šojka koja je poletjela u žbunje dali su naslutiti da priroda živi ali se skriva od čovjeka. Zato smo koračali oprezno i s poštovanjem jer smo tamo ipak mi bili gosti. 
Kažu da su najsretniji upravo oni koji žive izvan rasporeda. Provedite tri dana u prirodi i sami otkrijte taj osjećaj. Bukirajte hotel od pet milijuna zvjezdica. 


subota, 2. srpnja 2016.

Pravilo tri travke



Nedavno smo bili s prijateljima i djecom u šetnji prirodom. Uz put smo kao i obično brali nešto bilja u svoje platnene torbe. Nisam primijetila točno kad ni kako se dogodilo no počela me žariti desna ruka. Kad sam ju pogledala shvatila sam da imam natečenu šaru poput narukvice iznad zgloba. Bilo je natečeno i neugodno je svrbilo. Umjesto panike i straha suprug mi je rekao: Uberi tri biljke koje poznaješ. Prve koje ugledaš, a znaš da su ljekovite. Sažvači  i stavi na ruku. Poslušala sam ga jer znam da o bilju za stvarno puno, a o preživljavanju i boravku u prirodi još i više. Vjerujem mu jer do sada "njegov kompas" u prirodi nije nikad zakazao. Nismo nikad otišli krivim pute i zalutali. Meni je to pomalo fascinantno jer se ja lako izgubim i u trgovačkom centru i tek kad treći put prođem pored istog izloga shvatim da se vrtim. 
Sa "zelenim slinavim pestom" na ruci šetali smo dalje i ja sam uskoro potpuno zaboravila na ruku. Navečer sam se sjetila i pogledala: jedva da su se nazirali ikakvi tragovi na koži. Sada se jasnije vidjelo i izgledali je kao da sam se ogrebala na nešto. Možda je to bio ubod ili me neka biljka oprudila svojim žarcim. Najvjerojatnije je to djelo ljepljive broćike koja je svoje "ljepljive" žarke omotala oko moje ruke. Kombinacija malo znoja i sunca rezultirala je bolnom natečenom kožom. 

Pravilo tri travke glasi: Ako te ubode bilo kakav insekt odmah protrljaj ili sažvači tri travke koje nađeš  (a da znaš da su ljekovite) i tu kašu staviš na mjesto uboda.

Iako zvuči, a zapravo i izgleda, kao neka vračarija zapravo je vrlo logično i jednostavno razmišljanje. Bilje uglavnom liječi: dišne puteve, probleme s probavom i psihom. A to obuhvaća sve.  Kako su promjene na koži uglavnom posljedica tj. reakcija našeg organizma na neki drugi problem jedna od tri biljke nasumično ubrane svakako bi mogla biti prava iako nijedna zasigurno neće odmoći. Tako nam je liječenje na ovaj način sigurno i uspješno. Još k tome, sve sam sklonija misliti da ništa nije slučajno. Povezani smo mnogim nevidljivim vezama međusobno, ali i s prirodom oko nas. Nikako ne bismo smjeli zanemariti i duhovnu stranu našeg bića. To zapravo i jesmo mi! Ta energija, ta neobjašnjiva životna sila, ta unutarnja snaga i moć koja nam udahnjuje život.




ponedjeljak, 23. svibnja 2016.

Ljekovite moći kadulje





Jednom sam se umalo otrovala kaduljom i tako pokvarila cijeloj svojoj obitelji ionako kratko ljetovanje na Rabu. Jednostavno nisam imala dovoljno znanja o toj moćnoj biljci. Mnoge su biljke ljekovite no i one dobro poznate po svojim ljekovitim svojstvima opasne su za zdravlje ako ne znamo kako ih pravilno upotrijebiti. Tako da slobodno možemo reći da su istodobno i lijek i otrov. 

Evo kako sam pogriješila: 

Ujutro me probudila grlobolja pa sam odmah pomislila na čaj od kadulje. Mislila sam da će me grlo prije prestati boljeti ako popijem malo više tog čaja pa ću moći uživati u suncu i moru. Skuhala sam tako čaj od kadulje. 

Prva pogreška bila je u tome da sam zakipila vodu, stavila sušenu kadulju (čaj od kadulje) i poklopila! Čaj od kadulje ne smije se poklopiti već se kuha nepoklopljen oko tri minute kako bi ispario tujon, sastojak eteričnog ulja kadulje koji joj i daje karakterističan miris. A koji u većoj količini loše djeluje na središnji živčani sustav. Osoba koja se "predozira" tujonom ili jednostavno poklopi čaj od kadulje dok se kuhao može imati za posljedicu: nesvjesticu, ubrzan puls i nesanicu. Ja sam čak dobila i temperaturu. Nisam mogla hodati. Slabost cijelog tijela i potreba za vodom. Trajalo je gotovo čitav dan i noć. 

Druga pogreška bila je što sam stavila "malo previše" suhe biljke u silnoj želji da me grlo što prije prestane boljeti. Jedna čajna žličica je dovoljna za četvrt litre vode a ja sam stavila barem duplo. 

Treća pogreška je bila što sam ja to onako još vruće "srknula" skoro naiskap prvo šalicu pa još jednu i više se ne sjećam točno, al mislim da sveukupno tri šalice u roku pola sata što je inače doza za cijeli dan. Podcijenila sam moć ove biljke. Moje neznanje sam platila. Kadulja bi mi pomogla da sam samo slijedila upute kako se radi čaj. Danas znam bolje i više. Puno više o kadulji. Cijenim ju i volim. Često ju koristim. Ponekad je ubacim u tjesteninu ili njoke ali tek pokoji mladi listić. Od njenih slatkih cvjetova radim ukusan sirup za razrjeđivanje. Sušimo je za čaj ali ga sad radim kako treba. Probala sam i kadulju u mlijeku: bademovo ili neko drugo mlijeko i kadulja se kuhaju otklopljeno 3 minute. U mlijeko dodam kasnije žličicu dvije meda. Na pola litre mlijeka stavim tek žličicu suhog lista kadulje. Odlično je u zimskim mjesecima kad je sezona kašlja. Od kadulje se mogu raditi još i ulje, kupke, vino, rakija pa čak i kolači. Kako tko voli. 

Osim eteričnog ulja kadulja sadrži kalcij, kalij i natrij i u narodnoj medicini jedna je od najstarije korištenih biljaka. Upotrebljavala se za razne bolesti čemu svjedoči i njen latinski naziv: Salvia što znači spasiti. Dakle, biljka spasiteljica. Naravno da treba proniknuti u tajne njenoj čarobnog i ljekovitog djelovanja. Upotrebljava se najčešće za bolesti usne šupljine kod grlobolje, kašlja, probavnih smetnji, mokraćnih smetnji, noćnog znojenja, gripe... Još je i bolje ako ju koristite preventivno i dopustite ovoj biljci da stanuje u vašoj ljekovitoj gredici, kutku ili kamenjaru. Vrlo dobro uspijeva i u kontinentalnim krajevima. Čak postoje zapisi kako ju je Karlo Veliki u svojim strogim propisima tzv. Kapitularima uvrstio među 72 biljke koje se moraju uzgajati u seoskim, gradskim ili samostanskim vrtovima. Postoji i uzrečica: "Kako može umrijeti čovjek kojem u vrtu raste kadulja." Ili "Zaprijeti li smrt, po kadulju u vrt."

Poznat je i kaduljin med jer opojne i ljepljive cvjetove kadulje pčele naprosto obožavaju i ne mogu im odoljeti. Med je vrlo aromatičan, ljekovit i ukusan. 

Vrtlari znaju da kadulja odbija leptira kupusara i puževe golaće, privlači bubamare i odlično se slaže s mrkvom. 

Sirup od kadulje - recept:

Cvjetove kadulje ubrane po sunčanom danu prelijte s dovoljno vode tako da prekrije cvjetove. S nekoliko ploški domaćeg limuna ostavite da odstoji preko noći ili 24 sata. Onda jednostavno dodajte šećer i lagano zagrijte da se šećer otopi i to je to. Kad se ohladi prelije se u staklene boce. 
Može se raditi i tako da se šećer otopi prvo u vodi a onda se potope cvjetovi, doda limun i to stoji pokriveno dva dana. Oba su recepta dobra. Sirup poprimi rozu do crvenu boju pa je to baš fora. Naravno boja je intenzivnija što je kraj sunčaniji. No i ako ne ispadne baš intenzivne boje sirup će biti ukusan a pijte ga razrijeđenog s vodom. Ima svakakvih recepata s kaduljom no ne zaboravite kaduljine tajne moći i oprezno dozirajte slijedeći upute oko pripreme. Nikad ne podcijenite moć prirode. 







nedjelja, 8. svibnja 2016.

Djeca šume




Još nisam upoznala čovjeka koji ne voli prošetati šumom. Opustiti se. Nasloniti se na drvo. Disati. Važno je povezati se. Povezujući se s našom iskonskom majkom - Majkom Prirodom doživjet ćemo i samog sebe. Otkriti sebe. Tako nas neki zabačeni šumarak liječi od svih bolesti modernog doba. Dendroterapija. Drveće nas iscjeljuje sitnim česticama - fitoncidima koje ispušta da bi zaštitilo sebe. Kao zračni antibiotik. Nekoliko udaha dostatna je doza za više mjeseci zdravlja.
Ipak, kad god odemo u šumu rijetko nailazimo na ljude. U odgađanjima i izgovorima mnogi zaista i nemaju vremena. Onda pomislim: pa, dobro, svatko čini što ga veseli, ionako je najteže vidjeti tragove čovjeka u prirodi.
Kako smo se zaljubili u šumu i postali njena djeca?
Često smo planinarili i planine su postajale dio nas. Vidici su nam se otvarali sa svakim novim vrhom. Ubrzo smo shvatili da cilj nije vrh nego hodanje. Ljepote prirode obuzimale su nas. Tako smo upoznali i šumu. Njene tišine. Miris. Čarobnu svjetlost koja se prosipa kroz njene krošnje. Bilje i gljive - hranu kojom nas nudi. Ona je prihvatila nas. Poštujemo se. Najavi svaki naš ulazak. Ne bojimo se. Ni ona se ne boji nas. Zna da dolazimo kao prijatelji. Otvara nam svoj svijet, a mi se prepuštamo njenim stazama. Nikad ne znamo kuda će nas zapravo odvesti. Avantura je dio svakog dobrog boravka u prirodi. Ponekad protrči srna, ponekad iz vedrog neba padne tuča, pronađeš vrganj, nabereš kestena ili izrezbariš savršen lijeskov štap. 
Nekad razgovaramo ili pjevušimo nekad hodamo u tišini. Živimo u sadašnjosti a opet nekako izvan stvarnosti. Ili je ta naša stvarnost prava? Našoj djeci šuma je još zanimljivija. Oni otkrivaju svijet istražujući kukce ili prateći ježa. Umjesto sa superjunacima ili winksicama igraju se s dva puža. Razgovaraju s njima i pjevaju im. Nose ih sa sobom. Nekad je to skakavac ili žaba, mali gušter, bubamara ili glista. Igramo se detektiva i proučavamo tragove životinja.  Slijedimo jazavca dok se ne izgube otisci u blatu. Nekad rade skrovište u šumi dok mi beremo bilje. To je kažu njihova kuća u šumi. Moramo je opet posjetiti nakon nekog vremena. Nekad provedemo cijeli dan u šumi. Zapalimo vatru i ručamo ko da smo doma. Po povratku uvijek nosimo pune košare. Uvijek se nešto nađe. Poput neke trgovine i ona ima na akciji neke plodove za super subotu u šumi. Hvala ti. 



 MOLITVA ŠUME (Khalil Gibran)

Čovječe, kad pored mene prođeš
nemoj podići ruku ni na jedno stablo,
ni na jedan grm.

Nemoj me nepromišljeno ozlijediti.

Ja sam toplina tvog doma i ognjišta
u hladnim zimskim noćima,
prijateljski hlad i štit od vreline
ljetnoga sunca.

Ja sam drvo tvoje kolijevke,
sljeme tvoje kuće, daska tvojeg stola,
postelja na kojoj spavaš
i odmorište vječnog počinka.

Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju.

Ne ruši me nepotrebno, ne spaljuj me,
nepažnjom, ne sijeci me nerazumno,
ne ozlijedi me bezobzirno.



Energija prirode: Glog!

Cvijet gloga
Kako najbolje iskoristiti dva sata prije posla? Odgovor se sam nametnuo: nasip! Lagana šetnja sa "ful" opremom: fotić, torba za bilje, škarice, mob. Fotić jer uvijek ugledam nešto prekrasno kad ga ne ponesem pa se onda kasnije "grizem". Torba za bilje jer kad planiram brati neku određenu biljku ispadne da usput pronađem još nekoliko drugih biljnih vrsta pa torbi i vrećica nikad dosta. Škarice jer nisam divljak koji trga i čupa a i neko bilje jednostavno i ne možeš drugačije ubrati. Mob da vidim koliko je sati jer ipak ne želim zakasniti na posao. 

U jednoj takvoj proljetnoj šetnji nasipom pažnju mi je zaokupio i veliki bijeli grm koji "zuji". Intenzivan miris meda koji razvijaju njegovi mnogobrojni cvjetovi privlače pčele ali i ostale kukce. Privukao je tako i mene no ubrzo mi je intenzivan miris počeo pomalo "ići na živce". Veliki bijeli grm koji zuji i ide pomalo na živce zove se glog. 

Tako nam priroda ponekad daje na znanje glasno i intenzivno koliko god može da je upravo sada vrijeme za branje glogova cvijeta. Osim što ćete uživati na svježem zraku i "uhvatiti" malo sunca obogatit ćete svoju biljnu ljekarnu. Glog je već tisućama godina poznata biljka koja se sakuplja u ljekovite svrhe. Izvrsna je za srce jer jača srčani mišić i uravnotežuje tlak. Bilo da imate visoki ili niski tlak glog će pomoći. A tko pije čaj od gloga ne mora se bojati infarkta. Ima učinak smirenja što je mnogima danas potrebno. Stalno smo u žurbi, nemamo vremena jer jurimo bez stajanja i sve nas živcira, djeca nam dižu tlak, loše spavamo ili nam zbog šefice na poslu srce ponekad nekontrolirano lupa. Od računa teško dišemo, a od gužvi i čekanja šumi nam u ušima. Nemamo energije. Svakidašnje su to izjave modernog zaposlenog čovjeka. Pripravci od gloga blagotvorno će djelovati na sve ove probleme. 

Glog nam zapravo uopće ne može pomoći dok stoji kao drvo (tj. grm) u našem susjedstvu i privlači pčele. Njegove blagodati možemo uživati tek pijući čaj od cvjetova i bobica, ili tinkturu ili možda marmeladu, liker ili vino, možda sirup no za spravljanje tih pripravaka potrebno je znanje. 

Čaj od gloga: 

Uviježeno je da se čaj priprema od suhe biljke iako se prema savjetima poznatih travara kao što je Maria Treben ili Sv. Hildegarda ili Mauricea Messeguea za liječenje se koristi ako je moguće svježa biljka ili pripravci od nje. 
Dakle, glog se bere dok još postoji podjednako cvjetova kao i cvjetnih pupova skupa s lišćem u pazušcima. Suši se pažljivo u tankom sloju. A čaj se može raditi i od mješavine cvjetova i listova ili s dodatkom i sušenih bobica. Jedan do dva prstohvata suhe biljke se prekipi i pusti da odstoji 5 - 10 minuta. Ovo je odličan čaj za starije ljude koji bi ga trebali pijuckati kroz dan. 

tinktura od gloga u izradi
Tinktura od gloga:

Kod receptura za biljne kapi ili tinkturu (alkoholnu otopinu) naglašava se da se rade isključivo od svježe ubranog cvijeta ili bobica. Kad cvijet počne gubiti latice više ne vrijedi za uporabu.
Biljka se usitni i prelije rakijom. Stoji na mračnom mjestu 3 tjedna i povremeno se protresa. Onda se procijedi i spremi u tamnu bočicu. Pije se razvodnjeno (10 - 20 kapi s vodom) ujutro i navečer, a doza ovisi pije li se prema potrebi ili preventivno.


Marmelada od bobica gloga:

Marmelada od plodova gloga tzv. gloginja radi se slično kao i marmelada od šipka. Plodovi se prokuhaju s vodom da omekšaju a potom se pasiraju i miješaju s nekim zaslađivačem (šećer, med ili agava sirup) ovisno što i kako jedete. Dobro je dodati limuna ili umiješati i drugo voće kao npr. plodove šipka, dunje ili jabuke kako bi "popravili" okus. Same gloginje nisu osobito ukusne. Pomalo su brašnaste i bezukusne. U kombinaciji s drugim voćem možete napraviti ukusne i zdrave zalihe slatke zimnice. 

Plod crvenog gloga
Sirup od gloga i šipka: 


Plodovi gloga i šipka kuhaju se kao i za marmeladu samo s više vode. U to se dodaju i začini poput cimeta, kardamoma i vanilije, a nakon što se procijedi i ohladi doda se zaslađivač. Kasnije se po želji može dodati i malo ruma te sok od limuna. Čuva se u staklenim bocama.

Želite li živjeti zdravije jednostavno otvorite svoje srce. Uzmite što vam priroda daje i pametno iskoristite njene plodove. Nahranite tijelo, ali i dušu. Budite skromni. I kad berete cvjetove ostavite uvijek dovoljno za pčele. Kad berete bobice ostavite nešto i za ptičice. Za sve koji propuste nabrati cvijet priroda daje drugu priliku na jesen. Plodovi gloga jednako su ljekoviti. Divlje biljke imaju nevjerojatnu životnu energiju stoga ih poštujte i cijenite. Ako sanjate ružno možda će vam pomoći grančice gloga pod jastukom. Naravno, sve ovo ne vrijedi za vampire jer prema narodnim vjerovanjima za njih glogov kolac znači smrt. 

Divlja žena u meni


Ne znam kako vi ali ja neprestano otkrivam nove stvari.To je djelomično predivan osjećaj. Onaj drugi dio ustvari je suočavanje s činjenicom kako sam bila "glupa" prije tri dana. Nisam sigurna tko me tjera da stalno nešto proučavam: o odgoju, o glazbi, o prehrani, o sirovoj hrani, o bilju, permakulturi... onaj vražičak ili anđelak. Kako se sve više osjećam svoja sve manje spadam u kategoriju "normalnih". Normalno je uostalom samo srednja vrijednost, većinsko, ono što je uvriježno i opće prihvaćeno. Tko uopće želi biti poput živice? Svima je jasno da ptice kojima su krila podrezana ne mogu letjeti. Što je ptica kad ne leti? Izgubiti bit, izgubiti sebe previsoka je cijena. Zato budite svoji.

"Ne, ja znate živim u planinskoj kolibi sa svojim roditeljima, jedemo koru hrastovog debla, pijemo rosu i ne plaćamo televizijsku pretplatu pa su nam isključili televizor. Sad na njemu moj stari pili drva, a stara ga povremeno preskače kako bi ostala u formi." Silvija Šesto: Debela 

Iako još ne živimo u planinskoj kolibi ni to nije isključeno u nekoj budućnosti. Ljudi kojima sam okružena često nas moraju nekako kategorizirati. Pravila su stroga: ako si čudak zna se koji je kodeks ponašanja od odjeće, frizure do hrane i imaš se pridržavati toga. U kalup i točka. Nije moguće da netko bude polučudak. Uostalom, za traženje sebe preporučuje se Indija ili neka dalekoistočnjačka zemlja. Religija: budizam ili tako nešto. Odjeća: samo prirodni materijali ručno šivani i bojani prirodnom bojim. Friz: dredloksice. Hrana: veganska ili sirova. Posao: napuštanje svih materijalnih dobara rezultiralo je i otkazom na poslu da bi se posvetilo meditaciji i transcedentalnim umjetnostima. Ljubimac: vuk koji živi u divljini i povremeno se viđate za puna mjeseca na dogovorenom mjestu. Bračno stanje: razveden/a al živi u izvanbračnoj zajednici s puuuuuno mlađom ili mlađim. Shvatili ste. 

Ove me godine zeleno totalno obuzelo. Sirova hrana, živa izvorska voda, trčanje, lutanja i radost otkrivanja i učenja, osjećaj osviještenosti i sreća, energija, životna snaga. Kao da sam otkrila Sveti Gral, zaista. Kao da sam pobijedila sve negativne misli u svojim kukuljicama. Otkrila sam nešto u sebi što je teško pretočiti u riječi. Duhovnu stranu svog bića i dotaknula po prvi puta odgovore na pitanja koja su dugo zujala u zraku i prije no što su bila postavljena. Ne znam koliko me razumijete. Možda je ovo razgovor sa samim sobom. Ne bi bio prvi. I sad više nije važno more ili kopno. Kamen ili zemlja. Voda ili šuma. Pučina ili pogled s planine.  Nasip. Djeca. Nebo. Sreća koju sam pronašla u sebi zauvijek je tu. U meni. Nepobjediva. Trajna. Vječna. Moja.  

"Intuicija je blago ženske psihe. Ona je poput nekog rašljastog oruđa ili poput kristala kroz koji se može gledati uz nevjerojatan unutarnji vid." C.P. Estes: Žene koje trče s vukovima



Novi pogled na život za mene. Sigurna sam da je Priroda već davno otkrila svoju unutarnju snagu. I proljeće će udahnuti početak novog života. Ljeto će ispuniti puninom životne energije. Jesen će ubrati plodove, a zima će začarati svojom ledenom ljepotom. Prava će se snaga skriti pod zemlju. U korijenje. U sjemenje. U srž. U bit postojanja. Energija će promijeniti formu ali će snaga ostati ista. Nepobjediva. Trajna. Vječna. 




Sirup od smreke – najbolji lijek za djecu

Svakom roditelju sigurno je najveća muka kad se dijete razboli. Od kašljanja i neprospavanih noći do čekanja kod liječnika, straha od ponavljanja neke upale, temperature i odlazaka na bolovanje. Kako mi već nekoliko godina „izbjegavamo“ liječnike, a naši su klinci svaki dan u vrtiću bez „bolovanja“? Uspjeli smo tako što smo promijenili prehranu korak po korak koliko je moguće s djecom: slatkiše i šećer sveli smo na minimum, a mlijeko smo potpuno izbacili, dodatno smo uveli više voća i zelenja. Gotovo svakodnevno odlazimo s djecom u prirodu, šećemo, planinarimo, boravimo u šumi, puštamo ih da trče i valjaju se po travi, „kuhaju“ juhe od blata i piju izvorsku vodu. Kad ipak počnu kašljucati tu je naš „ljekić“ kako oni zovu domaće sirupe od bilja. Najomiljeniji od svih sirupa je sirup od mladih izbojaka smreke. Vrlo ga je jednostavno napraviti, a radi se upravo sada u svibnju kad crnogorica „pušta izbojke“.
 

Potrebno je nabrati izbojke smreke (mogu se brati i izbojci bora ili jele). Naravno, uvijek budite pažljivi i provjerite što berete kako ne biste svima znanu smreku zamijenili otrovnom tisom. Nabavite neki dobar šećer. Obično koristim pravi smeđi šećer i bio šećer. U velike staklenke redam red izdanaka red šećera i zadnji sloj treba biti šećerni. Sve se malo jače stisne i zatvori. Stoji na suncu dok se šećer potpuno ne otopi, a onda se procijedi i zatvori u staklenke koje se čuvaju na tamnom mjestu. Ako pak želite izostaviti šećer može se isto raditi s medom. U tom slučaju pripravak nije potrebno držati na suncu i dobit ćemo tzv. smrekin med. Sirupi su obično gotovi za otprilike 3-4 tjedna. Nakon što se prvi puta otvori drži se u hladnjaku. Uzima se po žličicu ili dvije, po potrebi. Energija prirode skrivena u malim svijetozelenim vrhovima smreke daje nam zimi pravi štit. Slični sirupi mogu se kupiti i u ljekarnama. Nama su ukusniji i učinkovitiji ovako napravljeni od samo tri sastojka: smreke, šećera i puno ljubavi. Djeca ih sad sama beru i rade i žele ih piti bez nagovaranja jer su im jaaaako fini.

Sirupi od bilja rade se svi na isti način: red bilja, red šećera pa stajanje na suncu. U receptima starih travara stoji da se staklenke zakopaju u zemlju dok se šećer ne otopi, no to je nezgodno ako živite u gradu. Svaka je biljka drugačija pa treba poštivati posebnosti kako bi napravili što kvalitetniji sirup.  Tako možete raditi sirup od majčine dušice, trputca, marulje, mravinca i sl. Majčinu dušicu potrebno je navlažiti jer je biljka „suha“ no daje vrlo ukusan sirup. Trputac nije tako fin kao majčina dušica ili smreka, no možda će vama biti baš taj najomiljeniji. Marulja je gorka i bolje odgovara odraslima. Mravinac je intenzivnog okusa no ukusan i djeci i odraslima. U sve takve sirupe po želji možete dodati i nekoliko kapi propolisa.
 
Eterična ulja iz bilja djeluju na naš ogranizam. Mladi izboji smreke bogati su smolom. Ona blagotvorno i ljekovito djeluje na grlo, bronhije i dišne puteve, za jačanje glasnica i pluća, za jetru, pomaže u borbi protiv gripe, hunjavice i prehlade pa i kod upale mjehura.


Za nas nema boljeg sirupa i zato ga radimo s veseljem svakog proljeća. Stajanjem se sirup neće pokvariti a ako se kod otvaranje staklenke malo „zadimi“ to ne znaći da se pokvario nego da je „dozrio“. Isto se može pojaviti malo plijesni na vrhu koju slobodno uklonimo. Smrekin i borove izbojke uvijek berite u čistoj prirodi dalje od prometnica i nemojte ih ispirati vodom. Staklenke je najbolje oprati u perilici za posuđe ili sterilizirati u pećnici i tako ćete biti sigurni da će vaš sirup biti odličan.


subota, 12. ožujka 2016.

Drvo Života ili Majka Zemlja

"Preporodom ljudskog duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger

Nekad se ljutimo na vrijeme. Zapravo, dosta često nam prognoza ni vrijeme nisu po volji. Ljeti je prevruće i sparno, pa nešto puše, opet ta kiša, kako se sve poremetilo da sad pada snijeg i tako... Ne stignemo uživati u trenutku. Trebali bismo se ugledati u djecu koja se za čas prilagode. I da usred ljeta zakrka metar snježine oni bi se ozarili od sreće i istrčali radit snjegovića ili malo lizat' snježne pahuljice. Mi odrasli sve moramo znati i planirati. Nema puno prostora za improvizacije. Ne želimo se pokoravati nikome a osobito ne prirodi. Nju smo kao davno pobijedili kad smo odustali od nje. Otkinuli se. Kao dovoljno smo pametni i sami. Zašto bismo jeli maslačak ili brinuli jesmo li zaista ubrali medvjeđi luk ili mrazovac kad možemo komotno i usred zime kupiti tikvice, razne salate i povrće u trgovini? Skroz lijepo izgleda a ni cipele ne zablatimo. Samo je malo plastično al' uz nešto kulinarskih tehnika nije problem napraviti ukusan ručak. Istina, sva ta gnjavaža s prirodom za malo zelenja! Onda se ona još i kao nešto zainati pa nam snijegom prekrije dugo očekivane biljčice. I natjera nas da još malo čeznemo za proljećem. Tek da se podsjetimo tko je zapravo gazda. I koga treba poštivati.
Nije prirodno čovjeku da ide kontra prirode. Da ju ignorira i pravi se pametan. Da jede gumasto povrće začinjeno pesticidima izvan sezone. Ne trebaju  nam zapravo velike količine hrane ako je ona zdrava i puna vitamina. Nezagađena i divlja. Iskonska. Baš ona koja nam je zapravo potrebna. Kao što majka koja zna što je najbolje i najzdravije za njeno dijete. I priroda zna.
Zaista uživam u tim sitnim radostima. Volim i malo blata na gojzericama i crvene dječje nosiće. Volim prostrane livade i tajanstvene puteljke. Idući njima otkrivamo svoje skrivene mikrokozmose. Utočišta. Naučimo slušati tišinu i osluškivati vlastite korake. Divimo se umjesto da se ljutimo. Opuštamo umjesto da se brinemo. Zastanemo umjesto da se vječno žurimo. Dišemo. Hrani nas sunce i izvorska voda. Nekad je potrebno malo da bismo postigli više. A kad naučimo gledati i tražiti vidjet ćemo i pravo izobilje hrane. Važno je povezati se.
Povezujući se s našom iskonskom majkom - Majkom Prirodom doživjet ćemo i samog sebe. Otkriti sebe. Tako nas neki zabačeni šumarak liječi od svih bolesti modernog doba. Dendroterapija. Drveće nas iscjeljuje sitnim česticama - fitoncidima koje ispušta da bi zaštitilo sebe. Kao zračni antibiotik. Nekoliko udaha dostatna je doza za nekoliko mjeseci zdravlja. 
Povezivanje s trosjedom ne vodi nikud iako je i on svojedobno bio možda i pravo živo drvo. 




EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.


ponedjeljak, 29. veljače 2016.

Zeleni kašasti sok

Moj se predivni multipraktik Kenwoodić nakon više mjesec dana izbivanja vratio kući. Zauzeo je svoje mjesto na radnoj ploči koje ga je nestrpljivo čekalo. Poziv iz servisa bila je definitivno vijest dana. Stvarno nam je falio i sad mi je teško zamisliti kako smo do prije dvije godine živjeli bez njega. 

Svi koji ujutro blendamo jednostavno smo jakoooo zanimljivi onima koji jedu "klasičan" doručak ili pak ne jedu nego samo započinju dan kavom. Tako se znatiželjno zaviruju u naše šalice i bočice, a uz to nam na sve moguće načine pokušavaju zgaditi naš vlastiti doručak. Najviše ih smeta boja. Zelene nijanse nespojive su im s pojmom doručka. Tako nastaju kreativne i skoro pa i šaljive dosjetke. Sok od cijeđene žabe. A da se doručak još i pije to je tek nenormalno jer onda to nije jelo. Svašta. Izmišljamo gluposti i time vrijeđamo tradiciju. Shvaćaju to kao osobni napad na svoje postojanje. Pa nastaju novi komentari: Ti ćeš sigurno umrijet zdravije od mene! Super, jel da? Mislim, divan je to osjećaj kad ti netko umjesto "Dobar tek" kaže da ćeš umrijeti. Bljak, mislim sigurno je bljak jel smeđezeleno ne može bit doli bljak. To je okus te boje kad bi same boje imale okus naravno. Stvarno se ponekad osjećamo kao neka ugrožena etnička manjina kada nas skupa s bočicom ili termosicom odmjere još na vratima. Kelj isto šiba loša reputacija, pa kao sastojak u zelenom kašastom soku ne pomaže popularizirati zeleni napitak. Kopriva, onako svježa, izblendana s jabukom i bananom vrlo je ukusna no nekako svi misle da će im ispikati i ožariti cijelo grlo. Blitva, špinat, salata ili koje drugo bilje nažalost je zeleno i mnogima odbojno pa to ne propuštaju naglasiti. Fuj! A zeleno je upravo srž i poanta blendanja. Nekako se tako dogodilo da smo povodeći se ugodom zabrazdili negdje u marketinškim klopkama. U hrani koja nije hrana. U raznim bojilima i aditivima, pojačivačima okusa ne bi li zavarali svoj organizam i podvalili mu. Igramo protiv sebe. I gubimo. Konstantno. Udaljili smo se od prirode i od zdravlja. 


Zeleno je za mene divna boja. Već sam pisala o tome. Zeleni kašasti sokovi u naš su se život uvukli zadnjih nekoliko mjeseci i za sad se čvrsto drže kao apsolutni pobjednici u utrci za najbolji doručak. Čine nam toliko toga dobroga da ih se nikad ne želim odreći. V.Boutenko--Zeleno_za_zdravlje.pdf
Vrlo se lako i brzo pripremaju. Sastojci su dostupni a varijante nebrojene. Osim par ključnih pravila oko izbora i kombiniranja između voća-zelenja-povrća zaista možete biti kreativni i pronaći svoje omiljene kombinacije. pravila_za_konzumiranje_voca-734/32

Odlučila sam pobijediti neke navike i poboljšati zdravlje moje obitelji. Želimo biti vitalni i mladi. Želimo se osjećati dobro u svom tijelu. Razbistriti misli i proširiti poglede na svijet. Želimo sačuvati svoju djecu od bolesti modernog društva. 

Podijelite s nama svoja iskustva i svoje najfinije recepte za zelene kašaste sokove. Odlučite i ubacite u blender svoje nijanse zelene. 

Moje najdraže zelenje je divlje. Probajte sami ubrati svoju divlju hranu i prijavite se na Šetnju kroz divlju hranu. Dodirnite zdravlje. Vaš Perun - dodir prirode