petak, 8. prosinca 2017.

Ružmarin - dodir novih početaka

Danas je južina. Sve lamata vani u naletima vjetra. Promjena. Jučer je je u ovo doba bilo još sve zaleđeno i bijelo od mraza. Vjetar huči kroz "zid" topola što su se gologlave stisle uz nasip rijeke Kupe. U jednom jačem zapuhu slomio je staru osušenu lipu i bacio je na cestu. Njeno je vrijeme očito prošlo jer se više nitko i ne sjeća da su se baš za nju vezivale lađe i čamci što su prije plovili Kupom. Služba za održavanje čistoće ispilila ju je u trenu da ne smeta. Koliko je dugo prkosila vremenu nitko neće provjeravati. Možda će tek iz zabave netko raširiti oči gledajući njene nepravilne godove u presjeku. Nije se lako oduprijeti prolaznosti. Početi iznova. Nisam se dugo zadržala vani jer tek što sam udahnula svježeg zraka i nabrala koprive za dva - tri dana poželjela sam se stisnuti uz kameni zid moje kuće i maknuti s vjetra. Još je i ugodno kako je bilo ove dane, pomislila sam. Mi, ljudi uopće nismo stvoreni za život na Zemlji. Bar ne u ovom pojasu. Svi drugi stanovnici su bolje opremljeni od nas. Mislim da se slobodno možemo diviti jednom običnom poljskom mišu koji sam samcat preživi cijelu zimu bez 15 metara drva i trgovačkih centara. Možda smo samo ovdje u jednom od svojih života?

A, i to bilje... gledam u rascvjetani ružmarin i ne vjerujem. Kad većinu bilja ofuri mraz, padne mu lišće i nestane cijelog nadzemnog dijela ružmarin prkosi hladnoći. Raširio je svoje zelene grančice i posuo se novim cvjetnim pupovima. Kao da ga uopće ne zanima "politika" prirode i hladan poput špricera mirno otvara svoje plave cvjetiće na ovom zubatom suncu. Otkriva svoju unutarnju ljepotu sanjajući plave snove novog svijeta. Moj idol! Dodir novih početaka... Morska rosa je prijevod imena s latinskog, a biljci pogoduje morski povjetarac donoseći potrebnu vlagu. Raste posvuda po Dalmaciji, a nije mu problem biti niti na kontinentu. Prilagodljiv je i mijenja svoj sastav s obzirom na mjesto gdje raste. Uvijek ispočetka...

Tko nije probao pečeni krumpir sa sitno sjeckanim svježim ružmarinom? Tko nije u svatovima protrljao njegovu grančicu i udahnuo njegovo eterično ulje? Tko nije pekao na gradele bez "metlice" ružmarina utopljenoj u maslinovom ulju i češnjaku? Ocat aromatiziran ovom biljkom posebno je osvježenje u salatama. U kuhinji je rado viđen začin makar i u nekoj već gotovoj mediteranskoj mješavini... Nije to samo zbog okusa i mirisa već zbog djelovanja na probavu i jetru, a i naše misli. Zamislite koja moć?! Još od doba starih Grka prati ga glas da poboljšava pamćenje i koncentraciju. Čaj spravljen od njegovih iglica čini nas mudrijima. Trebalo bi ga svakako posluživati za okruglim stolovima u saboru i raznim vijećnicama umjesto standardnih voda s okusima. A ako vam čaj nije tako privlačan zbog oporog kamforastog ulja dobro je njime oprati kosu i kao u onim reklamama riješiti se prhuti.

Njegovo pak eterično ulje podiže energiju. Kap ili dvije ulja ružmarina u toploj vodi nije visoka cijena protiv glavobolje, depresije i neprocjenjivog opuštanja od nakupljenog dnevnog stresa. Opuštanje mišića i otpust negativnih misli. Mnogi pak hvale vino od ružmarina kao uspješnog borca protiv živčanih bolesti. Otopina u alkoholu poznata je kao Mađarska vodica i koristi se za povrat osjećaja u ekstremitetima. Nije tajna da se i kod vjerskih obreda kadi protiv zaraze, bakterija i gljivica ili po još starijim vjerovanja protiv uroka. Možda ne bi bilo loše nakaditi ovaj naš Balkan pa da započne neko novo doba sreće, mira i blagostanja...

Ovaj je moj ružmarin izrastao iz grančice u poveći grm. Raširio se i zauzeo dobar dio prilaza u kuću kao da se namjerno podmeće kako bih ga uvijek dotaknula ili otkinula dio. Često to i radim. Uvijek mi odgovara malo mirisa mediterana za stolom. Brala sam ga i za svatove svojima jer je to tradicija, simbol vjernosti i ljubavi. Za nove početke u braku. Zrači i privlači ljepotom Dalmacije čiji me korijeni snažno drže za ovo tlo. Sjećam se jedne stare none koje je živjela u susjednoj kući. Zvali smo je šera Mare (Trebalo bi to valjda biti Šjora Mare, al' dobro.) Ista nas je bračka kala spajala po kojoj je ona predveče šetala stiščući neku kiticu aromatičnog bilja skupa s bijelom izvezenom maramicom i krunicom. Starica je bila sitna i često je tiho šaptala dok je govorila uvijek vezana tužnim i teškim uspomenama. Hodala je, molila, blago se smiješila, a duboki je joj je pogled i taj bremen na duši liječio miris bosiljka i ružmarina (murtile i rusmarina po bročki) što bi ga ubrala usput i prinosila licu mirišući ga za utjehu. Kako je samo znala? Ili se samo nadala boljem novom početku bez napornog muža i tuge? Nema već dugo šera Mare ni njezinog šapata, nema ni brojnih drugih iz te kale. Miris ružmarina ponio ih je u vječnost kad smo ih opraštajući se od njih poškropili kapljicama vode što su se otresle s grančice ružmarina.

"Oj, petrinjske uske staze, ružmarinom sađene... sadila ih moja draga koju sam ja ljubio..." stihovi su poznate petrinjske pjesme koji stoje na velikoj stucki simbolu lončarstva na ulasku u naš grad Petrinju