petak, 30. siječnja 2015.

Dual survival

Lijana
Kad je prvi put pao snijeg ove zime pustili mi klince van. Da djeca uživaju. Al ne bi oni radili snjegovića već će se igrat u snijegu. Ajde dobro, samo nek se igraju... Samo im trebaju lopatice da iskopaju spilju, kanta za otapanje snijega na vatri (izmišljenoj) i za čaj, drva za vatru, fire steel (zapravo su to dvije male drvene klipice) i nož (ne pravi al za igru). Mama, pogodi čeg se igramo!?! viču iz sveg glasa kad su već iskopali rupu i napravili sklonište od snijega. Igramo se preživljavanja u snijegu! Naravno, potpuno prirodno po logici ne pada jabuka daleko od stabla. Znaš onu epizodu kad Les Stroud... znam, kad Ray Mears... znam, kad Bear Grylls.. znam, privezani, goli i prestrašeni,  preživjeli, dual, man, woman, wild... sve znam a znaju i oni. Tako se moji klinci igraju: Braće Kret (crtić o dva istraživača i životinjama sinkronizovan naravno) i spašavanja životinja, crtaju strojeve i karte sa skrivenim blagom, plešu i kuhaju. Od svih deka rade šatore po kući, sve špage su zavezane i isprepletene, a stolci postavljeni u barikade i prepreke. Dijelovi gdje nema tepiha su rijeke i mora a trosjed i dvosjed planina Velebit (bili smo ljetos na Velebitu 4 dana). Voze romobile po kući i piju čaj (to je gorivo za romobile). Bezbroj ideja i varijacija na temu. Dinosauri pasu ili napadaju posvuda iako se najradije skivaju u teglama s cvijećem (biljojedi uživaju jesti moje cvijeće). 
Prijateljica nagovara moju majstoricu da se igraju Winxica na što ova objašnjava da ne može jer je sad u fazi istraživanja i želi naučiti sve o životinjama. To je korisno znanje, jel da mama?
Dva geparda skrivena u visokoj travi
Najčešće pitanje koje nas netko pita je zar se ne bojimo zmija tako u prirodi. Istina je da ih uglavnom vrlo rijetko vidimo jer one ne žele susret s čovjekom. Nijedna životinja to ne želi. i sigurno će pobjeći ili se jednostavno skloniti prije nego što je primijetite. No kod Oltara na Sjevernom Velebitu Ema je prva ugledala malog poskoka sklupčanog u panju dok smo brali lisičarke, Jedva je davao znakove života jer je bilo iznimno hladno i vlažno za to doba godine. Više nas je bilo strah vidljivo svježih tragova medvjeda od izmeta do povaljane trave kod grmova šumskih jagoda i malina. A nije ni medo blesav da se suprotstavlja čovjeku. Pametniji popušta. Vjerojatno misli: Kakve sam sreće još ću naići na naoružanog lovca! Toga se u šumi i ja bojim: lovaca. Ponekad je čovjek čovjeku vuk...
Mi smo samo gosti u prirodi. Tek prolaznici i promatrači. Mi smo ti koji smo došli. Životinje tamo žive. Šuma je njihov dom. Planina njihovo dvorište. Rijeka njihov izvor. Ponašajte se u skladu s tim. Oni samo žele svoj mir. Ne ostavljajte svoje tragove. Poštujte ih. Oni su tamo bili prije.
Planina se ne osvaja, šume se ne posjeduju. rekao to poglavica Seattle ili ne. Priroda i čovjek su jedno.



srijeda, 28. siječnja 2015.

Čičoka - prizvuk negdašnjeg vremena

Možda se jednostavno nisam rodila da budem princeza. Nedjelju popodne radije provodim kopajući čičoku i berući šipak nego u civilizaciji. Ruke su mi izgrebane i nokti neuređeni. U kosi imam zapletenih grančica preostalih od probijanja kroz šipražja. Dijelovi odjeće pokupili su putem čičke. Umjesto elegantnih cipela s potpeticama češće obuvam gojzerice. Danas im se opet odlijepio džon. Odlične su i prevalile su sa mnom kilometre i kilometre planinarskih staza i puteva, po snijegu i vrućini, nebrojeno puta pregazile potok i šutnule kamen il otpalo lišće u šumi. Nisu mi nikada zadale niti jedan žulj no možda im je ova rosna livada u Tješnjaku ipak bila jedna od posljednjih. Tako im je suđeno: dobro su se držale na vrhuncima, spuštale vješto nizbrdo a na kraju zaglavile na običnoj livadi dok smo brali šipak i kopali korijen čičoke.

Čičoka je super fora namirnica ili bolje rečeno jedna od onih na listi super hrane. Gomolj se kopa sada kad mraz "ofuri" ocvalu stabljiku. Takvo smeđe i neobično visoko cvijeće više sliči na šikaru. Podanci skrivaju gomolje posebnog okusa. Zdrava je to namirnica jer sadrži inulin umjesto škroba. Dakle, probiotik koji je odličan za probavu, osobito za dijabetičare. U tijelu se pretvara u fruktozu. Zovu ga divlji krumpir iako je zapravo vrsta suncokreta. Lako uspijeva i prekrasan je u jesen jer njegova impresivna veličina i mnoštvo žutih cvjetova privlači pčele i leptire. I prije sam se pitala kakvo je to divlje cvijeće što plijeni poglede svojim sunčanim bojama kad se priroda već uvuče u svoje jesenske smeđe tonove. Gomolj divlje čičoke razlikuje se od onog uzgojenog jer je vretenast i izdužen. U prirodi ga nije teško vaditi jer raste površinski uz rijeku gdje traži vlažno i pjeskovito tlo.

Čičoka je izvrsna svježa u salatama a može se pripremati i na bezbroj drugih načina. Slično kao i krumpir. Tako radimo čičokušu umjesto krumpiruše! No kad se sprema, cijela kuhinja miriše poput bakine. Daje prizvuk negdašnjeg vremena, zemljanog, toplog, finog jušnog jela.

Invazivna je i zapravo nije autohtona vrsta. Ako ju sadite u vrtu budite oprezni jer se širi kao korov. Valjda je to ponekad jedini način da nam priroda kaže: Pogledaj me, upoznaj me, pomiriši moje cvjetove i dotakni me. Dodir prirode. Možda je to upravo ono što nedostaje, što se izgubilo negdje putem. U žurbi na posao, u strci, u brizi, u gradu, u čovjeku.
Nekad su to ljudi osjećali. Živjeli su u skladu s prirodom, godišnjim dobima, životinjama, zemljom. Za drvenim je plotovima cvalo žuto cvijeće čičoke. Sjećam se da sam uvijek žurila berući šipak da mi ga ne poberu drugi koji prolaze tim stazama. Danas nema više toga straha. Šipka ima posvuda i dugo ostaje na granama jer ga malo ljudi bere. A čičoku primjećuje samo poneko.

Učite svoju djecu da hrana raste oko nas i da ne dolazi u plastičnim vrećicama iz trgovina. Učite ih da vole životinje. Učite ih da poštuju zemlju. Da gledaju u oblake i daljine. Da se naginju na vjetru i da zagrle drvo. Da hodaju nekad bosi, bar ljeti kad je toplo. Da budu blatni. Da dotaknu prirodu i prepoznaju prave vrijednosti.