četvrtak, 13. kolovoza 2015.

Divlje kupine... divlja strana djetinjstva

Divlje kupine
Jedna je djevojčica na svom svijetlo plavom biciklu svakog kolovoza obilazila grmove divljih kupina što su stihijski, ali sasvim sigurno osvajali mjesta o kojima nitko nije brinuo. Bilo je to baš pred početak škole kad se magle povijaju po Lučici, a čim se sunce spusti dovoljno nisko u onom čarobnom trenutku zlatnih boja i dugih sjena. To mi je bio najdraži dio dana. Suton. Tajanstven i nestvarno kratak, a događao se pomalo neodređeno i ne baš u istu minutu. I divlje su životinje tada hrabrije pa izlaze. Ja sam ih vrebala pogledom na nekim svojim tajnim lokacijama uz Brezovicu, a one me se nisu bojale. Valjda su vidjele da nemam nikakvu pušku već neku platnenu vrećicu i unutra još nekoliko manjih plastičnih, jer nikad nisam znala što ću donijeti kući; divlje kupine ili dunje, možda plodove gloga ili šipka ili pak onu kruškojabuku kako sam zvala plod jednog drveta što je raslo na proplanku uz Obžev. Nisam tada baš puno znala o prirodi. Jednostavno sam je voljela. Voljela sam osamljene skitnje biciklom. Otkrivanja i odlaske "u nepoznato", a voljela sam i vrećice plodova koje sam donosila mami kako bih bila korisna "kupujući" time njen osmjeh u zalog za moje vožnje i lunjanja. Voljela sam i stari drveni most što se već godinama raspada i preskakala sam vješto s daske na dasku, jer se tada još nekako i moglo prijeći na drugu stranu, ako si znao gdje stati. Ponekad sama, a ponekad s prijateljicom pronalazila sam tamo, u toj slijepoj ulici miran kutak. Zavaljene u travi gledale smo oblake. Ponekad smo sjedile na nekom panju ili ostacima starih betonskih cijevi i smijale se. Pričale o ljubavi i problemima. O svemu onom što još nije bilo ispisano na stranicama dnevnika ispod kreveta. Divlja strana našeg djetinjstva odvijala se baš pod divljim kupinama. One su čuvale naše tajne svih ovih godina...

To je sjećanje na djetinjstvo tako neočekivano "izvukla" divlja kupina koju sam danas brala za džem. Skupljajući sitne plodove i ogrebotine mislila sam na slatki, ukusan namaz i na miris zemlje. Prema narodnoj poslovici "Lovrenčevo, svaka jama zdenčevo!" noći su doista hladnije, a dani pomalo kraći. Mirisi jeseni jačaju. Kuhinju je ispunio miris toplog voća. Miris smirenosti i doma.

Divlja kupina (kupinjača, crna kupina ili sl.) pojavila se u mom životu godinama kasnije kad sa tražila kako što zdravije provesti trudničke dane. Guglajući naišla sam na čaj od lista kupine koji prema pučkoj medicini sprečava razne probleme u trudnoći i sprečava pobačaj. Tada nismo ni skupljali ni brali ljekovito bilje, zasadili smo tek nešto ljekovitih kamenjarki oko kuće pa mi je prva pomisao bila: idem u ljekarnu po čaj! I tako sam objašnjavala teti za pultom što je to kupina: Ne, ne ono crveno u vrtu, crne bobice u šumi ili dvorištu, crvene se dok nisu zrele... al nije bilo tog čaja pa ga je naručila. Čim sam došla doma pogled mi je "uhvatio" kupinjak što se razrastao u mom dvorištu. Dakle, baš sam luda što kupujem nešto što mi raste pod nosom i tako... list kupine je označio početak. Među prvim biljkama koje smo počeli spontano brati i sušiti bila je kupina. List divlje kupine i list maline. Navodno su plodovi afrodizijak. U tu se svrhu žvaču i listovi. Žvakanje izdanaka i mladih listova pomaže kod odvikavanja od pušenja. Inače čaj pomaže kod proljeva, upale desni, temperature, za izbacivanje sekreta i sluzi, kod želučanih i crijevnih tegoba te pospješuje mokrenje. Mogli bismo ga "prisličiti" zelenom čaju.

Vina, sokovi i drugi pripravci od zrelog ploda također su zdravi i ljekoviti. Bogati su vitaminom C i koriste se za jačanje organizma. Kako bih sačuvala što više tih svojstava svoj džem od kupina radim tako da plodove izblendam s malo vode i propasiram. Ponekad preskočim pasiranje. U dobiveni gusti sok dodam malo limuna i po želji smeđeg šećera i tek što se pojave mjehurići umješam želin. Gotovo je u trenu pa jedva čekamo polizati zdjelu.

Plodovi kupine su superhrana (eng. superfood) koja po definiciji organizmu donosi puno toga dobrog zbog svojeg izvanrednog nutritivnog sastava. To znači da su plodovi kupine bogati antioksidansima (smanjuju rizik od bolesti i usporavaju starenje, tj. čine nas mladima), bogati vlaknima i kalcijem, kuhanjem ne gube na vrijednosti, a nisu kalorične. Sirovi sok od kupina iscijeđen u mom novom sokovniku za mene je pravi nektar. Spremam ga za zimu tako da ga zaledim. Nekad ga zasladim tako da dodam i koju krušku ili med, a nekad još namjerno stavim aronije i limuna da bude baš kiselkasto i gorko. Same kupine su slatke, a njihov tamni sok često završi na nečijoj majci. No, nije mi žao, osobito ako je to majica mog sina jer mi ga je najslađe gledati kako trpa svježe ubrane kupine u usta i skače po  dvorištu sretan kao da je progutao čistu energiju!

Majčina dušica


Imamo neodoljivu potrebu ostaviti trag. Uslikati svaki trenutak koji nam se svidi. Privlači nas ljepota. Ljepota koju prepoznajemo u kreacijama prirode. Bile to nijanse zračno plave kroz slojeve zraka u pogledu u daljinu ili nijanse boja leptirovih krila na cvijetu što samo priroda može spariti u savršen sklad i nikad kič. Razmazili su nas smartfoni pa nije problem uslikati panoramu s vidikovca, zalijepiti neku sličicu, uz komentar i lokaciju loadati na fejs i poslati na viber nekome. Razmazili i zaludili. Toliko mogućnosti da je pomalo naporno. Zašto? Zašto imamo tu potrebu "ukrasti" te slike idiličnog i lijepog? Zatrpavamo google disk svojim vizijama i uhvaćenim neponovljivim trenucima sreće. Arhiviramo svoja sjećanja i stvaramo opipljive uspomene da se možemo vraćati "tamo" u svoj mali djelić savršenog svijeta. Sliku po sliku stvaramo svoj "raj". Putujući u sebi. Razmišljamo. Puzzle porazbacanih trenutaka uporno sparujemo u logičnu cjelinu.  A misli prevaljuju svjetlosne godine u trenu. Zabljesnu i nestanu. A njihov trag je ipak vidljiv na imaginarnom internetskom prostoru koji je beskonačan poput svemira i širi se. 
Kad jednom pomirišete majčinu dušicu i udahnete žestinu limuna i kamena istodobno ona se urezuje u vaša osjetila duboko i trajno. I to je sjećanje pohranjeno na vašem disku. Tko bi rekao da taj grm u prašini skriva takve mirisne rapsodije i ljekovite sastojke. Iako je ulje timijana žestoko i skoro ljuto ipak vas vuče da još jednom protrljale sitne listiće među prstima i prislonite maleni rozi rascvjetali vrh grančice da bi još jednom udahnuli. Rekli bi da je to tvrda biljka krša kojoj ne možemo nauditi. Ona je snažna ali i osjetljiva. Baš kao i svaka majka izvana ali iznimno krhka iznutra. Nikada je nemojte trgati i čupati jer će ju to uništiti. Pristaje jedino na šišanje škarama kao da je povremeno vodite na frizuru a njenu kosu potom dajete onima kojima je potrebna, oboljelima. Biljka tako nježnog naziva Majčina dušica (lat. Thymus serpyllum), kao tepanje djetetu, kao utjeha, kao zagrljaj i ljubav u nekom teškom trenutku, nada da će ozdraviti, djelić duše, djelić srca, dvije riječi nježno dodirnu dok ih izgovaraš. Zašto se ta biljka zove baš tako? Možda zato što pomaže ženama, osobito majkama ili je ta biljka zapravo rezervirana za djecu koja su zapravo "majčine dušice". Nevjerojatno im odgovara okus tog blagog napitka kao i pripravaka od njega. Zovu je antibiotikom za siromašne a djeluje i fungicidno. 
Boli li te grlo, prehlada, asma, kašalj, šmrcanje, majčina dušica pomaže. Čaj ili sirup ili oboje. Potiče krvarenje pa ga nije dobro piti ženama baš u one dane. A može potaknuti i spontani pobačaj iako kod normalnog poroda ubrzava izlazak djeteta iz majčine utrobe.
 Kao začin možete ju dodati u sve vrste variva ali uvijek je se sjetite kad kuhate grah i začinite ga s dva prstohvata suhim ili svježim listićima majčine dušice. Može i timijana (vrtne majčine dušice ili Thymus vulgaris) koji naraste nešto viši no po sastavu je vrlo sličan. Osobno više volim ovu samoniklu poljsku majčinu dušicu. Sama je biljka suha. Najčešće se čaj radi od osušene biljke, ali ovaj je izvrstan i od svježe. Čaj je fin i blagotvoran. Pročišćava osjetljive unutarnje dijelove tijela. Osvježava misli i duh, stvara dobar osjećaj u želucu kao i opći osjećaj ugode. Baš kao što i majke uvijek odgajaju i izvode svoju djecu na pravi put čak i kad to više nije potrebno i majčina dušica liječi alkoholizam. Kura odvikavanja od čašice jednostavno se sastoji od ispijanja jačeg čaja u određenim vremenskim razmacima u malim količinama. Majčina dušica odrađuje ostalo. Gađenje i odbojnost prema alkoholu su rezultat. Alkoholizam nije bolest. Više je posljedica labilnog karaktera, negiranje problema, izlaz u krivi smjer, put nizbrdo, put u propast. Odvajanje duše od čovjeka. Onaj tko uđe u taj Had gdje duše lutaju izgubljene podzemljem i ne prepoznaju se više, može potražiti pomoć od ove biljke. Vjerujem da je istinska majčinska ljubav jača. Tako bismo mogli lako reći da majčina dušica ponovno spaja duše s tijelom dok sve puzzle ne budu na svom mjestu, do povratka osobe. 
Svake se godine trudimo nabrati što više poljske majčine dušice, da imamo dovoljno za čaj tijekom cijele zime. No to nije baš jednostavno jer je potrebno dosta vremena za branje. Sitna je i često pomiješana s drugim biljem bere se sporo. Nekad je tako vruće da ju sunce spali tek što procvjeta. Kišno i vlažno vrijeme joj također ne pogoduje jer tada trune. Voli sunce i pronalazi takve obronke koji više podsjećaju na mediteransko područje nego na Banovinu da bi čovjek pomislio kako je ona nekim čudom donesena s mora a što se po zapisima zaista i dogodilo još u 11. st. Ipak najvažniji pripravak od majčine dušice za mene je svakako sirup. Red šećera pa red majčine dušice poprskane vodom i sunce. Ponekad se šećer skori dok stoji na suncu i uopće se ne otopi no može se naknadno dodati još vode i sve lagano zagrijati na vatri. Naravno za fantastičan zimski lijek protiv kašlja, prehlade i dišnih problema koristim pravi smeđi šećer i nešto meda te propolisa. Djeca obožavaju taj okus i žele popiti barem dvije žličice kako im godi. U tom je sirupu domaće izrade utkano i puno truda i ljubavi pa je njegova ljekovitost nepobitna. Tako, ako želite preskočiti bolovanje ove zime svakako napravite sirup ili pripremite nešto bilja za čaj. Trud će vam se isplatiti.