Odmor. Odlučili smo predahnuti u predivnoj prirodi uz Mrežnicu. Tri dana bez signala. U šatoru pod zvijezdama. Možda je i vama ta ideja stotinu puta pala već na pamet dok ste na poslu budni sanjarili. Možda ste se na kraju uvijek odlučili za neki "komforiji" smještaj. Možda vas je uplašila priroda i životinje, nedostatak opreme, iskustva, hrabrosti... No. evo što ste propustili kad ste odlučili ne kampirati.
Kasno popodne došli smo u Primišlje. Planirali smo kampirati na imanju našeg prijatelja Dušana. On tamo ima samo kampicu u kojoj povremeno živi kad nije u Petrinji. Jako voli prirodu a osobito svoje Primišlje. Nakon tri dana shvatili smo i zašto ga toliko voli. Primišlje je dio tužne ratne priče, vrijeme je tamo stalo, škola postoji ali nema djece koja bi u nju išla. Na izrupanoj cesti između Slunja i Ogulina uz predivne slapove Mrežnice i nepregledne šume smreke, u tom kutku divljine postavili smo dva šatora: jedan za mene i muža, drugi za naše dvoje djece (4 i 6 godina). Navikli smo već tako. Ponesemo dio hrane a dio uberemo u prirodi. Dušan ima bunar za tzv. tehničku vodu ali ima i 15 izvora za piće u blizini! Pili smo dakle vodu s tri izvora koja je na ovoj ljetnoj vrućini od preko 36 stupnjeva i dalje bila ledena. Kuhali smo na vatri ili na njegovom plinskom "šparetu" a jelovnik smo ubrzo obogatili vrganjima i lisičarkama iz obližnjih šuma, malinama i šumskim jagodama i čajem od raznog bilja koje je obilno zaraslo sva brda i livade uokolo. Baš kad smo navečer legli uz vatru, a djeca već zaspala umorna u svom malom šatoru, pomislila sam da upravo spavamo u hotelu od 5 milijuna zvjezdica! Noć je bila tiha, krijesnice su svjetlucale oko šatora a iz vatre su prema nebu lizali plamenovi i svjetleće trunje. Čarobno. Činilo se kao da nema granice između neba i zemlje. Sve se pretvorilo u noć i zvijezde.
Nismo sanjarili o bazenu jer smo se bućnuli u hladnu Mrežnicu. Nije nam falila ni masaža jer nam je brzina i hladnoća vode na slapovima godila za stopala i vene. Nije nam trebao ni klima uređaj jer je uz rijeku temperatura puno niža nego u selu baš kao da je klima cijelo vrijeme upaljena. Mir, tišina i zelenilo. Šuma. Tu noć smo spavali sretno i spokojno.
Ujutro nakon doručka otputili smo se prašnjavim putem uz brdo. Berući bilje, uglavnom gospinu travu i stolisnik, ugledali smo divljeg zeca, tragove medvjeda i konja koje smo na kraju i pronašli iza ograde. Upoznali smo i jednu staru baku koja sigurno već dugo živi sama na tom brdu jer je razgovor s njom tekao sporo i nesigurno. Gledajući u moju košaru tiho je rekla: Ah, berete cvijeće za lijekove! 
Nakon ručka istraživali smo šume i ponovno se spustili na predivnu Mrežnicu. Neodoljivo podsjeća na Plitvice samo bez onih drvenih mostića i stazica. Na njenim slapovima spuštali su se mnogi rafteri pa smo iz blizine promatrali jednu mađarsku ekipu koja se s djecom onako "na divlje" odlučila za avanturu. Uvijek ima netko luđi gdje god da se nađeš, pomislila sam tad. Nakon što smo obnovili zalihe hladnom izvorskom vodom vratili smo se u kamp. Pekli smo mladi kukuruz na klipama i kokice na vatri a onda smo bacili i par krumpira zamotanih u listove čička. Sve je bilo prefino iako smo već prije toga večerali. Djeca su zaspala uz vatru pa smo ih samo prenijeli u šator. 
Slijedeće jutro obilazili smo veći krug pa smo djelomično išli autom a djelomično pješice. Skupljali smo smrekovu smolu za melem. Šume su bile tako visoke da se činilo kao da nas je netko smanjio. Djeca su bila osobito mala pa smo više pazili da se ne izgube u bujadi koja je obrasla šumske staze. 
Njima je bilo više nego zabavno u istraživanju jer su se lako uživjeli u svijet iz doba dinosaura. Nakon ručka smo oprali auto "tehničkom vodom" jer je bio prekriven slojem prašine. Iznutra je pak mirisao na šumu jer je ona smrekova smola preuzela sve mirise. Srušili smo kamp i složili šatore. Nekako je prekratko trajalo pa smo morali obećati klincima da ćemo ubrzo opet kampirati. Spavali su cijelim putem nazad. A mi smo razgovarali o svemu. Puni doživljaja iz kutka divljine. Stopala su nam bila prljava jer smo dosta hodali bosi ali osjećali smo se čisto sve dok nismo koraknuli u civilizaciju.
Bez brige, nismo vidjeli nijednu
zmiju. Skinuli smo kojeg krpelja sa sebe. Djeca su se igrala s punoglavcima i
skakavcima. Lovili bi leptire po danu a navečer krijesnice. Komaraca nije bilo.
Susjedov pas povremeno bi nam "provalio" u torbe s hranom kad je ne
bismo spremili na sigurno. Osim konja koji su rzali po noći nije nas uplašio
nikakav drugi zvuk. Tek tragovi medvjeda koji su razgrnuli velike mravinjake
svjedočili da u ovim šumama žive tako velike životinje. Otisci srna u
blatu i jedna šojka koja je poletjela u
žbunje dali su naslutiti da priroda živi ali se skriva od čovjeka. Zato smo
koračali oprezno i s poštovanjem jer smo tamo ipak mi bili gosti.
Kažu da su najsretniji upravo oni
koji žive izvan rasporeda. Provedite tri dana u prirodi i sami otkrijte taj
osjećaj. Bukirajte hotel od pet milijuna zvjezdica.
Nema komentara:
Objavi komentar