Čičoka - prizvuk negdašnjeg vremena

Možda se jednostavno nisam rodila da budem princeza. Nedjelju popodne radije provodim kopajući čičoku i berući šipak nego u civilizaciji. Ruke su mi izgrebane i nokti neuređeni. U kosi imam zapletenih grančica preostalih od probijanja kroz šipražja. Dijelovi odjeće pokupili su putem čičke. Umjesto elegantnih cipela s potpeticama češće obuvam gojzerice. Danas im se opet odlijepio džon. Odlične su i prevalile su sa mnom kilometre i kilometre planinarskih staza i puteva, po snijegu i vrućini, nebrojeno puta pregazile potok i šutnule kamen il otpalo lišće u šumi. Nisu mi nikada zadale niti jedan žulj no možda im je ova rosna livada u Tješnjaku ipak bila jedna od posljednjih. Tako im je suđeno: dobro su se držale na vrhuncima, spuštale vješto nizbrdo a na kraju zaglavile na običnoj livadi dok smo brali šipak i kopali korijen čičoke.

Čičoka je super fora namirnica ili bolje rečeno jedna od onih na listi super hrane. Gomolj se kopa sada kad mraz "ofuri" ocvalu stabljiku. Takvo smeđe i neobično visoko cvijeće više sliči na šikaru. Podanci skrivaju gomolje posebnog okusa. Zdrava je to namirnica jer sadrži inulin umjesto škroba. Dakle, probiotik koji je odličan za probavu, osobito za dijabetičare. U tijelu se pretvara u fruktozu. Zovu ga divlji krumpir iako je zapravo vrsta suncokreta. Lako uspijeva i prekrasan je u jesen jer njegova impresivna veličina i mnoštvo žutih cvjetova privlači pčele i leptire. I prije sam se pitala kakvo je to divlje cvijeće što plijeni poglede svojim sunčanim bojama kad se priroda već uvuče u svoje jesenske smeđe tonove. Gomolj divlje čičoke razlikuje se od onog uzgojenog jer je vretenast i izdužen. U prirodi ga nije teško vaditi jer raste površinski uz rijeku gdje traži vlažno i pjeskovito tlo.

Čičoka je izvrsna svježa u salatama a može se pripremati i na bezbroj drugih načina. Slično kao i krumpir. Tako radimo čičokušu umjesto krumpiruše! No kad se sprema, cijela kuhinja miriše poput bakine. Daje prizvuk negdašnjeg vremena, zemljanog, toplog, finog jušnog jela.

Invazivna je i zapravo nije autohtona vrsta. Ako ju sadite u vrtu budite oprezni jer se širi kao korov. Valjda je to ponekad jedini način da nam priroda kaže: Pogledaj me, upoznaj me, pomiriši moje cvjetove i dotakni me. Dodir prirode. Možda je to upravo ono što nedostaje, što se izgubilo negdje putem. U žurbi na posao, u strci, u brizi, u gradu, u čovjeku.

Nekad su to ljudi osjećali. Živjeli su u skladu s prirodom, godišnjim dobima, životinjama, zemljom. Za drvenim je plotovima cvalo žuto cvijeće čičoke. Sjećam se da sam uvijek žurila berući šipak da mi ga ne poberu drugi koji prolaze tim stazama. Danas nema više toga straha. Šipka ima posvuda i dugo ostaje na granama jer ga malo ljudi bere. A čičoku primjećuje samo poneko.

Učite svoju djecu da hrana raste oko nas i da ne dolazi u plastičnim vrećicama iz trgovina. Učite ih da vole životinje. Učite ih da poštuju zemlju. Da gledaju u oblake i daljine. Da se naginju na vjetru i da zagrle drvo. Da hodaju nekad bosi, bar ljeti kad je toplo. Da budu blatni. Da dotaknu prirodu i prepoznaju prave vrijednosti.