petak, 10. srpnja 2015.

Ambrozija - nektar ili kazna Bogova

Svi alergičari, a ni ja nisam pošteđen te čudne reakcije našeg tijela, skočit će prvom prilikom u rat protiv svih biljaka čiji ih pelud tako nesmiljeno maltretira. Suzne oči, curenje nosa, kihanje, otežano disanje… onemogućuju normalan svakodnevni život. Ovo doba je doba alergija i stariji će reći da smo svi danas puno „kilaviji“ nego prije. Tko je krivac? Biljke pune peludi, otrovi koje konzumiramo poput raznih aditiva, pojačivača okusa, hormona, antibiotika…, zagađeni zrak koji udišemo, chemitrailovi, ispušni plinovi ili sve zajedno???

Nedavno sam sudjelovao u akciji protiv ambrozije i kao uvijek čim se svi okrenu protiv nekoga ili nečega, upravo mi tada to postane zanimljivo, i polako, ali sigurno pronađem njegove pozitivne osobine i shvatim da se borimo protiv nečega što uistinu ne poznajemo i da stvari nisu crno-bijele. Razbiti strahove, stereotipe i dezinformacije je poprilično teško. Ipak moja borba protiv vjetrenjača opet započinje. Tko me bolje poznaje jasno mu je o čemu se radi.

Usred okupljanja protiv ambrozije ponudim prisutnima izbor od tri biljke s upitom da li ih znaju prepoznati. Netko je prepoznao metvicu, netko stolisnik, ali ova treća je bila potpuna nepoznanica. Vrteći glavom i dižući ramena svi su gledali u tu biljku i nije im bila poznata. Napokon je netko nesigurno rekao: „Da nije ambrozija?“. Da ambrozija je. Znate li čemu služi ambrozija? Čemu služi???!!! Pa to je korov kojeg treba istrijebiti. Ponudio sam da probaju pojesti list. Nitko nije bio dovoljno hrabar. Otišao sam do druge skupine ljudi. Kada sam pokazao biljku nije bilo problema, ali kada sam rekao o kojoj se radi jedna gospođa je poskočila, ustuknula, pokrila usta i nos i rekla neka ju maknem što dalje. Strah i panika uvijek su bliske neznanju. Otrgnuo sam jedan list i pojeo ga. Čudak. Umirio sam gospođu rekavši da joj neće biti ništa jer trenutno ne cvate i da nije alergična na biljku nego na njenu pelud koje sada nema. Nevoljko je spustila ruku s lica, ali nije se približavala. Objasnio sam da je ambrozija i ljekovita biljka i da ju američki domorodci vjekovima koriste za ublažavanje burnih reakcija na koži, problema s kožom, kod uboda insekata i za zacjeljivanje rana. Koristila se protiv bolesti jetre. Njezino se sjeme miješa sa žirom bukve i hrasta, prži se, melje i pravi se kruh, a oblozi od ambrozije koriste se za bolesne noge. Navodno konzumiranje barem jednog svježeg lista dnevno doprinosi vitalnosti tijela.

Od sredine 19 stoljeća razna istraživanja dokazala su ljekovitost ambrozije kod raznih tegoba. Da ne nabrajam. Može se koristiti i za uklanjanje teških metala iz zagađenog tla. Eterično ulje ambrozije djeluje antibakterijski i antimikotično (protugljivično). Iz biljke se mogu prirediti i prirodna bojila za tkanine (zdrobljene cvjetne glavice daju crveno, a listovi zeleno bojilo).

Moj otac se odmah zapitao da li bi se ta biljka mogla unovčiti. Kaže: „Vjerojatno je nigdje ne bi bilo kad bi se mogli dobiti novci za nju, kao i plastične boce.“ Sviđa mi se kako razmišlja. Možda i može. Ipak industrijska eksploatacija je trenutno neostvariva. Velike površine ambrozije rastu nekontrolirano i često uz same puteve što ih čini nepogodnima za korištenje u ljekovite ili prehrambene svrhe. Organizirano sijanje opet bi pogoršalo postojeće stanje vezano uz alergije stanovništva. Eventualno otkupljivanje od berača samoniklog ljekovitog bilja ne bi značajno utjecalo na problem ambrozije koji je sve veći.  Pojedinci su pokušavali i pokušavaju koristiti ju za izradu nekih pripravaka, ali ništa više od toga.


Zanimljivo je da ambrozija svoje ime dijeli s čudotvornim napitkom olimpskih Bogova, sastavljenim od nektara (meda ili medovine), vode, voća, sira, maslinovog ulja i ječma. Po vjerovanju oni koji bi ju konzumirali uživali bi besmrtnost, izuzetnu božansku snagu, zdravlje i ljepotu. Da li je biljka dobila taj naziv zbog toga što ju je nemoguće iskorijeniti pa je time besmrtna ili zato što ljudima može dati zdravlje svojim širokim spektrom ljekovitosti?

Ambrozija, za prijatelje „partizanka“ ili „limundžik“, pojavila se oko 1941. na području Pitomače i od tada se nezaustavljivo širi kao i mnogo toga što dođe iz Amerike. Sjetite se kukuruza, krumpira, Hollywoodskih filmova, pušenja, fejsbuka…Ne zaboravimo ambrozija – ambrosia artemisifolia prije svega je invazivna biljka kojoj izvorno nije mjesto kod nas. Kao i mnoge invazivne vrste nekontrolirano se šire i utječu negativno na rast i razvoj autohtonih biljnih vrsta, ali i na zdravlje čovjeka. Svakako ju treba kontrolirati, ali znajte nema mjesta njenom demoniziranju i paničnom strahu. Uvijek je dobro bolje upoznati „negativca“. Možda ga ugledate u potpuno novom, pozitivnijem svijetlu i možda, barem malo, promijenite svoje mišljenje.

______________________________________________________________________________


Izvori: 
Toni Nikolić, Božena Matić, Igor Boršić: Flora Hrvatske - invazivne biljke, Alfa d.d., Zagreb, 2014. 

Nema komentara:

Objavi komentar