Far, faraway... ili tamo, tamo daleko

Gdje raste to ljekovito bilje? Gdje li su te bujne livade? Gdje su ti rajski vrtovi? Pitanja su na koja većina zna odgovor: tamo negdje u čistoj i nezagađenoj prirodi, daleko od gradova, daleko od mjesta gdje živimo, negdje tamo, tamo daleko... O, kako biste se grdno prevarili. Far faraway zapravo nam je cijelo vrijeme tu negdje pod nosom. Preko puta kuće na nekom brežuljku, uz nasip, pokraj bakine kuće gdje više nitko ne kosi ili možda čuči u kutku našeg balkona, na komadiću neiskorištene zemlje u dvorištu. Dodir prirode otkrivamo tako ponekad i na najobičnijim mjestima. Ne prepoznajemo ga: to je korov u vrtu, nešto što čudno miriše dok gazimo po njemu, bodljikavo ili invazivno napada naše uređene linije, besramno se širi i gospodari prkoseći nama, vlasnicima te zemlje. Hmm...

Baš kao što ljepote svoga mjesta tako i ljepote svoje male Hrvatske često zaobilazimo. Sanjajući o tajanstvenim i egzotičnim lokacijama dalekog istoka, pustinjskom pijesku ili neotkrivenim džunglama. Privlače nas drevne priče i legende prošlih vremena nekih drugih naroda o kojima svedoče ostaci nekih tamo zidina a za koje plaćamo tipično turistički besramno visoku cijenu. Istodobno se spotičemo na svoje: gdje fosili školjaka i kostiju vire iz vapnenačkog kamenja na našoj Hrastovičkoj gori. Dokaz o postojanju Panonskog mora i vizija svijeta kakav je možda postojao davno prije tu pod nama. Do pola viri iz kamenčića kojeg smo šutnuli putem u šumi. Postoje svjedočanstva i okamina kosti mamuta koja je pronađena u okolici Petrinje. Vunasti mamut iz Bresta kod Petrinje. Ah, ništa posebno jer nitko ne prodaje tu priču. A susjedova je trava tako zelenija... valjda. Znam mnoge koji se tako dive svemu (a pravi turisti se uvijek dive, upijaju, klimaju slikaju selfije kraj svakog kamena) a kad bismo bili turisti u vlastitom gradu otkrili bismo da je tamo tamo daleko niš´ posebno. 

Zar Gospina trava raste i kod nas? Misliš onda je i origano samonikla biljka našeg kraja? Šta se lavanda stvarno uzgaja na Baniji? Kadulju imaš u vrtu i cvjeta ti? Ovaj grm baš izgleda na ružmarin, pa čekaj to je stvarno ružmarin...  Al to naše tu sigurno nije tako dobro ko ono s otoka. Ma, možeš mislit da nije... Osobito ono što je dostupno kao suvenir i po dalmatinskim se štandovima prodaje autohtoni med iz Zaprešića i lavanda što raste kraj Hrvatske Kostajnice. Samo jačina sunca regulira koncentraciju sastojaka pa kakvoća eteričnog ulja varira. No priroda je ovdje vrlo raznovrsna: čas ti pogled puca do Velebita, čas kročiš kroz šumski hlad, čas u kamenjaru pa do livade. O njezinoj čistoći da i ne govorimo. U Petrinji je plućna bolnica usred grada. Nema industrije. Zrak je svjež. Pomalo morski uz povjetarac s Kupe koji dođe kao neki maestral.

Hrvatska je tako prekrasna zemlja. U toj svojoj prirodnoj ljepoti privlači, mami i zavodi. Djelomično neprilagođena i sama ne zna kako bi se točno skockala za svoje turiste. Pa onako raščupana i divlja ponekad i preplaši neke turiste. Ali barem ne glumi i ne laže. Ima najbistrije more, egzotične otoke, stare gradove, divne planine, brze rijeke i pjenušave slapove, čudesne šume i tako posebne ljude. Igrajući se turista šetali smo ulicama našeg grada, ne prelazeći prag Hrvatske a opet bogati uspomenama i pustolovinama obećali smo tiho u sebi da ćemo je otkrivati opet i opet. Fućkaš far faraway...