Tko se boji vuka još?

Fotografija iz neke druge priče, ali dobro se uklapa u temu.
Hvala prijateljima D. i A. na glumljenju straha.

"Nego momci! Pripazite ima ovdje vukova!" - rekao nam je jedan dobronamjerni čiča u živopisnom selu na Zrinskoj gori. Znali smo da tako započinju najgori horori, ali s obzirom da to nije bio film samo smo se osmjehnuli i rekli: "Ma znamo. Mi bi ih i htjeli vidjeti.". Čovjek je u nevjerici odmahnuo rukom i zavrtio glavom, a nas trojica prijatelja uputili smo se u avanturu. Naravno vratili smo se živi i zdravi. Vidjeli smo vučje tragove u blatu. Hodali njihovim stazama, ali ih nažalost nismo ugledali. Rijetki sretnici jesu. 

"Htjeli bismo s vama u prirodu, al' bojimo se zmija." Ne bi vjerovali koliko nam je ljudi to reklo. Ne vrijede niti uvjeravanja da taj strah nije na mjestu i da nije logičan. Ljudi se i dalje boje. Nisu samo vukovi i zmije izvori strahova. Tu su i medvjedi, veprovi, pauci... i tko zna što još. Na sve nas upozoravaju kad idemo u prirodu. Da li nas je strah? Pa baš i ne. Nije to zato što smo mi iznimne hrabrosti. Nije to niti zato što u svom neznanju vidimo svijet (čitaj prirodu) kroz "ružičaste naočale". Mi jednostavno ne vidimo zašto bi priroda izvan civilizacije bila opasnije i strašnije mjesto od urbanog prostora,

Vučji trag na Zrinskoj gori
daleko od bilo kojeg sela

Okrenimo priču i postavimo stvari drugačije. Idete s izleta ili kampiranja i vraćate se u grad. Naletite na prvog čovjeka kojeg vidite u gradu i on vam kaže: "Nego ljudi, pripazite! Ovdje ima automobila, opasnih prometnih cesta. svakakvih ljudi, žica pod naponom, fasada koje padaju na glavu (samo za Petrinjce, ali još vrlo kratko), u trgovinama se prodaje po život opasna hrana..." Zašto nas nitko na to ne upozorava? Zato što je to svakodnevica? Zato što smo se na to navikli?

Da. Kažu da je bolje zlo koje poznaš od onog kojeg ne poznaš. Ljudi u gradovima (pa i u većini sela) izgubili su kontakt s prirodom. Sve im je više manje nepoznato, a na nepoznato uvijek reagiramo strahom i zaziranjem. 

Upoznate li prirodu malo bolje vidjet ćete sve njene ljepote. Predivan čist zrak koji vam puni pluća i naposljetku svaku stanicu u tijelu zdravljem. Cijeli spektar boja koji nas ozdravljuje. Zelena koja smiruje jedan je od najboljih antidepresiva koji postoje (uz bok gospinoj travi). Žubor potoka, pjev ptica, šum vjetra hrane naš duh. Izvorska voda potpuno drugačija od one mrtve dezinficirane koja kroz boljedaneznamokakve cijevi dolazi u naše domove. Puna okusa i života krijepi i oživljuje organizam. Bilje koje nam daje lijek i hranu.... 

Ipak nije ona uvijek predivna i idilična. Zna biti strašna i nemilosrdna. Zna biti ružna i nepristupačna, ali kad ju upoznate shvatit ćete da je ona ustvari potpuno neutralna. Takva je kakva je. Ne treba se protiv nje boriti niti ju mijenjati. Priroda je tu gdje je i djeluje po svojim zakonitostima koje tek treba upoznati. Ima svoja pravila i cikluse kojima se moramo prilagoditi. 

Jedan zaselak na Zrinskoj gori

Učenjem o prirodi ni njena ružnija strana neće biti tako strašna, a lijepa, idilična bit će još ljepša. 

Naravno teško je uživati u nečemu kada vas ometaju predrasude i strahovi uzrokovani neznanjem i neiskustvom. Zato ponavljam, učite o prirodi! Dobre su knjige i internet, ali učite o njoj na licu mjesta, u prirodi. Proučavajte ju i upoznajte ju bolje. Slično je kao kad upoznajte drugu osobu. Prvo imate niz predrasuda, niti malo emocija, ali što ste dulje zajedno sve više razumijete tu osobu i kroz to poznavanje sve vam je više stalo do nje, razumijete ju. Bez obzira kuda taj odnos išao znat ćete tko je ta osoba i poštivat ćete to. Tako je i s prirodom. Upoznajte ju. Osjetite da ste dio nje jer JESTE, koliko god daleko pobjegli u tzv. civilizaciju. Ona je tu u vama jer ste vi neodvojivi dio nje. Ako je tako, nemate se čega bojati. 

Kažu da kad uđete u šumu prvo stablo na koje naiđete dojavi ostalima tko ste i zašto ste došli. Kao dobar pas čuvar zna s kojom namjerom ulazite. Uđete li u šumu s pozitivnim stavom spremni postati dio nje i tako uživati priroda će vam to vratiti. Nema mjesta strahu. Otvorite oči i srce i zavolite i poštujte prirodu. Pobijedite svoje fobije, bili to zmija ili vuk. Meni su podjednako dragi. Vjerujte bit će i vama.
Perun - dodir prirode

Hvatač snova

Znate priču o čovjeku koji je lovio ribu? http://paulocoelhoblog.com/2010/09/08/the-fisherman-and-the-businessman/ E, ko ne zna a zna engleski to je ta priča. Uglavnom, vrti se oko vječne želje, pitanja i nastojanja: Kako postići sreću i jednostavno biti SRETAN ČOVJEK! A za sreću nije potrebno mnogo. Kao ni za osmjeh. Kao ni za dobro djelo. Samo odluka u sebi. Pakt sa samim sobom. Kažu da se ne postiže novcem. Svi imamo snove. Sanjamo noću, sanjamo budni uvijek želeći više... To pokreće čovječanstvo. Želja i snovi. 

Malo sutra, samo ti sanjaj, kaj živiš u oblacima daj se spusti na zemlju, što se babi htilo to babi snilo reći će oni čija je čaša uvijek poluprazna. A opet biti pjesnik il slikar pa uhvatiti pogledom onaj oblak ponad grada što žari svojom ljepotom dok oči drugih ljudi bijahu uprte u zemne stvari. privilegija je koju imaju samo neki. 

Priroda je najbolji slikar. Nenadmašan. Vječna inspiracija umjetnicima. Onima što vide. Koji žele vidjeti ljepotu. Kad ranom zorom vozite i žurite na posao i dok su vam brojne druge brige okupirale misli, žaleći za toplinom kreveta i nedostatkom sna često dobijete nagradu koje možda niste ni svjesni. Gledate prve zrake sunca što stvaraju novi dan i novu energiju. Gledate kako se ledeni kristalići čarobno otapaju na vjetrobranskom staklu. Vidite slojeve magle što tajanstveno otkrivaju proplanak pored šume i jedno drvo u zlatnom rezu. Prestižete oskudno odjevenog čovjeka na starom biciklu. Uhvatite krajičkom oka fazana kako je prhnuo pored ceste iznenađen. Ugledate zaostale crvene plodove šipka okovane ledom i prvim zapusima snijega. Slike su to koje se urezuju u vama i zamislite se. Sjete vas na san kojeg je jutros prekinuo alarm na mobitelu. 

Jel mogu ljudi letjet? pita me kći neki dan. Ima 5 godina i misli da će kad odraste biti prava princeza. Plakala je kad sam joj rekla da ne mogu stvarno letjeti kao vile kako to ona zamišlja. Al mogu u snovima kažem kao slabu utjehu. Kako odrasti i ostati dijete? Kako sačuvati lijepe snove? Biti sretno dijete zauvijek...

Hvatači snova prema indijanskom vjerovanju štite ljude od zlih i loših snova. Ružni se sni tako zapletu u mrežu a dobri prođu kroz rupicu u sredini (i samo ti oni uđu u glavicu kaže moja mala djevojčica).  A kako znaš da su se ulovili? pitamo ju. Pa lijepo, zatresu se ova perca...  

Baš mi se svidjela ta priča o hvatanju snova u paukovu mrežicu i zato sam se dala na posao i izradila nekoliko Dreamcatchersa.

"Snovi stvaraju budućnost." Viktor Hugo

Perun - što je sad to?

Samo mijena stalna jest. Sušta istina. Baš sve se mijenja. Starijima je uvijek bolje ono kak je bilo nekad prije, valjda prije nego se sve pokvarilo. A kad se tema malo produbi zapravo shvatiš da je njima bilo bolje samo zato što su bili mladi i što su tada disali punim plućima. Prije težine starosti, prije no što ih je vrijeme pregazilo. 

Planinarski dom Javorje na Perunu 1427 m nadmorske visine

18. 8. 2008. 

Mladima (mislim onim jako mladima), njima ne treba ništa to je svima jasno. Oni znaju sve (kradem naslov nove emisije na Petrinjskom radiju) i sva su im znanja suvišna, bespotrebna, sve tlaka, sve glupo. Oni znaju bolje kako stvari funkcioniraju. Drugi ne kuže al oni znaju jer su pankeri i buntovnici. Ili jer je teta u vrtiću tako rekla i to je sigurno tako.

Nama ostalima nitko ništa ne govori. Mi sami moramo znat tamo neki IBAN i napisat uplatnicu, izmislit lovu kad je nema, skuhat ručak, stvorit dom, odgojit djecu i da ne nabrajam. Pod stalnom prijetnjom joj vidit ćeš kad ti porastu... Mala djeca mala briga... JOOOOOOOOOOOJ! 

Nevjerojatno kako brzo postaneš zarobljen u vremenu i prostoru. U živom pijesku. Stotine zrnaca koje te guši: društveni okviri, zakoni, pravila pisana (a osobito ona nepisana), predrasude, zablude, nametnute krivnje, moralne dileme... Gdje nestaje sva energija i sloboda? Spontanost i veselje? 

Onda shvatiš (ovo nije priča o živčanim slomovima)! Zašto? Za koga? Želim natrag tu slobodu i još više. Želim sve. Želim prijatelje s kojima mogu razgovarati u beskonačnost samo uz čaj. Želim osjetiti veličinu neba nad planinom. Želim jednim pogledom uhvatiti Tulove grede, more i Štirovaču. Živjeti zdravo i aktivno. Plesati. Želim naučiti toliko toga. Osjetiti poštovanje pred vratima koja su uvijek otključana i ući u taj svijet duhovnosti samo koračajući šumom. Zaroniti u dubine mitologijskih priča i oživjeti stara vjerovanja. Pronaći neko svoje polazište, svoje korijene, svoje težište. Voljeti i jednostavno živjeti bez opravdavanja. Live and let live!

Prvo je bio Stribor - povratak prirodi. Ideje i snovi dvojice prijatelja pretočeni u radionice preživljavanja i bilja i svega... hedonizam za one zaljubljene u Prirodu. I kao što priroda prelazi iz jednog stanja u drugo, nastao je Perun - dodir prirode. Zašto Perun? 

Na planini Perun 18.8.2008.

Putevima Igorovih korijena na honey moon smo otišli u Sarajevo, pa u Vareš, Konjic, Međugorje i tako do Dubrovnika uz Neretvu. Koji Tenerifi il Dubai? Mi smo u 5 dana upijali Baščaršiju, jezero u Varešu, u Vareš Majdanu tražeći kuću Igorove bake Marte upoznali divne i gostoljubive ljude. Popeli se na Perun koji već jednom izliječio Igorov bronhitis čajem od svog ljekovitog bilja i ručali s nekim bajkerima iz Visokog. Iako u Turiji kraj Konjica ipak nismo upoznali rođaka koji tamo još živi nasmijali smo se i nauživali pozitivne energije. O prirodi da i ne govorim. Ona nas je očaravala. Bili to slapići na vrelu rijeke Bosne ili spilja izvora rijeke Bune, korito rijeke Neretve i barem pedeset nijanse zelene... 

U svemu uvijek zajedno Igor i ja od prvog smo dana završavali jedno drugome rečenice, vidjeli Petrinju nenagrđenu ratom oštećenim fasadama, uz žubor Petrinjčice osmišljavali smo svoj bolji svijet. Plesali smo kao par i natjecali se u standardnim i latinsko američkim plesovima 3 godine kad su svi tvrdili da je to nemoguće, da parovi to ne mogu preživjet i da ćemo se posvađat i rastat. Uvijek se razumijemo i dijelimo iste ljubavi. Željeli smo kuću jer nismo mogli zamislit život bez dvorišta, bez dodira prirode. 

Branje vrijeska na Velebitu 2014.

Ne volim ekstreme ni stereotipe. Zašto su dreadloksice must have ako si vegetarijanac? Zašto svi idu u Indiju na duhovno prosvjetljenje? Nije priroda tamo negdje daleko već tu pod vašim nogama samo ju je potrebno malo bolje upoznati. Bez straha. Ne bojimo se poznatog. Biljku po biljku. 

Dok u hladnim zimskim danima pijete čaj od neke biljne mješavine, biljaka čije ste cvjetove i listove sami ubrali ljetos misli vas ponesu na to mjesto izvan vremena. Pijete sunčevu energiju. Prisjećate se razgovora kojeg ste vodili, leptira koji vam je sletio na ruku. Kao da vam zubi trnu sjećajući se one hladne izvorske vode što ste ju tada pili s okusom mente. To je doživljaj prirode. To ne može izazvati pomalo bezukusan ili aromatiziran napitak iz trgovine. 

Preksinoć smo pili čaj od vrijeska što smo ga brali u Krču na Oltarima tj. Sjevernom Velebitu i to je bio pravi "Madeleine" za mene, miris slobode. Nešto divlje u tom posebnom okusu a opet toplo. Usporite, zaustavite poneki lijepi trenutak i proživite ga ponovno. Donesite dio planine u svoj dom a istodobno dopustite svojim mislima da odlutaju ponovno na tu istu planinu. Totalni timeshift. 

Koja faking Indija!?!

Perun - dodir prirode
__________________________________________________

Perun - dodir prirode nudi vam radionice kroz koje ćete naučiti kako prepoznati i brati bilje, izrađivati prirodnu kozmetiku i razne druge preparate od bilja, kako samoniklo jestivo bilje uvrstiti na svoj dnevni meni, aktivnosti u prirodi Hrastovičke gore ali i šire, nudi vam pozitivnu energiju i zdraviji način života, turističku ponudu kao i različite aranžmane po želji. Obiteljske izlete za aktivne vikende i osnovna znanja za boravak u prirodi. 

__________________________________________________

Za ljubitelje mitologije...

Perun (iz Wikipedije u skraćenoj verziji) je u slavenskoj mitologiji bog groma i munje (gromovnik), vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Izvorno je korijen *perk(w)u- značio "hrast" (usp. lat. quercus) ili pak "crnogorica", "pošumljena planina" ili "planina", ali u praslavenskom se razvio u značenje "udariti", srodno sa službom gromovnika.U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet.Perun je prema većini slavenskih vjerovanja bio vrhovni bog, barem na kraju slavenskog paganizma. Istočna ortodoksna Crkva uspjela je prenijeti Perunove karakteristike na novog kršćanskog sveca - svetog Iliju, koji je postao gromovnik (Ilija Gromovnik), na osnovi starozavjetnog proroka Ilije koji je vozio vatrenu kočiju nebom, a to se činilo dobrom zamjenom za starog boga gromovnika i njegove vatrene munje. Na zapadu je Rimska katolička Crkva ponudila svetog Mihaela arkanđela koji je, kao zapovjednik nebeske vojske i progonitelj zla, mogao dobro zamijeniti Perunovu ulogu. Moguće je da je u nekim mjestima Perun zamijenjen svetim Vidom.