Emina prva kestenijada

EMINE PRIČE

Emina prva kestenijada

Probudili smo se ranije nego inače. Magla je normalna pojava sredinom listopada, no činilo se da neće biti kiše, a prozrake su obećavale sunce. Pričekali smo kuma Damira i frendicu Josipu, a nakon doručka mama mi je promijenila pelenu i uvalila me u sling nosiljku.

U parku je sve već vrvilo veselim planinarima. Bilo je prekrasno vidjeti sve te crvene ruksake i šarene ljude u gojzericama. Mene su svi htjeli bolje promotriti. Nisu vjerovali da ja – najmlađa planinarka HPD-a Zrin idem sa starcima pješice do planinarskog doma. Mama me prilično zamotala i postajalo mi je vruće makar su se svi oko mene brinuli da ću ozepsti. Malo mi je sve skupa počelo ići na živce jer se nije ništa zanimljivo događalo pa sam bila presretna kad smo krenuli autom prema Cepelišu. Bila je to odlična prilika za povući još koji guc finog mlijeka i samo malo ubit oko…

Kad sam se probudila već smo bili negdje u šumi. Meni nitko ništa ne govori pa nisam znala koliko još ima do doma. Tako se dogodilo da sam morala kakati i nije bilo druge nego presvlačenje na tatinoj jakni i jesenskom lišću. Uh, što je lijepo bit suh i čist! Rekla sam im: Everything is O.K. a oni su opet čuli: EOK. Bit će mi puno lakše kad napokon nauče što im govorim.

Sustizale su nas skupine planinara iz Orašja, Zagorja, Samobora… ne znam ni sama, al bilo ih je odasvud. Gdje su li samo kupili sve te divne crvene ruksake? Neki su me snimali, neki fotkali, neki su se smiješili i hvalili moje starce a neki su im zamjerali što me tako malu vuku po šumi. Ne znaju oni da sam s nepunih mjesec dana ja već ljetovala na Braču! Mama je već pomalo šizila zbog stotine istih pitanja al ona me beskrajno voli i ponosno je ponavljala: Ema, dva i pol mjeseca, Ema, nije joj hladno, dva i pol, ma, nije, da, da, dva i pol, Ema…

Mora da sam zadrijemala zbog maminog glasa jer smo ubrzo bili na vrhu Hrastovičke gore. Moji su kupovali sir, muzika je tresla, ljudi su plesali i jeli. Sve u svemu, bilo je tako veselo i uzbudljivo da sam ogladnila. Srećom da je mama uvijek tu negdje jer ja još ne smijem papati kestene. Mmmmm… kako je lijepo spavati vani na dekici. Tata, Damir i Josipa su roštiljali kobase, Sandra i njen peso Erna su jeli kestene a mama i ja smo se mazile i smijale.

Kad sam se ponovo probudila već je malo zahladilo i sunce više nije išlo u oči, a mi smo se spuštali prema Petrinji. Damir je morao nositi Josipin ruksak koliko je ona nabrala kestena! Nisam uopće bila umorna i virila sam mami preko ramena da što bolje zapamtim svoju prvu kestenijadu!

Iz planinarskog dnevnika Pine Žilić

U Petrinji 17.10.2009.