Mijenjala sam naslov posta već nekoliko puta. Htjela sam prvo pisati o putopisima hrvatskih putoholičara. Znate na koje mislim? O Dvini, Veličanu, Rostuharu, Božiću, Popoviću... i njihovim zanosnim pustolovinama u zemljama trećeg svijeta, o ludosti i egzotičnim doživljajima koje su proživjeli na drugim kontinentima, džunglama, pustinjama, karakorumskim osamtisućnjacima i Himalaji ili pak na našem Velebitu. Novinarski stil, puno informacija, humora i iskrenosti, prekrasnih fotki, uglavnom živopisni redovi primamljivi svakome koga vuku lutanja i skitnje. Idealno štivo za one koji su skoro zapalili stari orah igrajući se indijanaca u tepeeju složenom od kukuruzovine. Ili za sve one koji su se vozikali biciklom po obližnjoj šumi tajeći starcima kako su u gustišu nabasali na divlje svinje s mladima jednog proljeća. Za sve kojima je bar jednom pukla guma na biciklu kilometrima od kuće na nekoj poljani ili koji su zaglibili u dubokom blatu istražujući nabujale pritoke Lonje. Dok su s prvim Kodakovim idiotom fotkali stare trijemove, urušeni most, posljednje krave koje su pasle u Lučici jedva utekli pred kobilom koja je majčinski štitila svoje ždrijebe od blica. Definitivno za sve koji se osjećaju kao Huckleberry Finn i Tom Sawyer, a čije se djetinjstvo događalo prije tableta na kojem pišem ovaj tekst.
Mislila sam pisati i o tome kako takva putovanja ne zahtijevaju puno novca jer se ne radi o luksuznim hotelima sa puno zvjezdica. Osim nešto osnovne opreme presudna je dobra priprema i promišljanje te planiranje rute, informacije o posebnosti mjesta, poznavanje jezika i naravno poznavanje osnovnih vještina preživljavanja kao i tvoja fizička sprema. Mislim, poanta i jest u tome da se dožive ljudi, kultura nekog naroda i običaji, hrana, priroda, životinje... da se iz blizine udahne nova energija, osjeti duhovnost, pronađu odgovori o samome sebi ili se pak život sagleda iz neke druge perspektive.
Onda sam zaključila, kao i već mnogo puta prije, da egzotika uvijek privlači al' da za pomicanje vlastitih granica nije potrebno prijeći osam tisuća metara nadmorske visine i izložiti se životnim opasnostima. Kad jedna kriva odluka ili izgubljena rukavica znači život ili smrt strah naprosto poništava uživanje. Ali ja i nisam bila u Nepalu niti na Mont Blancu pa što ja znam? Možda to jest stvarno neopisivo otkrivenje i adrenalin koji te puca neusporedivo više.
Planine me zovu. Sanjam ih ponekad. Dok ti sunce pali kožu svojim zrakama pod nogama ti je snijeg u ponikvi. Oblaci bacaju svoje sjene po padinama i prolaze brzo mijenjajući vrijeme u trenu, hirovito. Izmaglica, fuškac koji muti pogled prema moru dodaje malo mistike. Što je to što nas zove? Zašto smo tako nemirni, uvijek želeći više? Još samo korak dalje, još samo baciti pogled iza ugla. Penjući se gledamo visoko, žurimo se, čeznemo, divimo se ljepoti. Kraće su staze uvijek strmije i opasnije ali i ljepše, a planinarske crtice zato dojmljivije. Uvijek biramo takve! To je jače od nas.
https://www.facebook.com/Perundodirprirode?ref=hl
Nema komentara:
Objavi komentar