Ciklame, krvave ciklame

Ciklame su moj omiljeni cvijet. Volim njihovu boju koja tako intenzivno žari. Lišće koje izgleda poput srca. Miris ciklama u šumi... kojim riječima opisati tu svježinu? Pomalo limunski a opet cvjetni. Nekako mi je neobično da tako sitno cvijeće tako intenzivno miriši. Poželiš udahnuti što dublje a onda te gotovo zaboli glava od koncentracije tog opojnog mirisa.

Ciklame ( lat. Cyclamen Purpurascens) su šumske biljke. Njihov je gomolj zavučen među kamenje ili je površinski. Zanimljivo je što rastu u blizini mrava. No, iako snažno privlači svojim mirisom ciklama je otrovna biljka. Njen gomolj sadrži sok koji je snažno sredstvo za čišćenje crijeva (purgativ), izaziva pobačaj (prirodni abortiv), jake mučnine i brze proljeve. U zadnje vrijeme pojavilo se nekoliko objava da je ciklama "Božje čudo" kad je u pitanju lijek protiv raka. U homeopatiji se koristi kao ljekovita. Ljekovita ili otrovna ciklama je nekako zavodljiva svojom pojavom. U našim kontinentalnim krajevima ona je miholjica jer cvate o Miholju tj. u jesen, a na obali i otocima raste primorska ciklama koja cvate u proljeće.  To je ova moja sa slike. Ubrana je u Milni na otoku Braču. Rodnom mjestu moje mame. Otamo su i moji korjenčići. Razlog mog drugačijeg imena i postojanja.

 Ljeta smo provodili u Milni, ponekad jeseni, nekoliko zimskih praznika, pa i četiri uskrsna. Brač je naprosto prekrasan u proljeće. Nevjerojatno zelen i živ. Sve cvjeta. Svaki onaj cvjetić iz kamena što je ljeti samo suha šuštava trava, svaki grm što zovu drača, svi limuni i svo samoniklo bilje. Ciklame tada osvoje šumarke i proplanke. Nitko im nije ravan.

Zaljubila sam se u te ciklame tako jednog proljeća sasvim neplanirano. Za mene je to bilo najtužnije proljeće u životu. Zauvijek je otišao moj nono. Kao djevojčica čekala sam da zazvoni podne i da se popnem do vrtla i provjerim stižu li zeleni ribarski brodići na rivu prije nego bih potrčala do mora. Osim ribe donosio je uvijek puno priča (ribarskih naravno), zanimljivih dogodovština od noći provedene na moru, smijeha i pjesme. Nosio je i mene uz strmu kalu kao da nije uopće umoran ni mokar, kao da ga ne smeta vrućina ni gumene čizme. Kao da sam tek pero na njegovom ramenu ili leptir doskakutao bi u dvor vičući: Pičina, ce za obid? I pjevao "Skitnicu" Jasne Zlokić. Takvog ga pamtim. Potpuno sam zaboravila da je jednom na ribarenju u potrazi za poštama zaglavio kod Visa i dok su potezali mrežu s jednim članom premalo slomio nogu koja mu je upala u škrapu. Do tada nikad nije bio bolestan. Ni pio ni pušio. On je samo pjevao, radio, lovio ribu, iša na balote i zabalat, ljubio nonu i činio što mu se sviđalo bez obzira na druge. Svi su ga voljeli. Vole ga još uvijek. Oni koji ga se sjećaju. Otišao je prerano nakon dugog bolovanja od raka. Ostao je samo tužan miris ciklama.

A onda se sve još jednom ponovilo. Isto u proljeće. Isto rak. Godinama kasnije, al' opet u vrijeme ciklama.

Tako ni nje više nema. A opet kao da je svaki dan sa mnom u mislima. U mojim rečenicama. U suzama. U želji da nikad ne nestane čak i ako nestane ciklama. Sašila mi je vjenčanicu ali nije dočekala moje svatove. Naučila me toliko toga. Sjećam se kad smo navijale za Jugoplastiku na malom crno bijelom televizoru u kuhinji do kasno u noć. Svaku smo večer molile zajedno Anđele čuvaru prije spavanja. Lovila je po noći skakavce koji bi se kradomice ušuljali u sobu, a ja bih se pokrila plahtom preko glave od straha. Kuhala je samo ona jela koja sam ja jela. Dala mi da režem nožem mrkvu i peršin za juhu. Najfinija šalša bila je uvijek nonina. Učila me krojiti i šivati. Crtala je sa mnom. Pričala mi je stotine priča iz svog života, a najinteresantnije su koje su počinjale sa: "Kad sam ja bila u Afriku..." Iako su bile dio njenog teškog djetinjstva uvijek ih je pričala da se ne osjeti tuga. O malom crncu, čokoladi, Englezima, o šatorima, vrućini, El Shatu i Suezu... Pred sumrak smo zalivale vrtal. Nebo se nad nama punilo zvijezdama. Rekla sam joj jednom da pomisli na mene kad ugleda onu sjajnu zvijezdu koja se prva pojavi na nebu. I ja ću pomisliti tada na nju. Jer isto je nebo nad nama kad sam ja u Strušcu. Tako ćemo biti zajedno. Desetogodišnja djevojčica u meni nije ni slutila koliko je ta misao i danas snažna. Koliko sam samo puta godinama nakon gledala u nebo. Sve su zvijezde za mene iste osim te jedne.

"Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću stanovati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju!"

Antoine de Saint - Exupéry: Mali princ

Sretna sam jer imam i zvijezde koje se smiju i ciklame. Iskrenu ljubav, one su simbol iskrenosti. Zauvijek u mom srcu. <3

Dragutin Domjanić:

Ciklame, krvave ciklame

Tam sunce je strusilo zlato

Čez listje na preprut i na me,

Iz luga su lukale guste

Dišeće črlene ciklame.

Ciklame, krvave ciklame,

Da broja ni moći im znati,

Tak puno, da čoveku čisto

I smililo nakel se stati.

Veliju, da negda je zdavna

Tam grobje zapušćeno bilo

I vsega je preprut prerasla

I cvetje ciklamah je skrilo.

Vuz reku železna je cesta,

Železna tam ružiju kola

I voziju naše soldate

Bez broja prek brega i dola.

I tam, gde su najgorši boji,

Gde nigdo se smrti ne straši,

I najviše gde ih pogiba,

Sigurno tam budeju naši.

Po celomu svetu su boji

Na hiljade zmirom ih pada

I samo se širiju grobja

Prek zemlje i sela i grada.

I došla je noć ili žalost

Na nebo, na zemlju i na me

I videl sem vsigde po svetu

Ciklame, krvave ciklame.