 |
| Veliki Lubenovac |
Velebit je zasigurno osvojio srce svakog hodača koji je ikad kročio njime. Veleban je u svojoj veličini nad prekrasnim našim Jadranskim more a opet tako deteljan i skroman u svakom sićušnom cvjetiću koji se skrio za kamenom. Nebo je tamo nekako jako blizu. Čini se da rukom možeš uhvatiti onaj pamučni oblačić što se pojavi nad tobom a onda te iznenadi njegova jezovita sjena što se zloslutno pomalja po vrhuncima. U trenu prekrasna, u trenu zastrašujuća planina. Tako privlačna i dopadljiva, gotovo pitoma često privlači naivne i neiskusne izletnike što u japankama bez vode podcjene Prirodu. Divi se njenoj ljepoti ali je poštuj! Ne raste svo ono drveće samo na jednu stranu zbog modnog hira. Snijeg na Velebitu može pasti u svim mjesecima u godini. Promjenjivost vremena u hiru vas može dovesti u životnu opasnost.
 |
| helikopter u potrazi |
Prošle smo godine spavali na Oltarima nekoliko dana pa smo logično bili i na Zavižanu. Djeca su se oduševila. Penjali su se, istraživali, otkrivali neobično lijepo cvijeće, bilje, životinje, igrali se geparda u visokoj travi kod Botaničkog vrta ali neočekivano smo doživjeli i neobično iskustvo. Naime, baš se tih dana neka ruska obitelj s dvoje djece izgubila negdje na Velebitu. Tražio ih je i GSS-ov helikopter. I dok smo se mi uspinjali na Veliku kosu taj se helikopter zagledan u nas, a samo smo mi tamo i bili, spuštao tek nekoliko metara podalje! Kad je pak zaključio da ne odgovaramo potpuno opisu izgubljenih odletio je dalje ovlaš dotaknuvši uzlelujalu travu. Mi smo bili očarani prizorom. Zatečeni jer smo za priču o ruskoj obitelji saznali tek naknadno. Srećom sve se sretno završilo i za njih. Pronašli su ih.
Kad sam se i kako zaljubila u Velebit...
 |
| gepardi u travi |
Čitajući knjigu
U Velebitu Ede Popovića ili pak
Iskustvo planine Krunoslava Raca? Možda diveći se Anti Vukušiću i njegovim živopisnim opisima? I Stipe Božić s tako puno ljubavi govori o
svojim planinama. To je sigurno imalo utjecaja, no...
Prvi sam put dotaknula Velebit penjući se na Zavižan kad smo tamo došli na izlet kolektiva autobusom iz smjera Krasna. Odlično društvo, zabava i opuštanje. Utrka do Kose! Koji luđaci...
Drugi put bila sam tamo s Igorom 3 dana u planinarskoj kući Alan gdje smo s nekom ludom ekipom pronalazili put po neprohodnoj neoznačenoj stazi do vrha Hajdučkih nemani od kukova. Zadivio nas je Veliki Lubenovac! Rastužila priča o požaru. Razvili teoriju da su obadi dobili ime: O (uzvik boli) + BAD (loše, zlo, najgore) jer su primjerci veličine manje ptice (ne šalim se!)
 |
| kod Rossijevog |
Treći put smo kretali od Oltara gdje smo spavali i Premužićkom do Rossijeve kolibe. Premužićka je "autoput" za planinare. Prekrasna staza tjerala nas je da sve snimamo i fotkamo i proučavamo pa se nismo žurili.
Penjali smo se na sve obližnje vrhunce jer je bilo šteta propustiti sve te poglede koji nadahnjuju.
Predivne vizure mora i otoka u fuškacu. Konji su smireno pasli tu velebitsku tvrdaču. Magarac se valjao u prašini. Kameno zdanje Planinarskog doma na Zavižanu čvrsto se ukorjenilo pod Vučjakom. Slike su se urezale. No, ono što je obilježilo to putovanje, a kasnije i cijelu planinu je jedan njen komadić podno Velike kose na koji je Igor kleknuo kad me zaprosio! Plačući od sreće i grleći ga zaljubila sam se još više i u njega ako je to uopće bilo moguće nakon 10-godišnje veze. Zaljubila sam se i u planinu. Riječi nemaju tu snagu da opišu osjećaje i mirise, zvukove i sreću koja me obuzela. Da, da... bio je odgovor.
 |
| konji na Zavižanu |
Ovo sve s helikopterom dogodilo se 6 godina kasnije i s dvoje djece kad smo stajali gotovo na istim koordinatama. Bili smo prije i kasnije, pa i u međuvremenu na brojnim drugim planinama al'... te nas velebitske vile uvijek tako slatko dozivaju.
.jpg) |
| pogled na more |
 |
| Šatorina 2014. |
Nema komentara:
Objavi komentar