KOPRIVA - kraljica bilja

Volim pikave biljke. Kaktuse npr. obožavam. Divim se njihovoj mirnoći i ukočenosti. Nemaju listić koji će se zanjihati na povjetarcu, rastu stihijski i nekako usamljeno. Nepristupačni su u svojoj bodljikavosti. Nedopadljivi na prvi pogled, no kad netom pred kišu ili za najžešće vrućine procvjetaju to bude istinska ljepota i savršenstvo cvijeta. Nešto što se do tad jedva činilo živim sada pokazuje svoju nutrinu, svoju nježnu dušu. Raskošan je cvijet često veći od same biljke pa ti nije jasno otkuda se uopće stvorio. A tek miris... 

Volim i agave i aloe i sve sukulente. Tako su posebni. Žive gotovo ni od čega. Život crpe iz kapljice rose i sunca, bez zemlje u tek malo prašine izdižu se iz kamena. Agave u jednom trenutku nakon otprilike 40 godina procvjetaju. Cvijet je ustvari veličine manjeg drveta koji se impozantno suprotstavlja zakonima fizike na nekoj litici ponad mora.

Možda sam i sama pomalo pikava. Slično privlači slično. Uživam ponekad i u osamljenosti. Prijatelje koje imam pažljivo čuvam i njima otvaram dušu poput kaktusa i agave. Možda mi je to mana, možda vrlina. Uglavnom, takva sam. Takva je i kopriva! 

Svi je znaju, a mnogi zaobilaze. Optužuju je da je korov, drač. Ljute se zbog opeklina koje im zadaje kad je diraju. Čupaju je, kose, gaze a ona raste iznova. Iz nabacane šute, uz prašnjavu cestu, prekriva divlja odlagališta otpada kao da želi sakriti ljudsku sramotu. Traži svoje mjesto uz zidove neke napuštene kuće ili trijema. Tamo gdje je nastala tišina ona buja. Nepoželjna kakva je povlači se često i u gradskim zapuštenim kutićima poput beskućnika.

KOPRIVA (lat. Urtica dioica)

Pomalo je nedodirljiva biljka. Izrazito zelene boje snažna je i uporna. Kao da nam uporno pokušava nešto reći. Ali tko bi je čuo kad tako nekulturno zarasta zapuštena ružna mjesta? Možda bi je i slušali da poput kraljice cvijeća prekrasno uzdiše svoje bujne baršunaste cvjetove iz prekrasnih kultuviranih parkova. Tamo nema mjesta za korov. Samo za ruže i druge uzgojene hibride. Uzgojeno cvijeće mora biti veliko i raznobojno ili zadivljujuće egzotično da mu se svi dive kad ga ugledaju. Miris i ljekovitost nisu potrebni. Naša kopriva ima vrlo skroman cvijet. Žari i oprudi svakoga tko je i dotakne. Ipak ona je možda najljekovitija biljka koja postoji. Kažu da je kopriva jedna od najkorisnijih ljekovitih biljaka i kad bi ljudi shvatili koliko je ova biljka ljekovita, sadili bi samo koprive. Riječi su to oca fitoterapije Francuza Mauricea Messeguea.

Pomoći će svakome tko zatraži njenu pomoć: ako ste slabokrvni, imate upalu mjehura, glavobolje, ona čisti krv, stimulira crijeva i odlična je za čišćenje organizma, za jačanje korijena kose i perut, regulaciju šećera u krvi, probleme s jetrom i gušteračom i brojne druge bolesti. S koprivom naprosto ne možete pogriješiti. Da nema žalce ljudi bi je sigurno već uništili, a životinje pojele. Njena pikavost ustvari je ovdje vrlina. Možda nam pokušava reći da će uvijek i zauvijek biti tu za nas da nam pomogne, da nas izliječi. Od davnina se koristi u narodnoj medicini, a uz bosiljak je najčešće upotrebljavana u magijskim obredima i ritualima. Žarenje koprivom radi zdravlja provodili su još stari Rimljani i tako liječili reumatizam i artritis. 

Šumska kopriva

Kopriva je u germanskoj mitologiji simbol boga munje Donara, a u slavenskoj mitologiji bog groma je upravo Perun. Neće grom u koprive poznata je narodna uzrečica. Koprivu nam je darovala sama Priroda. Ona nas ne napušta i zato smo joj dužni. Čovjek i priroda povezani su neraskidivim vezama. One nisu uvijek vidljive na prvi pogled kao što ne primjećujete ni mrežu korijena koprive koji se širi vašim dvorištem, ulicom, šumarkom. 

Svi dijelovi biljke se koriste. Čaj od koprive zato je uvijek dobar izbor. Osim toga od svježe biljke mogu se pripremati razna ukusna i zdrava jela. Evo samo nekoliko: savijača od sira i koprive, juha od koprive ili varivo, priprema se i kao špinat na mlijeku, smoothie s voćem i koprivom itd. Sirup od koprive priprema se identično kao i sirup od cvjetova bazge. Nije ju potrebno konzervirati jer je dostupna gotovo cijele godine. Za jelo se upotrebljava čak i sjeme koje se prženo koristi za jačanje imuniteta, anemiju i protiv kašlja. Smatra se da je djelotvorno i u odvikavanju djeteta od noćnog mokrenja u krevet. 

Možda smo pomalo pristrani zbog Peruna, no kopriva zasluženo zauzima prvo mjesto među ljekovitim samoniklim biljem. Ljekovitost koprive čini ju istinskom kraljicom bilja! 

Zeleni kašasti sok od koprive idealan je za zdrav početak dana:

Za oko 1,5 l soka potrebno je:

5 jabuka
dvije velike šake svježe koprive (žare ili mrtve)
dvije žlice lana (namoćenog)
proteinski prah (po želji 1-2 žličice)
1 l vode (izvorske ako može)
šaka bobičastog voća po izboru (može i iz leda)

Miksajte u blenderu dok se sastojci ne povežu u gusti sok. Varijaciju se uvijek dobrodošle ovisno o vlastitim željama i ukusu. Ako želite slađe dodajte još i bananu (bio naravno).

U Velebitu

Veliki Lubenovac

Velebit je zasigurno osvojio srce svakog hodača koji je ikad kročio njime. Veleban je u svojoj veličini nad prekrasnim našim Jadranskim more a opet tako deteljan i skroman u svakom sićušnom cvjetiću koji se skrio za kamenom. Nebo je tamo nekako jako blizu. Čini se da rukom možeš uhvatiti onaj pamučni oblačić što se pojavi nad tobom a onda te iznenadi njegova jezovita sjena što se zloslutno pomalja po vrhuncima. U trenu prekrasna, u trenu zastrašujuća planina. Tako privlačna i dopadljiva, gotovo pitoma često privlači naivne i neiskusne izletnike što u japankama bez vode podcjene Prirodu. Divi se njenoj ljepoti ali je poštuj! Ne raste svo ono drveće samo na jednu stranu zbog modnog hira. Snijeg na Velebitu može pasti u svim mjesecima u godini. Promjenjivost vremena u hiru vas može dovesti u životnu opasnost.

helikopter u potrazi

Prošle smo godine spavali na Oltarima nekoliko dana pa smo logično bili i na Zavižanu. Djeca su se oduševila. Penjali su se, istraživali, otkrivali neobično lijepo cvijeće, bilje, životinje, igrali se geparda u visokoj travi kod Botaničkog vrta ali neočekivano smo doživjeli i neobično iskustvo. Naime, baš se tih dana neka ruska obitelj s dvoje djece izgubila negdje na Velebitu. Tražio ih je i GSS-ov helikopter. I dok smo se mi uspinjali na Veliku kosu taj se helikopter zagledan u nas, a samo smo mi tamo i bili, spuštao tek nekoliko metara podalje! Kad je pak zaključio da ne odgovaramo potpuno opisu izgubljenih odletio je dalje ovlaš dotaknuvši uzlelujalu travu. Mi smo bili očarani prizorom. Zatečeni jer smo za priču o ruskoj obitelji saznali tek naknadno. Srećom sve se sretno završilo i za njih. Pronašli su ih.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/129047-spasio-ih-gss-ruska-obitelj-zalutala-na-velebitu-tumarala-12-sati-i-nije-trazila-pomoc.html

Kad sam se i kako zaljubila u Velebit...

gepardi u travi

Čitajući knjigu  U Velebitu Ede Popovića ili pak Iskustvo planine Krunoslava Raca? Možda diveći se Anti Vukušiću i njegovim živopisnim opisima? I Stipe Božić s tako puno ljubavi govori o svojim planinama. To je sigurno imalo utjecaja, no...

Prvi sam put dotaknula Velebit penjući se na Zavižan kad smo tamo došli na izlet kolektiva autobusom iz smjera Krasna. Odlično društvo, zabava i opuštanje. Utrka do Kose! Koji luđaci...

Drugi put bila sam tamo s Igorom 3 dana u planinarskoj kući Alan gdje smo s nekom ludom ekipom pronalazili put po neprohodnoj neoznačenoj stazi do vrha Hajdučkih nemani od kukova. Zadivio nas je Veliki Lubenovac! Rastužila priča o požaru. Razvili teoriju da su obadi dobili ime: O (uzvik boli) + BAD (loše, zlo, najgore) jer su primjerci veličine manje ptice (ne šalim se!)

kod Rossijevog

Treći put smo kretali od Oltara gdje smo spavali i Premužićkom do Rossijeve kolibe. Premužićka je "autoput" za planinare. Prekrasna staza tjerala nas je da sve snimamo i fotkamo i proučavamo pa se nismo žurili.

Penjali smo se na sve obližnje vrhunce jer je bilo šteta propustiti sve te poglede koji nadahnjuju.
Predivne vizure mora i otoka u fuškacu. Konji su smireno pasli tu velebitsku tvrdaču. Magarac se valjao u prašini. Kameno zdanje Planinarskog doma na Zavižanu čvrsto se ukorjenilo pod Vučjakom. Slike su se urezale. No, ono što je obilježilo to putovanje, a kasnije i cijelu planinu je jedan njen komadić podno Velike kose na koji je Igor kleknuo kad me zaprosio! Plačući od sreće i grleći ga zaljubila sam se još više i u njega ako je to uopće bilo moguće nakon 10-godišnje veze. Zaljubila sam se i u planinu. Riječi nemaju tu snagu da opišu osjećaje i mirise, zvukove i sreću koja me obuzela. Da, da... bio je odgovor.

konji na Zavižanu

Ovo sve s helikopterom dogodilo se 6 godina kasnije i s dvoje djece kad smo stajali gotovo na istim koordinatama. Bili smo prije i kasnije, pa i u međuvremenu na brojnim drugim planinama al'... te nas velebitske vile uvijek tako slatko dozivaju. 

Vi kak' hoćete, al' ja Velebit obožavam! ;-)

Perun - dodir prirode

pogled na more

Šatorina 2014.

Ciklame, krvave ciklame

Ciklame su moj omiljeni cvijet. Volim njihovu boju koja tako intenzivno žari. Lišće koje izgleda poput srca. Miris ciklama u šumi... kojim riječima opisati tu svježinu? Pomalo limunski a opet cvjetni. Nekako mi je neobično da tako sitno cvijeće tako intenzivno miriši. Poželiš udahnuti što dublje a onda te gotovo zaboli glava od koncentracije tog opojnog mirisa.

Ciklame ( lat. Cyclamen Purpurascens) su šumske biljke. Njihov je gomolj zavučen među kamenje ili je površinski. Zanimljivo je što rastu u blizini mrava. No, iako snažno privlači svojim mirisom ciklama je otrovna biljka. Njen gomolj sadrži sok koji je snažno sredstvo za čišćenje crijeva (purgativ), izaziva pobačaj (prirodni abortiv), jake mučnine i brze proljeve. U zadnje vrijeme pojavilo se nekoliko objava da je ciklama "Božje čudo" kad je u pitanju lijek protiv raka. U homeopatiji se koristi kao ljekovita. Ljekovita ili otrovna ciklama je nekako zavodljiva svojom pojavom. U našim kontinentalnim krajevima ona je miholjica jer cvate o Miholju tj. u jesen, a na obali i otocima raste primorska ciklama koja cvate u proljeće.  To je ova moja sa slike. Ubrana je u Milni na otoku Braču. Rodnom mjestu moje mame. Otamo su i moji korjenčići. Razlog mog drugačijeg imena i postojanja.

 Ljeta smo provodili u Milni, ponekad jeseni, nekoliko zimskih praznika, pa i četiri uskrsna. Brač je naprosto prekrasan u proljeće. Nevjerojatno zelen i živ. Sve cvjeta. Svaki onaj cvjetić iz kamena što je ljeti samo suha šuštava trava, svaki grm što zovu drača, svi limuni i svo samoniklo bilje. Ciklame tada osvoje šumarke i proplanke. Nitko im nije ravan.

Zaljubila sam se u te ciklame tako jednog proljeća sasvim neplanirano. Za mene je to bilo najtužnije proljeće u životu. Zauvijek je otišao moj nono. Kao djevojčica čekala sam da zazvoni podne i da se popnem do vrtla i provjerim stižu li zeleni ribarski brodići na rivu prije nego bih potrčala do mora. Osim ribe donosio je uvijek puno priča (ribarskih naravno), zanimljivih dogodovština od noći provedene na moru, smijeha i pjesme. Nosio je i mene uz strmu kalu kao da nije uopće umoran ni mokar, kao da ga ne smeta vrućina ni gumene čizme. Kao da sam tek pero na njegovom ramenu ili leptir doskakutao bi u dvor vičući: Pičina, ce za obid? I pjevao "Skitnicu" Jasne Zlokić. Takvog ga pamtim. Potpuno sam zaboravila da je jednom na ribarenju u potrazi za poštama zaglavio kod Visa i dok su potezali mrežu s jednim članom premalo slomio nogu koja mu je upala u škrapu. Do tada nikad nije bio bolestan. Ni pio ni pušio. On je samo pjevao, radio, lovio ribu, iša na balote i zabalat, ljubio nonu i činio što mu se sviđalo bez obzira na druge. Svi su ga voljeli. Vole ga još uvijek. Oni koji ga se sjećaju. Otišao je prerano nakon dugog bolovanja od raka. Ostao je samo tužan miris ciklama.

A onda se sve još jednom ponovilo. Isto u proljeće. Isto rak. Godinama kasnije, al' opet u vrijeme ciklama.

Tako ni nje više nema. A opet kao da je svaki dan sa mnom u mislima. U mojim rečenicama. U suzama. U želji da nikad ne nestane čak i ako nestane ciklama. Sašila mi je vjenčanicu ali nije dočekala moje svatove. Naučila me toliko toga. Sjećam se kad smo navijale za Jugoplastiku na malom crno bijelom televizoru u kuhinji do kasno u noć. Svaku smo večer molile zajedno Anđele čuvaru prije spavanja. Lovila je po noći skakavce koji bi se kradomice ušuljali u sobu, a ja bih se pokrila plahtom preko glave od straha. Kuhala je samo ona jela koja sam ja jela. Dala mi da režem nožem mrkvu i peršin za juhu. Najfinija šalša bila je uvijek nonina. Učila me krojiti i šivati. Crtala je sa mnom. Pričala mi je stotine priča iz svog života, a najinteresantnije su koje su počinjale sa: "Kad sam ja bila u Afriku..." Iako su bile dio njenog teškog djetinjstva uvijek ih je pričala da se ne osjeti tuga. O malom crncu, čokoladi, Englezima, o šatorima, vrućini, El Shatu i Suezu... Pred sumrak smo zalivale vrtal. Nebo se nad nama punilo zvijezdama. Rekla sam joj jednom da pomisli na mene kad ugleda onu sjajnu zvijezdu koja se prva pojavi na nebu. I ja ću pomisliti tada na nju. Jer isto je nebo nad nama kad sam ja u Strušcu. Tako ćemo biti zajedno. Desetogodišnja djevojčica u meni nije ni slutila koliko je ta misao i danas snažna. Koliko sam samo puta godinama nakon gledala u nebo. Sve su zvijezde za mene iste osim te jedne.

"Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću stanovati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju!"

Antoine de Saint - Exupéry: Mali princ

Sretna sam jer imam i zvijezde koje se smiju i ciklame. Iskrenu ljubav, one su simbol iskrenosti. Zauvijek u mom srcu. <3

Dragutin Domjanić:

Ciklame, krvave ciklame

Tam sunce je strusilo zlato

Čez listje na preprut i na me,

Iz luga su lukale guste

Dišeće črlene ciklame.

Ciklame, krvave ciklame,

Da broja ni moći im znati,

Tak puno, da čoveku čisto

I smililo nakel se stati.

Veliju, da negda je zdavna

Tam grobje zapušćeno bilo

I vsega je preprut prerasla

I cvetje ciklamah je skrilo.

Vuz reku železna je cesta,

Železna tam ružiju kola

I voziju naše soldate

Bez broja prek brega i dola.

I tam, gde su najgorši boji,

Gde nigdo se smrti ne straši,

I najviše gde ih pogiba,

Sigurno tam budeju naši.

Po celomu svetu su boji

Na hiljade zmirom ih pada

I samo se širiju grobja

Prek zemlje i sela i grada.

I došla je noć ili žalost

Na nebo, na zemlju i na me

I videl sem vsigde po svetu

Ciklame, krvave ciklame.